Mirovinska reforma je jedna od ključnih u sklopu takozvanih strukturnih reformi koje su temelj neoliberalnih politika koje nameće MMF. U nas iste nameće Europska komisija i mnoge zemlje Europske unije su već usvojile zakone za koje mnogi tvrde kako će ih prisiliti “da s radnog mjesta odlaze izravno na groblje”.
Pogledajmo koje zemlje u svijetu imaju nisku dob za odlazak u mirovinu, a ipak se smatraju uspješnim svjetskim ekonomijama, čime pobijaju tvrdnju o nužnom radu do 67 godina za muškarce i 65 za žene, kako preporučuju neki ekonomski stručnjaci.
Pet zemalja s najnižom dobi za odlazak u mirovinu
5. Japan
U Japanu je dobna granica za odlazak u mirovinu porasla 1998. godine, kada je s 55 podignuta na 60 godina. Od tada se stalno povećavala. Trenutno je prosječna maksimalna dob za odlazak u mirovinu u Japanu 62,7.
Ipak, očekuje se da će do 2025. god. Starost umirovljenja porasti na 65 godina i za muškarce i za žene. Trenutno Japan ima najstariju populaciju na svijetu.
Japanci u pravilu nakon umirovljenja ostaju u zemlji kako bi bili bliži svojoj obitelji. Međutim, neki se nakon umirovljenja sele u zemlje jugoistočne Azije, posebice u Maleziju.
4. Indija
Trenutačno je dob za umirovljenje u Indiji 60 godina. U privatnom sektoru je ne tako davno podignuta s 58 na 60 godina.
Unatoč povećanju dobi za umirovljenje, stručnjaci primjećuju da mnoge starije osobe rade i nakon umirovljenja. Razlog je što je u mnogim regijama zemlje visoka razina siromaštva, kao i obveze prema obitelji. Stoga se, nakon povećanja službene dobi za umirovljenje, dob za odlazak u mirovinu nije mnogo promijenila.
Većina Indijaca koji su umirovljeni ostaju u zemlji. A oni koji su napustili Indiju i žive u inozemstvu u pravilu šalju novčanu pomoć svojim obiteljima.
3. Rusija
U Rusiji se trenutno vode rasprave za povećanje dobi za odlazak u mirovinu, obzirom da je među zemljama s najnižom dobi za umirovljenje.
Žene trenutno u mirovinu odlaze s 55 godina starosti, a muškarci sa 60. Dakle, prosječna dob umirovljenja je 57,5 godina.
Prema predloženoj reformi se planira da se dob za umirovljenje svake godine povećava za jednu godinu, možda i svake dvije, tako da na kraju dob za odlazak u mirovinu za muškarce bude 65 godina, a za žene 63. Ova najava je naišla na kritike javnosti i još uvijek je u fazi rasprave.
Zakon treba uskladiti s migracijama, jer dio stanovništva napušta Rusiju ne samo nakon umirovljenja već i prije, što znači da izlaze iz sustava mirovinskih isplata.
2. Kina
U Kini je također vrlo niska dob i prosječno se u mirovinu odlazi s 56,2 godine. Stručnjaci napominju da je u ovom trenutku 15% stanovništva Kine u dob za umirovljenje. Stoga se navodi kako vlasti u Pekingu razmatraju podići dob umirovljenja u zemlji.
Kineska vlada planira postupno povećati dob za umirovljenje, ali tek nekoliko mjeseci godišnje, kako bi se lakše nosila s posljedicama starenja stanovništva.
Neki Kinezi ulažu u nekretnine izvan zemlje kako za sebe i za njihove roditelje osigurali smještaj. Riječ je o dobrostojećih pojedincima koji kupuju nekretnine u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji, Kanadi i Australiji.
1. Ujedinjeni Arapski Emirati
Državljani UAE u mirovinu idu s 49 godina. Istodobno, stranci koji rade na teritoriju zemlje moraju raditi do 60. godine života.
Osim toga, vlasti zemlje čine sve kako bi radnici koji rade UAE nakon umirovljenja napustili zemlju.
Pet zemalja s najvišom dobi umirovljenja
5. Australija
U Australiji je dob za umirovljenje 65 godina. Istu dob za umirovljenje ima Belgija.
