fbpx

Može li suverena Kuba nadživjeti Fidela Castra?

Fidel i Raul Castro

Jučer je prepunim kubanskim gradom Santiago de Cuba prošla pogrebna povorka s posmrtnim ostacima vođe kubanske revolucije Fidela Castra, istim onim putem kojim je u siječnju 1959. prošla pobjednička revolucionarna vojska, ali u suprotnom smjeru.

Nakon što je povorka s pepelom vođe revolucije četiri dana putovala diljem zemlje, sa zapada na istok, došla je u grad Santiago de Cuba, kolijevku kubanske revolucije. Tamo se na Trgu Revolucije, prema različitim procjenama, okupilo od više stotina tisuća do čak milijun ljudi, koji su došli odati počast bivšem predsjedniku otoka.

Glavni govor je održao aktualni kubanski predsjednik, Raul Castro, a među političarima koji su na otok posljednji put došli pozdraviti legendarnog zapovjednika Fidela Castra su bili Nicolas Maduro, predsjednik Venezuele, Daniel Ortega, predsjednik Nikaragve, Evo Morales, predsjednik Bolivije, te Luiz Lula da Silva i Dilma Rousseff, bivši brazilski predsjednici.

U svom govoru je Raul Castro izjavio kako je njegov brat Fidel tražio da se ulice, trgovi i javne ustanove ne nazivaju njegovim imenom te da mu se ne podižu spomenici.

“Vođa revolucije je oduvijek odbacivao kult ličnosti, a tog je uvjerenja ostao do posljednjih sati njegovog života”, rekao je on.

Kubanski predsjednik Raul Castro je rekao i da će želja Fidela Castra biti predmet rasprave na narednoj sjednici parlamenta, na kojoj će se predstaviti zakonski prijedlozi koji će jamčiti da ona bude ispunjena.

Vođa kubanske revolucije je umro u dobi od 90 godina u petak, 25. studenog. Pokop posmrtnih ostataka bivšeg kubanskog predsjednika će se održati danas na groblju Santa Ifigenija, koje se nalazi na istoj lokaciji.

Fidel Castro je zbog bolesti 2006. godine privremeno vlast predao bratu Raulu, kojega je potom Narodna skupština Kube 2008. jednoglasno izabrala za novog predsjednika Državnog savjeta i lidera zemlje. Bez obzira na želju vođe revolucije da se oko njegovog lika i djela ne gradi kult ličnosti, uvijek se osjetio njegov duh i ne postoji svjetski državnik ili važna osoba koja je posjetila Kubu, a da se nije privatno susrela i s Fidelom.

Vjerojatno jedini kojega Fidel nije htio primiti je američki predsjednik Barack Obama, koji je u sklopu navodnog “zatopljavanja odnosa” s Kubom otok posjetio u ožujku ove godine.

Ne samo to, nego se Fidel u otvorenom pismu u glasilu Komunističke partije Kube oštro okomio na Obamu i poručio “kako Kubi ne trebaju nikakvi pokloni imperijalističke Amerike i da Kubance neće prevariti lijepe riječi američkog predsjednika”.

Dakle, htio to Fidel ili ne, on je svojim djelima, kojima je ostavio neizbrisiv trag u međunarodnoj politici, posebno u Latinskoj Americi, sebi za života izgradio spomenik i u određenom smislu već stvorio “kult ličnosti”.

Postoje različita tumačenja i jedan dio znanstvenika drži da nisu određeni pojedinci bili ti koji su pisali povijest, nego su povijesne okolnosti bile te koje su na površinu izbacile određene ljude, a da nije bilo njih, na njihovom mjestu bi se našao netko drugi. Na drugoj strani su oni koji tvrde da su se tijekom stoljeća rađale osobe koje su znale prepoznati povijesne okolnosti, iskoristiti ih, ali i da su imale posebnu karizmu, i da su baš zbog tih svojih karakteristika mijenjali tijek povijesti, zbog čega ih pamtimo i danas.

Latinoamerički politički analitičar Carlos Santa Maria drži da su lideri posebno važni ljudima, a ljudi su važni jer čine jedan narod.

