fbpx

Balkan ulazi u novo razdoblje turbulencije u kojem Moskva mora usvojiti novi pristup

Balkan ulazi u novo razdoblje turbulencije u kojem Moskva mora usvojiti novi pristup 1

U regiji se događaju “čudni” prosvjedi, prije svega u Beogradu, Podgorici i Tirani, za koje organizatori tvrde da su “apolitični, ali da su usmjereni protiv diktature i režima”. Ranije se slično mjesecima događalo u Banja Luci, ali se čini da su pravi organizatori odustali, prosvjedi “Pravda za Davida” su prestali, a njegov otac se javio iz Austrije i rekao kako zabranjuje oporbi da prikuplja političke bodove na smrti njegova sina. Svi prosvjedi su apolitični u smislu da iza njih navodno ne stoji nijedna politička frakcija, iako im dolaze davati podršku. Međutim, nemoguće da prosvjedi protiv određene politike ili vlade, a sve u regiji zaslužuju više od kritike, budu “apolitični”.

“Apolitični prosvjed” protiv određene politike je oksimoron i za neke od navedenih se po medijskoj podršci koju dobivaju od određenih kuća može zaključiti tko ih je potaknuo i kome odgovaraju. Ipak, mora se priznati da vlasti reagiraju prilično mlako, osim u Tirani, a policija gotovo ne intervenira. Barem ne u mjeri kao u Parizu ili drugim prosvjedima koje smo vidjeli u “uljuđenoj i demokratskoj Europi”.

Ova tiha destabilizacija vjerojatno nema za cilj svrgnuti nijednu vladu, ali dugoročno može dati željeni učinak. Za razumijevanje onog što se događa vrijedi pročitati kolumnu Aleksandra Pivovarenka, višeg istraživača na Ruskom vijeću za međunarodne odnose.

Dinamika za “Balkan 2024.”

Temeljne promjene u srednjoj i jugoistočnoj Europi posljedica su ne manje važnih promjena u ekonomskom okruženju koje nadopunjuju nestabilni politički trendovi. U tom procesu je primjetna određena dinamika.

Prije globalne financijske krize ova je regija bila među najdinamičnijim regijama svijeta. Međutim, za nakon razdoblja uspona su srednja i jugoistočna Europa ušle u teško razdoblje, popraćeno brojnim negativnim posljedicama – gospodarskom recesijom, nedostatkom razvojne dinamike i slabljenjem bankarskog sektora. Na ovaj popis valja dodati značajke karakteristične za regiju, prvenstveno za zemlje bivše Jugoslavije i zapadnog Balkana, a to su visoka nezaposlenost, društveno raslojavanje, ekonomska migracija stanovništva u zapadnu Europu, kao i teškoće za državu važnih korporacija, a ovdje je živopisan primjer kriza i restrukturiranje hrvatskog holdinga Agrokor.

Kao rezultat toga, ako je sredinom 2000-ih euroatlantska integracija bivših jugoslavenskih republika općenito ocjenjivana optimistično, kako u samim republikama tako i u Bruxellesu, već u prvoj polovici 2010. godine su počele prevladavati suzdržanije procjene.

Nizak odaziv u Hrvatskoj na referendum 2012. o pristupanju EU od samo 43% i samo relativna popularnost europske ideje u Srbiji i Crnoj Gori jasan su izraz tog trenda. Važno je napomenuti da je razina povjerenja u EU u Albaniji i Makedoniji, zemljama čije je članstvo u Europskoj uniji proglašeno za najmanje vjerojatno, znatno viša nego u Srbiji i Crnoj Gori, koja se u srednjoročnom razdoblju smatraju kandidatima za članstvo u EU.

S obzirom na te okolnosti, za vrijeme početka krize u odnosima Rusije i Zapada 2014. godine Bruxelles je s pravom bio zabrinut zbog situacije u regiji jugoistočne Europe, uzrokovane i osnovnim negativnim socio-ekonomskim trendovima i aktualnim geopolitičkim trenutkom.

Vrhunac tih strahova bila je izjava Angele Merkel u listopadu 2014. da Rusija može igrati subverzivnu ulogu na Balkanu. Osjećaj da Europska unija počinje gubiti inicijativu u svom “mekom potkopu” prisilila je Bruxelles u ljeto 2014. da započne takozvani Berlinski proces, koji se može definirati kao skup mjera za aktivno preoblikovanje vlastite periferije. U okviru Berlinskog procesa postavljene su tri glavne zadaće:

Rješavanje akutnih političkih sporova, uključujući i granične.

Modernizacija infrastrukture, gospodarstva, prometnog sustava.

Aktiviranje demokratskih procesa.