Međutim, u Australiji je dob za odlazak u mirovinu, za one koji su rođeni nakon 1957. godine, porasla na 67 godina. Oni koji još uvijek rade planiraju kasnije otići u mirovinu.
Ako Australci odluče napustiti zemlju nakon umirovljenja, oni uglavnom odlaze u Italiju, Grčku ili Novi Zeland.
4. Nizozemska
Dob za umirovljenje u Nizozemskoj je 65,75, godina. Zemlja se približava gornjoj granici i da postane zemlja s najvišom dobi umirovljenja u Europi.
Međutim, u razdoblje za umirovljenje od 65 do 66 godina spadaju i zemlje poput Finske (65,25), Francuske (65,3), Njemačke i Španjolske (65,4).
3. SAD
Ne samo u Sjedinjenim Državama, nego i zemljama kao što su Italija, Danska i Irska, službena dob za umirovljenje je 66 godina. U Portugalu doseže 66,25 godina.
Zapravo, u Sjedinjenim Američkim Državama je starosna dob za umirovljenje je 63 godine,ali raste od ’90-ih.
Ipak, stanovništvo u dobi od 65 godina, i starije, sve više prelazi na poslove s nepunim radnim vremenom.
Kada umirovljenici nakon odlaska u mirovinu napuste SAD, odlaze u zemlje poput Kanade, Japana, Meksika, Njemačke i Velike Britanije.
2. Island
Dob umirovljenja na Islandu je 67 godina, no zapravo se muškarci u toj zemlji umirove malo kasnije, u prosjeku sa 68,5 godina.
Postoje mjere u zemlji koje sprečavaju ljude da se rano umirove, kao i mjere podrške onima koji kasnije odu u mirovinu.
Dakle, vlasti zemlje potiču stanovništvo da radi što je dulje moguće.
1. Norveška
Dobna granica za odlazak u mirovinu u Norveškoj je u prosjeku 67,75 godina. Norveška ima najveću dob za umirovljenje u Europi.
No, ljudi se u stvarnosti u mirovinu odlaze od 62 do 75 godina, ovisno o tome imaju je mirovinsku štednju, koja ovisi o plaćama primljenim tijekom radnog vijeka.
Sa 67 godina umirovljenici počinju primati državnu mirovinu i to je službena dob za umirovljenje još od ’70-ih.
U isto vrijeme, za umirovljenike postoji prilično fleksibilan sustav, budući da se stariji ljudi mogu ranije umiroviti, ali ako imaju mirovinsku uštedu akumuliranu mirovinskim odbicima od plaća.
Ipak, studije i ankete pokazuju da Norvežani u mirovinu planiraju otići što je prije moguće.
Na primjer, 2003. godine je većina Norvežana u mirovinu odlazila sa 61 godinom. U 2013. godini je ova dob narasla na 64 godine.
27 komentara
kod nas žene rade do smrti, a muškarci 5 godina duže….
Dobar..)
brat mi je mjesec dana radio sa supruginim ujakom kao klesar i kaže da na cijelom groblju samo su dvije žene umrle prije muškaraca
Kada bi žene bile oženjene za ženu – i one bi prije umirale 😉
Koliko je, a da 65, s tendencijom da se digne na 67. u RH. Ali nam je prosječna dob umirovljenika 53 godine.
Je Laki….Mi koji glumimo Aliju Sirotanovića radimo i grbavi do 65, a u nas ima (izvini) “tvojih imenjaka” sa prezimenom Lučijano, koji su otišli u mirovinu između 25 i 35 godine. Sirotanovići, sa 40 godina staža imaju mirovinu od1.200 do 3.000 kn mirovine a ovi drugi po 6, 7, pa i više tisuća kuna, “sa dvije pauze” na poslu.
Eto, pokraj svih sustava imamo još i mirovinski sustav. Čini se kako taj sustav postoji oduvijek. A ne postoji. to je moderna izmišljotina koja traje manje od sto godina. Lijepo zamišljeno. Završiti zanat, školu, odraditi 40 godina, uplaćivati u mirovinski sustav, a onda uživati u mirovini do smrti. Dosad nije postojala ni jedna generacija s takvim životnim putem. Ili nije bilo mirovina uopće, ili su ti putevi prekinuti kakvim petogodišnjim ratom.
Mirovinski sustav oduvijek ima problema. Nekad se borio s hiperinflacijom i prošlomjesečne uplate slijedećeg mjeseca nisu vrijedile koliko kutija cigareta.