U tom smislu se nakon smrti lidera kubanske revolucije otvara mnoštvo pitanja, bez obzira na njegovu posljednju želju. U prvom redu je važno znati s kojim će stupnjem sigurnosti kubansko vodstvo uspjeti obraniti sva kvalitativna društvena postignuća i planove kojima misli poboljšati život Kubanaca.

To ovisi o tri čimbenika, a sva tri su jednako važna. Prvi je odnos Donalda Trumpa prema Kubi, s obzirom da je u predizbornoj kampanji najavljivao povratak na staro i zamrzavanje svih odnosa s “komunističkim režimom”, a Obaminu odluku o uspostavi diplomatskih odnosa s Kubom je nazvao “jednim od brojnih loših poteza njega i njegove plašljive administracije”.

Drugo važno pitanje je stvarni smjer kubanskog vodstva, a treće je snaga miroljubivih nacija u svijetu, jer samo uz njihovu pomoć, te aktivnu i miroljubivu koegzistenciju Kuba može očuvati vlastiti, ali i tuđe suverenitete.

Posljedice pritiska Donalda Trumpa

Prijeteća vijest je što je američki milijarder rekao kako je Kuba ta koja mora pregovarati o ukidanju višedesetljetnog embarga i sankcija, a ako to želi, onda na otok mora vratiti “demokraciju”, vjerojatno onu kako je tumače stratezi neokolonijalizma. Ako Kuba to ne učini, sudeći prema retorici novoizabranog američkog predsjednika, destabilizacija otoka će se nastaviti, a u znak osvete će se provedba već važećih sankcija intenzivirati.

U tom smislu bi se mogle i pooštriti kazne za američke i međunarodne tvrtke koje trguju s Kubom, a financijska i trgovinska ograničenja, posebno ona koja se odnose na hranu i lijekove, sprječavat će isporuku proizvoda i medicinskih pomagala na otok.

Dakle, sve ono što je u vezi s “pregovorima” rekao čak i Raul Castro prestaje važiti, ako se sadržaj istih odnosi na promjenu društvenog sustava na Kubi.

Budući da kubansko vodstvo neće udovoljiti prohtjevima Washingtona, očito će nova američka administracija prema Kubi voditi politiku “čvrste ruke”, iako ne treba isključiti ni međunarodne posljedice koje iz takvih postupaka mogu nastati.

Unutarnja snaga kubanskog naroda

Ovdje dolazimo do ključnog pitanja i može li Kuba, ovakva kakva jest, nadživjeti Fidela Castra? U povijesti se više puta događalo da su se nakon smrti lidera raspadale “nacije” i države, što je činjenica koju narodima na ovim prostorima ne treba posebno tumačiti. No, jedno su višenacionalne države poput bivše Jugoslavije ili “ideološke tvrđave” poput bivšeg Sovjetskog Saveza, a drugo je Kuba.

Američke elite sve do danas još uvijek ne uspijevaju pojmiti kako mali otok, koji živi “gotovo na rubu prijeko potrebnog”, nije pokleknuo pred njihovim žestokim napadima. “Objašnjenje” da se Kuba održala zbog “nemilosrdne diktature” nitko ne shvaća ozbiljno, jer da je tako, onda bi uspio i najmanji pokušaj svrgavanja vlasti po uhodanom i uspješno provedenom scenariju u brojnim drugim zemljama. Bilo otvorenom agresijom, vojnim udarom ili Obojenim revolucijama. Na Kubi sve to nije bilo moguće provesti, prije svega zato što strijeljanja i represija nisu bili politička navika Fidela Castra i aktualnog kubanskog vodstva, ali i zbog činjenice da je do sada na karipskom otoku prisutan gotovo opći konsenzus oko očuvanja suvereniteta zemlje. Sve američke “revolucije” na Kubi su poražene jer su se ljudi protivili prihvatiti inozemni bič i udomaćili su se ukorijenjeni u svom siromaštvu.

Stoga je snaga naroda posebno važna.  Naravno, na Kubi postoje najmanje dvije vrste disidentskih sektora. Jedni otvoreno vjeruju da mora pobijediti kapitalistički sustav, a drugi su nesretni zbog ograničenih pogodnosti i nemogućnosti širenja posla u onom postojećem. Dakle, kako ih se sada na zapadu voli nazivati, ti “umjereni pobunjenici” ili “obrazovani teroristi” nemaju mjesta u jednom mirnom društvu, stoga oni nemaju utjecaja na mase. Skupine kao što su takozvane “Dame u bijelom” ili blogerica Yoani Sanchez, koja je čak s Kube pisala za The Huffington Post, toliko su nevažni da im na njih ne treba trošiti riječi.

