Mrtva djeca, a država, mediji i glupa rulja optužuju roditelje – Vučići, Plenkovići i politika su od djece napravili monstrume

Suđenje roditeljima dječaka koji je počinio masakr u beogradskoj osnovnoj školi Vladislav Ribnikar ulazi u završnu fazu, a presuda se očekuje 18. lipnja.

Dok javnost sa zebnjom iščekuje epilog, u sudnici su izašli na vidjelo potresni detalji koji ocrtavaju potpuni raspad jedne obitelji. Tužiteljstvo traži maksimalne kazne za Vladimira i Miljanu Kecmanović, smatrajući da snose kaznenu i moralnu odgovornost zbog zanemarivanja djeteta i omogućavanja pristupa oružju. Međutim, ono što se u cijeloj ovoj medijskoj hajci perfidno prešućuje jest sustavno uništavanje autoriteta roditelja koje traje desetljećima i čiji su krvavi plodovi upravo ovakve tragedije.

Javnost je ostala zgrožena kada su pročitane uznemirujuće poruke s mobitela dječaka i njegove majke Miljane. Prepiska koja je započela još 2020. godine otkriva potpunu eroziju obiteljskih odnosa. Dječak je majci napisao “Mrzim te”, a ona mu je odgovorila hladno i gotovo poslovno, moleći ga da je ne sramoti dok je u školi. Samo nekoliko dana kasnije majka je sinu poslala poruku koja je šokirala sudnicu i koja glasi “Je*i se, sine”. Te tri riječi nisu samo dokaz loše komunikacije, one su krik jedne potpuno dezintegrirane obitelji u kojoj više ne postoji nikakav odnos povjerenja, poštovanja, a kamoli ljubavi.

No pitanje koje nitko ne postavlja glasi: gdje je to dijete provodilo većinu svog budnog vremena dok su roditelji radili. Današnja djeca su od najranije dobi u vrtićima, a potom u školama po osam, devet, pa i deset sati dnevno. Upravo u tim institucijama oni grade svoj karakter, usvajaju vrijednosti i formiraju obrasce ponašanja. Tamo ih se uči radikalnoj individualnosti, tamo im se govori da prijave roditelje ako ovi povise glas, tamo im se serviraju ideje koje potkopavaju temeljne obiteljske veze. Kada sustav godinama razgrađuje autoritet majke i oca, a istovremeno ih ostavlja bez ikakvih mehanizama odgojne kontrole, s kakvim pravom ih onda isti taj sustav proziva za zločin koji se dogodio?

Odvjetnici su otkrili da je dječak noć uoči masakra, dok je u sobi s njim bila mlađa sestra, na internetu gledao eksplicitne sadržaje koji uključuju ljude i životinje. Roditelji očito nisu imali nikakvu kontrolu nad time što im sin radi u svojoj sobi, ali pitamo se koliko današnjih roditelja uopće može kontrolirati digitalni život svoje djece. Djeca su od malih nogu prepuštena ekranima koji im serviraju najodvratnije sadržaje, od nasilja do perverzija. Generacije odrasle na Branko Kockici i Profesoru Baltazaru znale su za suosjećanje i zajedništvo, a današnje generacije odrastaju na Squid Gameu gdje je ubijanje zabavna igra i gdje je ljudski život sveden na nulu. Što onda od takve djece očekivati i kako roditelji uopće mogu parirati toj poplavi sadržaja koji im razara mozak?

Sustav je odgovoran, a ne roditelji

Goran Petronijević, odvjetnik oštećenih obitelji, naglasio je da se dijete ne rađa kao zločinac i da bi sve možda bilo drugačije da je otac dječaka sina vodio na liturgiju umjesto u streljanu. To je točno, ali ovo nije samo priča o jednom ocu i njegovom izboru između crkve i streljane. Ovo je priča o sustavu koji je sustavno uklanjao duhovnost iz života ljudi, koji je ismijavao tradicionalne vrijednosti i koji je stvorio društvo u kojem je profit jedino božanstvo. U takvom okruženju obitelj je postala tek potrošačka jedinica, a djeca samo još jedan projekt koji treba isfinancirati. Kada se roditelji bore za golu egzistenciju, radeći od jutra do mraka, tko onda odgaja njihovu djecu?