Danas se bori s drugim problemima.
U prosjeku je hrvatski umirovljenik odradio tek 28 godina radnog staža, odnsno, dužan je uplate za 12 godina. Pa računica izgleda ovako: 12 godina puta 12 mjeseci jednako je 144 puta prosječno 70 eura uplate na mjesec jednako je 7 200 eura puta 1 200 000 takvih jednako je 8 milijarda i 640 milijuna eura manje uplata u sustav. Toliko je u manjku.
Što možda i nije prevelika šteta. Ali je pljačka. Da je taj novac uplaćen, možda bi opet završio u Vladinoj potrošnji (zauzvrat bi dobili komade papira na kojima piše da će hrvatska država ubiranjem poreza od hrvatskih građana vratiti dug mirovinskim fondovima uvećano za kamatu s kojima će mirovinski fondovi potom isplaćivati dio mirovina) za isplatu mirovina, plaća u državnoj upravi, itd.
Kako god okrenuli, i mirovinska ‘prava’ su razlog za ovolike poreze, trošarine, za 550 neporeznih davanja, za ovoliku cijenu goriva, ovolike namete
To je ekspnencijalna funkcija zaduzivanja, dug kako bi vratio dug, novca ima malo u optjecaju,pa se zato se porezi povecavaju, kao bi vratio dug koji ne moze biti vracen i posljedicno se povecavaju mirovine.
alerik, opet lupaš u prazno i udaraš floskule. Prava istina glasi ovako: do pred stotinjak godina, u prosječnoj obitelji radio je samo muškarac, koji je uzdržavao ženu-domaćicu i u prosjeku imao 6-8 djece. I uspijevao ih je sve prehraniti, i uz njih ostarjele roditelje koji su živjeli u istom domaćinstvu. I bilo je dovoljno za sve.
U zadnjih stotinjak godina dolazi do toga da i žene moraju raditi (tzv. emancipacija), broj djece pada na 1-2, i obitelj praktično ne može sastaviti kraj s krajem, uprkos udvostručenju onih koji rade (i muž i žena sada), i uprkos drastičnom smanjenju broja uzdržavane djece.
Da stvar bude interesantnija, u međuvremenu se proizvodna tehnologija do te mjere usavršila, da je za proizvod koji se prije radio 100 sati, sada uslijed automatizacije i informatizacije potrebno 1-2 sata.
Jedino objašnjenje za ovu abnormalnu nelogičnost je drastično povećanje gramzivosti i iskorištavanja ljudi od strane vladajuće elite, koja je pogubila svaki osjećaj za realnost, a ljudskost teško da su ikad i imali. Ako i jesu, izumrla je odavno.
Suma sumarum, uz današnji stupanj tehnologije i proizvodnje svega, od hrane i automobila do superkompjutera, svi bi mogli laganini raditi 10 sati tjedno i u mirovinu otići sa 40, ako im se tako svidi, jer jednostavno više nema potrebe za tolikim radnim satima da bi se ostvarila solidna materijalna baza za sve. Jedini razlog zašto to nije primjenjivo je patološka gramzivost elita, koje moraju umjetno održavati siromaštvo da bi oni bili elita. Jer, ako nitko ne ovisi o njihovoj crkavici da bi preživio, kako će doći do mladih komada, poslušne kućne posluge i servilnih šofera, koji ih čine moćnima u njihovim očima.
Da ne govorimo da si ne bi mogli priuštiti ni plaćene jadnike koji za njihovu korist škrabaju po ovim ili onim portalima, uključujući i Logično. Kužiš, potrčko?
Briljantan komentar!
Ivo
Sve što tako lijepo pšeš zvuči lijepo, ali je netočno. Do prije stotinjak godina jedva da je itko radio. A kamo li da je uspijevao od nekakve plaće prehraniti ikoga. Mogao bi i sam pronaći podatke o broju seljaka i broju radnika do 2. svjestksog rata i nakon rata.
Mirovinski sustav je neodrživ. I takav je uvijek bio. Ma što ti mislio o tomu. Treba ga mijenjati. Uvesti temeljni osobni dohodak. Da bi se to moglo, treba uvesti nekreditni novac. Da bi se to moglo, treba resuvenezirati državu. I to je rješenje i za tvoje nepotrebno pjenjenje. Samo što ti nemaš hrabrosti zalagati se za takve stvari.