U veljači 2018. predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker objavio je “Strategiju EU za zapadni Balkan”, iz čega slijedi da Srbija i Crna Gora mogu biti primljene u Europsku uniju do 2025. godine, uz zadržavanje “opipljive perspektive” za druge zemlje. Dakle, 2024. ili 2025. mogu postati još jedna prekretnica kada će zemlje u regiji možda dobiti odgovor o svojim europskim izgledima.

Do 2014. godine opća situacija na kontinentu nije odbacivala suradnju zemalja regije s Rusijom, bez obzira na to je li riječ o članicama EU, Sloveniji, Hrvatskoj i Bugarskoj, ili kandidatima za članstvo, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Međutim,  u posljednje četiri godine se takva suradnja u Bruxellesu smatra za otežavajuću okolnost.

U tom smislu je potrebno procijeniti izglede Deklaracije o strateškom partnerstvu između Ruske Federacije i Republike Srbije, koja danas regulira bilateralnu suradnju. Potpisana u svibnju 2013. godine, šest mjeseci prije početka “velike političke krize” Rusije i Europske unije, deklaracija je bila izraz stare paradigme interakcije, koja se u sadašnjoj situaciji dovodi u pitanje.

Danas Beograd pozdravlja ideju suradnje s Rusijom, smatrajući to elementom svoje vanjskopolitičke strategije “multipolarnosti”, baš kao i suradnju s Kinom, Sjedinjenim Državama, Turskom i drugim “centrima moći”. Istovremeno je pristupanje EU i dalje prioritet za službeni Beograd. Osim toga, vidljivo je i postupnog približavanje NATO paktu, od kada su u listopadu 2018. održane prve NATO vježbe u Srbiji.

Sasvim je moguće da će s približavanjem 2025. godine, što je rok hipotetskog ulaska Srbije u EU, strateška suradnja s Rusijom sve više biti sporno pitanje u dijalogu između Bruxellesa i Beograda, naravno, ako se ne razvije odgovarajući modus operandi između Moskve , Beograda i Bruxellesa uz uklanjanje većine sumnji i zadržavanje prava Srbije za “umjereni” multivektorski pristup.

Novi sukobi za stvaranje novih vođa apsolutno odanih euroatlantskoj ideji

Situacija na Balkanu se uglavnom promatra s točke gledišta etničkog sukoba, koji je ili u vrućoj ili zamrznutoj fazi. Međutim, danas se problemi regije mjere ne samo ovom kategorijom. Štoviše, problem etničkog sukoba na Balkanu na neki način blijedi u pozadini.

Jedan od najaktualnijih problema danas je društveno-politička situacija, koja je daleko od sigurne. Poboljšanje ekonomske situacije jedan je od deklarativnih ciljeva transformacije narednih godina. Međutim, Bruxelles je prvenstveno usmjeren na formiranje nove generacije političkih lidera u zemljama regije koji će biti lojalniji euroatlantskoj ideji i usmjerene samo na nju.

Budući da mnogi politički režimi, Vučićev u Srbiji, Đukanovićev u Crnoj Gori, Tačijev na Kosovu, već duže vrijeme žive po standardima izbornih ciklusa i kritika, uključujući i od strane liberalnih političara, treba pretpostaviti da je politička klasa bivše Jugoslavije osuđena na odlazak.

Ovdje imamo stvaranje nove stranke u Bosni i Hercegovini u rujnu 2017. godine, koja proglašava nadnacionalnu reformističku ideologiju. U Makedoniji, unatoč uklanjanju vladajuće makedonske stranke VMRO i bijega njezina bivšeg vođe Nikole Gruevskog iz zemlje, američki stratezi demontažu stranke smatraju neprikladnom.

Konačno, u Srbiji se vlada Aleksandra Vučića suočila s krizom i trpi pritisak  opozicije euroatlantske orijentacije koju predvode Liberalno-demokratska stranka, pokret “Dosta” i drugi. Na Kosovu i ne postoji liberalno-demokratska opozicija, ali to nije ni važno.

Budući da je Balkan više objekt nego subjekt svjetske politike, jačanje političke opozicije i stvaranje novih stranaka trebalo bi razmotriti zajedno s politikama zemalja koje imaju interese u regiji. Oni koji uspiju upravljati ovim trendom dobit će najpovoljnije pozicije u srednjoj i jugoistočnoj Europi.

Nova pravila

Politička pitanja nisu ograničena na gore navedene aspekte. Društveno raslojavanje pitanja društvene konfrontacije čini relevantnijima, jer s jedne strane imamo “više” slojeve, kao što su administracija, oligarhija, dio visokoobrazovanih intelektualaca, a na drugoj društvo koje predstavljaju porezni obveznici, nezaposleni, samozaposleni i drugi dio visokoobrazovanih intelektualaca suprotnog mišljenja.