Završne riječi obitelji ubijenih parale su srca prisutnih u sudnici. Dragana Anđelković, majka ubijene Mare, kroz suze se prisjetila kako je kćer posljednji put vidjela u mrtvačnici sa šest prostrijelnih rana, od kojih je jedna bila u srcu. Nina Kobiljski, majka ubijene Eme, ispričala je kako su na sprovodu kćeri trakom za kosu sakrili ranu od metka na glavi. Te riječi nisu samo osobne tragedije, one su optužnica protiv cijelog jednog društva koje je zatajilo na svim razinama. Škola nije prepoznala alarmantne signale, sustav socijalne zaštite nije reagirao, a šira zajednica je zatvarala oči pred očitim znacima raspada.

Ninela Radičević, majka ubijene Ane Božović, izjavila je kako osjeća da njezinu kćer nije ubio dječak, već Vladimir i Miljana Kecmanović svojim odgojem. Taj stav je ljudski potpuno razumljiv u trenucima neizmjerne boli, ali istina je mnogo slojevitija i bolnija. Nije to samo odgoj dvoje roditelja koji su možda bili nesposobni, nezainteresirani ili jednostavno slomljeni životom. To je odgoj čitavog sustava koji je godinama proizvodio emotivno osakaćene mlade ljude nesposobne za suosjećanje, a onda ih naoružavao najgorim sadržajima koje ljudski um može smisliti. Pravni zastupnik obitelji Martinović pročitao je potresno pismo starije sestre ubijene Katarine u kojem stoji da je Katarina ponijela keks, a on metke. Taj kontrast jezivo sažima svu grotesknost situacije u kojoj živimo.

Odvjetnik Marko Janković istaknuo je potpuno odsustvo odgovornosti oca i poručio da je sramota da glava obitelji ne krivi samog sebe. Vladimir Kecmanović će, ako dobije maksimalnu kaznu koju tužiteljstvo traži, odslužiti tek godinu i dva mjeseca zatvora po svakoj žrtvi. Ta brojka je okrutna i nepravedna, ali sama činjenica da se roditelji sudski gone za djela svog djeteta postavlja opasan presedan. Gdje prestaje odgovornost roditelja, a gdje počinje odgovornost društva, države, obrazovnog sustava i medija? Hoće li ubuduće svaki roditelj čije dijete pogriješi završiti na optuženičkoj klupi?

Majka ubijenog Andrije, Suzana Čikić Stanković, rekla je da roditelji dječaka ubojice ne razlikuju brigu o djetetu od obrazovanja te je otkrila da joj je Miljana Kecmanović tijekom suđenja u sudnici dobacila “Sram te bilo”. Ta rečenica, izgovorena u sudnici pred majkama ubijene djece, dovoljno govori o potpunom odsustvu kajanja i elementarne ljudskosti. No istovremeno, ona pokazuje i svu nemoć roditelja koji više nemaju nikakve alate za komunikaciju, ni sa svojom djecom, ni s ostatkom svijeta. Kada se obitelj raspadne, ne ostaje ništa osim praznine i očaja, a ta praznina se na kraju napuni olovom i krvlju.

Radica Vlahović, sestra ubijenog zaštitara Dragana Vlahovića, prisjetila se brata kao čovjeka koji je volio djecu i istaknula da joj snagu daju majke stradalih koje se drže dostojanstveno, bez ijedne ružne riječi upućene optuženima. To dostojanstvo usred nezamislivog bola možda je jedina svijetla točka u ovoj potpunoj tragediji. Presuda koja će biti izrečena 18. lipnja neće vratiti mrtvu djecu i neće izliječiti rane koje su ostale na dušama njihovih obitelji. Ona će možda donijeti tek privid pravde i na trenutak utažiti bijes javnosti koja traži krivca. Ali pravi krivci su mnogo dublji i mnogo sistemskiji nego što to ijedna sudska presuda može dosegnuti. To je cijeli jedan vrijednosni sustav koji se urušio i pod svojim ruševinama pokopao generacije mladih ljudi koji više ne znaju razlikovati dobro od zla.

Gledajte ovo zapadno zlo uz kojeg odrastaju naša djeca