Kad bi imao kapacitet za shvaćanje svih posljedica uvođenja nekreditnog novca, onda bi vidio da je to daleko radikalnije od ičega što tvoj staljinistički um može pojmiti. Nekreditni novac bi izbio oružje silnicima iz ruke, oduzeo bi im kreaciju novca ni iz čega i oduzeo bi im kamatu. Ali kad bi ti shvatio, onda ne bi imao čime me optuživati,haha.
Alerik, ako se ovdje itko pjeni onda si to ti, po obicaju. Nadalje, moraš se naučiti razumno argumentirati umjesto što napadaš svoje neistomišljenike u klasičnoj staljinističkoj maniri. Prije nego što nešto napišeš pokušaj se obrazovati o materiji o kojoj pišeš. Rad nije započeo prije manje od 100 godina već traje, u onom smislu kojega mi poznajemo barem zadnjih tri stotine godina. Premda možemo argumentirati da rad postoji otkad postoji i covjek, u ovom ili onom obliku.
Nadalje, ne pokusavaj razvodnjavati temu. Temeljni dohodak je odvojena tema od penzije, tu je rijec o omogucavanju egzistencije nezaposlenima i bolesnima. Penzija sluzi za omogucavanje egzistencije onima koji su zavrsili radni vijek. To bi cak i tebi trebalo biti poznato, s obzirom da imas beneficirani radni staz.
Price o nekreditnom novcu su takodje tema za sebe, i njih komentiraj kad su clanci koji govore o Pernaru i Zivom Zidu, oni se bore za te stvari. Sto isto tako znas, po sluzbenoj duznosti.
Dirljivo je kako pokazujes brigu za ljude, bez da nudis ikakvo rjesenje, i kako sa simpatijom pises o socijalizmu, kojeg napadas u svakoj prilici. Covjek bi pomislio da si podvojena licnost, ili da manipuliras ljude. Dalje vise necu, vjerovatno ce mi admin pobrisati i ovaj komentar, ocigledno si zasticena vrsta. Budi dobro i ne radi previse, imas jos guslati do penzije.
Ivo
nisam ni očekivao od tebe posjednika fragmentiranog uma shvaćanje cjelovite slike. Ti barataš isključivo s odvojenim temama i onda je logično da ne možeš akceptirati niti stvarnost oko tebe, niti budućnost koja dolazi.
Pokušat ću ti pomoći pa budi pažljiv: temeljni osobni dohodak ne odnosi se na nezaposlene i bolesne, o takvima se društvo brine i danas kroz socijalnu pomoć. TOD pripada svima, bez obzira na status i to se sasvim sigurno nalazi u doglednoj budućnosti kao činjenica. To što su Švicarci na referendumu lani odbacili ideju TOD ne znači da je ona propala. Međutim, ako bi se u ovakvom kreditnom sustavu implementirala ta ideja, ona bi opet dovela do istoga – bogaćenja ionako bogatih jer zbog kamate sustav uvijek sav novac na kraju usmjerava njima. Zato ta ideja ide ruku pod ruku s tehnološkim razvojem i s nekreditnim novcem (kad sam u javni prostor unio ideju nekreditnog novca Živi zid nije ni postojao). Tad i mirovine postaju suvišne.
Zasad su mirovinski sustavi svugdje preopterećeni i zapravo su izdvajanja za mirovinsko samo dodatni porez na ionako porezno opterećen građane i gospodarstvo.
Tvoj kratkovidni model – 4 satno radno vrijeme i s 40 godina u mirovinu – bi nas u roku od pola godine doveo do gladi (i u tom si utoliko bolji od Chaveza i Madura zajedno). Ne bi imao onda tko raditi. Ne bismo imali ni inženjera, ni liječnika ni profesora. Oni se školuju do tridesete, a najbolje od sebe i struke daju poslije četrdesete. Sustav bi se raspao. ALi to tebe nije briga u tvom malom kratkovidnom svijetu.