Podrška kubanskim vrijednostima od strane slobodnih i suverenih prijateljskih zemalja u svijetu

Kuba je priznata od svih, iako od Sjedinjenih Država i Izraela samo formalno. Gotovo cijeli svijet, pa čak i dobar dio Europske unije, priznaje posebne zasluge Kube u zdravstvu, obrazovanju i mnogim drugim područjima, a brojne zemlje karipskom otoku pomažu da prevlada posebno razdoblje reforme svog gospodarstva.

Široka politička podrška Kubi da očuva svoj suverenitet, te da osigura dovoljno potrebnih dobara za stanovništvo, za neprijatelje otoka ima posebnu težinu, stoga američka administracija u sadašnjim uvjetima mora tražiti puno efikasnija sredstva za rušenje aktualne legitimne i međunarodno priznate kubanske vlasti. No, pitanje je hoće li nova američka administracija, uz ostale proklamirane ciljeve, imati dovoljno snage za takvo što?

Osim toga, ne treba zaboraviti ni jednu drugu činjenicu i da je najavljeni poraz takozvane “Islamske države” s ulaskom novog stanara u Bijelu kuću, unatoč intenzivnoj propagandi o američkoj vojnoj izuzetnosti, nešto što SAD još uvijek trebaju dokazati. To znači da rasprave o novim planovima zapadnih saveznika i arapskih monarhija u borbi protiv terorizma neće biti tako lako provesti u djelo, a Trump se neće nepromišljeno zalijetati poput Obame.

Konačno, imamo i dokazani aksiom u svjetskoj političkoj povijesti i da se govori tijekom predizborne kampanje obično analiziraju prije stupanja na dužnosti i konkretnih poteza, što je pogrešno. U stvari, Trump će tek nakon ulaska u Bijelu kuću moći procijeniti izvedivost svojih prijedloga, a on nije idiot, kao što su mnogi govorili tijekom njegove predizborne kampanje i kako su ga prikazivali mediji. Kada stvarno preuzme vlast, njega treba uzeti u obzir samo kao jednog od čimbenika u svjetskoj geopolitici, a takav će biti i njegov odnos prema Kubi.

U ovim novim uvjetima, čega bi se Kubanci trebali više bojati? Veći problem od američkih prijetnji je činjenica da je cijela Latinska Amerika puna nezaposlenosti i siromaštva, tako da u njoj, ako izuzmemo određene društvene skupine, i nema pravog patriotizma. Područje od granice Sjedinjenih Država i Meksika pa sve do južnih granica Argentine i Čilea potresaju unutarnje napetosti, a regija ulazi u novi proces obilježen podjelama. Sada treba preispitati sva postojeća pravila, jer je unutarnju krizu nemoguće poreći.

S druge strane imamo Kubu, zemlju koja je izdržala američku blokadu i kojoj su desetljeća borbe dala veliko iskustvo.

To znači da bi, bez obzira na ono što kaže ili bude učinio Donald Trump, kojeg se mora uzeti u obzir, jer je njegov utjecaj u svijetu ipak velik, kubanska demokracija mogla još više ojačati.

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
2 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
TomRy
Gost
TomRy
4 godine prije

Ako Kuba ne bude napadnuta kao Libija, vjerujem da ce prezivjeti i ovu amer administraciju.

Helena
Gost
Helena
4 godine prije

Ocekivano, Amerikanci ostaju Amerikanci. Jedino ce im, mozda, silom prilika, batina okracati. A moguce je da ce, na kraju, upiruci pogled u tudje dvoriste, a zanemarujuci sopstveni korov koji buja i radeci na tudjem umorstvu prisustvivati sopstvenoj sahrani. Ne razumem idiotsku logiku. Sistem se brani iznutra. Uklanjanjem onog sto ga… Pročitaj više »

POVEZANE VIJESTI

Izbornik