Naravno, prerano je govoriti o ponovnoj objavi marksističke “klasne borbe”. Međutim, sadašnje stanje daleko je od idealnog, a uspjeh nemainstream i polusustavnih političkih pokreta i stranaka koje su postigle značajan uspjeh na izborima od 2015. do 2017. potvrda su toga.

Unatoč optužbama za “neozbiljnost” i “idealizam”, što je politička naracija nacionalnih medija, takve stranke su i dalje prisutne na političkom polju, a čak i grade pozicije.

Indikativne su u tom pogledu ocjene hrvatskog pokreta Živi zid, koji je u svibnju 2018. godine postao jedina stranka u zemlji koja je dobivala sve veći rejting, a u smislu podrške od 14,5% je izbila na treće mjesto. Ispred su bili “teškaši” lokalne političke scene, Hrvatska demokratska zajednica s 26,6% i Socijaldemokratska partija koja je 18,2%.

Vrlo je vjerojatno da se ti “novi” politički pokreti neće moći u potpunosti ostvariti. Oni se susreću s određenim “dječjim bolestima” koje su posljedica  nemogućnosti utjecaja na političko odlučivanje, pretvaranja istaknutih izjava u konkretne prijedloge, ograničavanje javne potpore u okviru prosvjednog biračkog tijela.

S druge strane, ovi pokreti i njihovi vođe su prilično mladi. Oni nisu ograničeni na nacionalne dogme i predstavnici iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine međusobno vrlo uspješno komuniciraju. Značajno je da uz minimum resursa njihova agitacija nailazi na odgovor, jer se temelji na otvaranju aktualnih problema društveno-ekonomske stvarnosti. Možda se navedeni pokreti u političkom smislu neće ostvariti, ali samo njihovo postojanje ukazuje na prisutnost određenog protesta.

U uvjetima kada je dominantni imperativ Bruxellesa “pomirenje”, zapravo skrivanje postojećih etničkih problema iza paravana političke korektnosti, problem političke ideologije može doći do izražaja.

Nove geopolitike

Posljednjih godina je objavljeno više izvješća koja govore o sve većoj povezanosti Balkana sa susjednim regijama. Vrhunac je prometna strategija EU objavljena u rujnu 2018. godine, koja Balkan vidi kao kopneni koridor između Europe i Azije.

Oživljavanje ideje tranzitnih puteva i modernizacija europskog Koridora X, od Srbije do Makedonije i grčke luke Pirej i Soluna, podsjeća nas da je Balkan važna pristupna točka južnoj Europi, Mediteranu i za sjevernu Afriku. Kroz Balkan prolazi i kopneni tranzit na Bliski istok. Zbog toga je primjetan fokus na regiju od strane Kine i Sjedinjenih Država, ključnih geopolitičkih konkurenata koji provode vlastite gospodarske projekte u srednjoj i jugoistočnoj Europi.

Kina je sve utjecajnija i jača kroz Format 16 + 1. SAD isto pokušavaju s LNG projektima u Poljskoj i Hrvatskoj. Naravno, problem tranzita energije s plinovodima TAP i TANAP, Turski tok i interkonektorima, koji utječe na interese zemalja EU, Rusije i Turske, je i dalje relevantan.

Godine 2018. je najavljeno stvaranje nekoliko novih američkih vojnih baza u Albaniji i Grčkoj. Po prvi put je Srbija je održala vježbe NATO pakta na svom teritoriju, iako nije članica Sjevernoatlantskog saveza, ali mu se pridružila s niz temeljnih sporazuma. To ukazuje na promjenu položaja regije u vojno-strateškim planovima Sjedinjenih Država i NATO pakta.

Sasvim je moguće da govorimo o velikom premještanju vojne infrastrukture južnog krila NATO pakta iz Turske, čiji su odnosi sa Sjedinjenim Državama u fazi hlađenja, na Balkan, koji pokazuje veću odanost Washingtonu.

Ako je ta hipoteza istinita, onda bismo trebali očekivati nastavak “natoizacije” regije i stvaranje novog bastiona američkog utjecaja u kojem će Rumunjska, Bugarska i Ukrajina biti “prva linija”, a republike bivše Jugoslavije će biti “stražnja zona”. Ta će okolnost odrediti prirodu političkih odnosa sa Srbijom s kojom SAD danas nastoje izgraditi partnerstvo.

Tako je, nakon kratkog razdoblja “predaha”, Balkan ponovno izložen riziku da postane zona u kojoj se kose interesi velikih igrača, uključujući Tursku, Veliku Britaniju, Sjedinjene Države, Europsku uniju, Rusiju i Kinu.

Posebnu pažnju na regiju pokazuju pojedine zemlje EU. Primjerice, Italija, Austrija, Mađarska i Poljska bave se tranzitnim i političkim procesima, Bugarska se pridružuje makedonskim procesima, a zemlje Bliskog istoka imaju osnovu za ideološki utjecaj.