Konstruktivnost je uvijek na mojoj strani, a neplodni kriticizam na tvojoj. Dodatno u napadu kreativnosti kopiraš čak i uvrede. Prepisuješ. Nisi jedini. Ali i to me veseli, postojanje prepisivača. Zato je moje iznositi ideje:)
Moram priznati da se trudis, alerice. Nazalost, i dalje bacas u isti kos sve o cemu si kopao po google-u. Shvati vec da temeljni osobni dohodak nije za svakoga, ako si zaposlen nemas pravo na njega. Zagarantirane mirovine, iste za svakoga, vec postoje u nekim zemljama, kad se napuni odredjena dob. Socijalna pomoc je kategorija za sebe, i treba biti zamijenjena TOD-om, kao i naknade za bolovanje. Inace, kome ces ih davati, svojim gazdama valjda, jer ove skupine (zaposleni, nezaposleni, bolesni) predstavljaju otprilike 99% populacije.. Stvarno je tesko doprijeti do tebe, ali pokusaj se koncentrirati malo kad ti se dobronamjerno objasnjava.
Sto se tice dobi umirovljenja, ona mora ovisiti o samom zanimanju i o volji zaposlenika. Neke profesije mogu ostati dulje od zakonske granice ako zele(doktori, profesori), a neki idu ranije (vozaci, kontrolori, te policajci i spijuni, kao sto znas).
Nekreditni novac je fraza koja ti se svidjela i ubacujes ju u svaku drugu recenicu, ali nema veze s tematikom mirovina.
Pokusaj nekako shvatiti ovo: I SFRJ je imala nekreditni novac koji je sama tiskala, a ne posudjivala uz kamatu od stranih privatnih banaka kao nasa nakaradna ‘samostalna’ drzava, no uz sve to isplacivala je ljudima penzije. Za nekoga tko je sve to iznio u javni prostor, zalosno si neupucen.
Dalje od ovoga ti necu vise objasnjavati, idem vani. Ako ti i dalje nisu jasne osnove, pitaj uciteljicu. Ili vodju smjene. Hajd uzdravlje, trolejbus.
Ivo
razmećeš se neznanjem kao i svaki prepotentni adolescent. Prouči temeljni osobni dohodak pa se javi. Dotad raspravljaj sa sebi sličnima po neznanju.
hahah, od tebe očekivani odgovor kad te se stisne u kut, alerikić. Nazad u kućicu i guglaj o nekreditnom novcu, penzijama i Jugi. Možda povežeš nešto u toj svojoj konfuznoj glavi.
Ivo trebaš ti još pojesti žganaca da bi demantirao alerika i neznam šta si zapeo za njega pa on nije konfliktan tip a ono što piše uvijek pokušava argumentirati , nije savršen ali meni je ok. Pitanje za alerika kada si već pomudio rješenje problema, pošto smo većina rusofili, šta čeka Putin sa temeljnim dohodkom i nekreditnim novcem , anti kazarska mafija ima priliku to ostvariti dok si trepnuo i rješenje svih naših peroblema nestaju preko moći, unapred zah.
Stefano
Svakako je pitanje „Zašto Putin ne uvede nekreditni novac?“ jedno od najintrigantnijih pitanja današnjice. Bez umišljaja da znam odgovor na to pitanje, svejedno ću razmišljati naglas.
Već smo utvrdili da je za uvođenje nekreditnog novca potrebno potpuna suverenost. Je li dakle Rusija u potpunosti suverena i je li Putin predsjednik s potpunim autoritetom, u skladu s ovlastima koje ima? – o tomu možemo misliti svašta, ali uistinu ne znamo. Koliko je Putin ‘vladar’ kakvog ga prikazuju Zapadni mediji i kakvim se prikazuje sam je upitno. Nikad u povijesti nije postojao apsolutni vladar, iako će nam povijest ponuditi mnoštvo ‘primjera’. Uvijek vlada oligarhija, a položaj njenog prvog čovjeka ovisi uvijek o tomu koliko taj izabrani prvi zadovoljava interese oligarhije.
Tako dolazimo do slijedećeg pitanja – Je li nekreditni novac u interesu oligarhije koja upravlja Rusijom?
Budući da nekreditni novac podrazumijeva istovremeno i zabranu bankarske multiplikacije depozita, sam nekreditni novac u startu iz svih igara moći nepovratno izbacuje banke i njihove vlasnike. Ako su vlasnici banaka među oligarsima, hoće li se oni olako odreći svoje moći, a u korist naroda?
To je jedan skup pitanja.
Drugi skup pitanja se odnosi na rusku ovisnost o međunarodnoj razmjeni sa svijetom koji je ogrezao u kreditnom novcu. Trenutkom uvođenja nekreditnog novca bi se automatski prekinuo svaki kontakt sa svim FED-ovim podružnicama po svijetu. Može li to Rusija sebi priuštiti? Kako zasad stvari stoje – ne može. Još uvijek Rusija nije do kraja postavila čvršće temelje suradnje sa zemljama koje se percipiraju kao protivnici američke hegemonije.
Imamo i treći set pitanja, a odnosi se na ‘kineski razvojni put’. Naime, Kina je upravo zahvaljujući kreditnom novcu i supremaciji dolara uspjela se razviti tehnološki, stabilizirati financijski i ekspandirati po svijetu s dolarima koje su izvukli iz ostatka svijeta, a da sami nisu morali ni prstom mrdnuti u obrani dolara kao svjetske rezervne valute. Možda Rusija želi slijediti isti put.
Da za takav zaključak ima povoda, pokazuje i prisustvo ruskih banaka u EU. Sberbanka je u većinskom ruskom državnom vlasništvu, a djeluje unutar eurozone kao i svaka druga europska banka. Put novca je jasan – Rusija inkasira eure od prodaje energenata zemljama EU, dio polažu u devizne rezerve, a jednim dijelom taj novac transferiraju u svoje banke po Europi. Taj novac tim bankama služi kao depozit na osnovu kojeg onda i one, poput drugih stvaraju eure ni iz čega i distribuiraju ih kao kredit po Europi. Motiv je dakako zarada na europskim građanima i poduzetnicima, ali to nije primarni motiv. Stvarni je da Sberbanka i druge ruske banke budu financijski servis podružnicama ruskih poduzeća otvorenih po Europi. Tako da ruska poduzeća europskim kapitalom (stvaranjem eura ni iz čega) omogućuju ruskim poduzećima da kupuju postojeća europska poduzeća i tako šire ruski utjecaj po Europi.
Svega toga bi se Rusija morala odreći uvođenjem nekreditnog novca što vidimo, nije u niteresu ruskih oligarha.
Valja dodati i da nekreditni novac nije neki ultrapametni izum od jučer. Nekreditni novac je imala i Jugoslavija, eno ga koristi i Venezuela. Vidimo rezultate – hiperinflacija u oba slučaja. Razlog za hiperinflaciju kod nekreditnog novca je namjerna greška u koracima – vlastodršci nisu istovremeno onemogućili banke u multiplikaciji depozita (što znači da na milijardu nečega koju tiska središnja banka kasnije komercijalne banke multiplikacijom stvore još 5-10 milijarda i tako drastično uvećaju količinu novca u optjecaju, a da se istovremeno nije povećala količina roba na tržištu koje se s tim novcem mogu kupiti).
Nekreditni novac je koristila i Hrvatska u razdoblju 1991-1994. Također je taj pokušaj završio s hiperinflacijom (iz istog razloga kojeg sam gore spomenuo), ali je donio i nešto drugo, puno vrijednije od šteta izazvanih inflacijom. A to je – razdruživanjem od Jugoslavije Hrvatska je preuzela vanjski dug u iznosu od 2,7 milijarda dolara. Vodila je rat, skrbila o 700 000 prognanika, o 700 000 izbjeglica, naoružavala se, stvarala vojsku. Na kraju rata je Hrvatska bila dužna….2,7 milijarda dolara. Ni centa više.
Danas s kreditnom kunom je dužna oko 110 milijarda eura ukupno.
Drugi slučaj uvođenja nekreditnog novca je Hitlerova Njemačka. Kad je 1933. Hitler došao na vlast, za kilo kruha je trebala prikolica puna novca, ljudi su gladovali. Da bi za samo 6 godina Njemačka izgradila najjači ratni stroj u povijesti i najjaču dotad viđenu industriju. Da nisu ulagali u ratnu industriju, tko zna što bi bilo.
Suverena država sama kreira svoj novac, a uništava ga porezima. Novac prikupljen od poreza suverenoj državi nije potreban (jer ga može sama stvoriti koliko hoće) pa je razlog postojanja poreza uništavanje novca. Ali nije primarni razlog. Pravi razlog poreza u suverenoj državi jest natjerati ljude da rade.