Ako se politički prostor sve više bude približavao euroatlantskom prostoru, onda u smislu ekonomije, investicija i infrastrukture ovdje nastaje sjecište interesa više zemalja, sklonih i suradnji i konfrontaciji. Stvaranje novog čvora proturječja, u kombinaciji sa sve većom tranzitnom vrijednosti regije, vjerojatno će nakon kratkog vremena zaborava značiti povratak Balkana u prvi plan svjetske politike.

Vladimir Putin u Srbiji
FOTO: Vladimir Putin prilikom posjete Srbiji

Novi kurs Rusije

Balkan je važna regija za Rusiju, ne samo zbog bliskih povijesnih veza, već i zbog promjenjive situacije u svijetu. Formiranje velikog kontinentalnog tranzitnog puta od Europe do Azije, uz zaobilaženje Rusije, može biti izazov za rusku ekonomiju i dovest će do njezina isključenja iz globalnih međusobnih veza. Povlačenje Rusije s Balkana u političkom smislu može dovesti do povećanja napada od strane njezinih konkurenata u istočnoj Europi i naposljetku povećane vojne nazočnosti NATO pakta na Balkanu, što bi pojačalo pritisak na južnu Rusiju. Sve to je temelj za održavanje utjecaja Rusije u jugoistočnoj Europi.

Od 2000-ih. ruski pristupi odnosima s balkanskim zemljama vođeni su nepromjenjivim imperativima koji i danas traju. Međutim, procesi u jugoistočnoj Europi postaju sve dinamičniji, stoga taj pristup više nije relevantan.

Situacija s ulaskom Crne Gore u NATO je postala neugodno “zvono uzbune”, prisiljavajući Moskvu da razmisli kolika je učinkovitost ruske diplomacije. Kao što pokazuje diplomatski skandal između Rusije i Grčke u ljeto 2018. godine, odnosi s drugim zemljama, koje se obično nazivaju nekom vrstom ruske “orbite”, mogu se ohladiti. U tom smislu, nisu u potpunosti isključene ni promjene u odnosima sa Srbijom, koja kombinira slobodnu retoriku s euroatlantskim nagibom.

Ako uzmemo u obzir da je cilj Rusije spriječiti širenje NATO pakta, onda je mnogo toga već propušteno. Vrlo je vjerojatno da će se Makedonija pridružiti NATO-u, a Srbija već provodi vježbe Sjevernoatlantskog saveza na svom teritoriju.

S druge strane, širenje NATO-a uopće ne znači rješavanje unutarnjih problema regije, koji postaju kronični. Sasvim je moguće da euroatlantske integracije neće biti lijek za ove probleme i Balkan će se morati vratiti modelu “kolektivnih jamstava”. Rusija mora biti spremna na to.

Primjer Bugarske i Hrvatske pokazuje da se bilateralni odnosi u roku od tri do četiri godine mogu preokrenuti, od solidarnosti s NATO paktom i torpediranja ruskih projekata do toplih i uljudnih diplomatskih posjeta i izjava o suradnji. Primjer Grčke, gdje kombiniranje suradnje u naoružanju s Rusijom u raspoređivanju novih baza NATO pakta, uz temeljne sporazume vezane za NATO, ali zadržavajući neki oblik partnerstva s Rusijom, dokazuje da su situacijska diplomacija i dvostruka rješenja još uvijek moguća.

Vjerojatno će se zbog složenosti gospodarskih pitanja situacija promijeniti i jednog dana se na primjeru Srbije i Grčke može stvoriti oblik kompromisnog formata Rusija-NATO.

Međutim, isto tako je moguće da će se uz prevlast euroatlantskog tabora zahtjevi vezani za političku lojalnost bloku povećati.

Prema našem mišljenju, situacija u regiji u nadolazećim godinama će postati složenija. Stoga bi ruski diplomatski pristupi trebali postati manje formalistički. Oni bi se trebali temeljiti na dubokom razumijevanju regionalnih trendova i trebali bi biti usmjereni na “ekskluzivno” partnerstvo ne s odabranim zemljama, nego sa svim zemljama u regiji. Sve veća složenost vanjskopolitičkih pitanja povećava vjerojatnost stvaranja situacijskih saveza u regiji između Rusije, Kine, EU, Sjedinjenih Država, Turske i drugih aktera. U sadašnjoj situaciji s više vektora, povijesni utjecaj Rusije može biti zamijenjen utjecajem drugih vanjskih sila. Međutim, Rusija može postati stranka s kojom će partnerstvo za mnoge biti poželjnije. Ali za stvaranje tih preduvjeta je potrebna veća posvećenost  napora ruske diplomacije u jugoistočnoj Europi.

Aleksandar Pivovarenko: Russian Council

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
89 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Izbornik