Što bi sutra spriječavalo bilo nekog vlastodršca da se okrene tiskanju novca i tako potkupljuje mase u namjeri stvaranja svoje diktature, svevlasti? Jedino jaka društvena i institucionalna kontrola (te kontrole recimo nema u Venezueli). Može li i ta kontrola biti potkupljena. Može.
To je stalni prateći rizik kod nekreditnog novca. Društvena svijest.
Možda Putin zna kakvo je stanje ruske društvene svijesti i možda ne želi predati takvu moć nekom sutra potkupljivom predsjedniku?
Eh sad, možda valja razjasniti koja je to ključna prednost nekreditnog novca u odnosu na kreditni.
Kreditni novac je ovaj kojeg sad imamo (nema veze kako se zove, euro, kuna km, dinar..) i tako se zove jer u optjecaj ulazi isključivo kao kredit. A ono što u optjecaj uđe kao kredit kojeg treba vratiti s kamatom je u stvarnosti neotplativo jer se u optjecaj nikad ne pušta i novac potreban za plaćanje kamata. Rezultat korištenja takvog novca je konstantni rast ukupnog državnog duga (to znači države, građana i gospodarstva), cikličke krize, mnoštvo blokiranih računa, ovrha i deložacija. U takvom sustavu je stvarna moć u državi kod vlasnika banaka, a ne u parlamentu ili Vladi. Vlada je u svojoj izvršnoj ulozi ograničena s maksimumom poreznog opterećenja prema građanima i gospodarstvu te iz tako prikupljenog novca mora servisirati vojsku, policiju, državne službe, socijalu, zdravstvo, školstvo. Vlada je u odnosu prema bankama u istom položaju kao i bilo koji građanin – stoji u redu pred šalterom i ispunjava papire za dobivanje kredita. Te kredite država može vratiti jedino preko leđa građana, tj preko povećanja poreza.
Vlada je agent stranog kapitala koji je prisiljen donositi i provoditi zakone s kojima štiti strani kapital.
Građanstvo i gospodarstvo tek potencijalno zarađuju, a banke to čine uvijek. Novac je vlasništvo onog tko ga kreira – u stvarnosti banaka.
U nekreditnom modelu novac u optjecaj ulazi kao poklon. Bez kamata. Novac je vlasništvo države.
Država porezima uništava višak novca u odnosu na ponudu roba i usluga te tako održava stabilnom valutu i sprječava inflaciju. Vlada može poticati gospodarstvo i usmjeravati ga u željenom smjeru.
Ne postoji manjak novca, može postojati samo manjak ideja. Nema straha od neimaštine, nema straha od starosti, umjesto svakodnevne borbe na život i smrt u traženju novca za kamate, energija se koristi za nadmetanje u idejama. Nekreditni novac iskorjenjuje pohlepu, uništava laž, iscjeljuje društvo. Ispravlja moral, prave vrijednosti stavlja na pravo mjesto.
A sve to je u sukobu s agendama koje upravljaju s ovim svijetom. Zato ćete uvijek pronaći protivnike nekreditnog novca i pristalice kreditnoga. Tu oko sebe. Onaj koji ima ušteđevinu na banci želi do smrti dobivati kamate na svoj novac. Ne interesira ga to što će netko ostati bez imovine zbog tih kamata. Iz svoje štednje on crpi svoju lažnu moć i ugled. A banke i zakoni ga u tomu podržavaju, a on stvarno podržava ovaj lopovski sustav, dok javno govori protiv.
Ima i drugih razloga zbog kojih su mnogi protiv nekreditnog novca. Postoje primjeri država koje unatoč kreditnoj naravi novca uspijevaju ostvarivati visoki životni standard za svoje ljude, ravnotežu u razmjeni s inozemstvom, čak i suficit u platnoj bilanci. Ono što se pritom zaboravlja jest da je to moguće samo na račun nekog drugoga. Tvoj suficit nužno znači moj deficit. Bilo koji rast podrazumijeva i rast duga. Što znači i rast kamata na posuđeni novac. Svaki rast se pogoni posuđenim novcem. U toj igri mogu uspjeti veliki poput Njemačke recimo. Ali mogu i mali, ako znaju kako funkcionira svijet.
Kod nas su toga svjesni samo ljudi okupljeni u Zadruzi za etično financiranje. Zato ih HNB i sva svita agenata i onemogućava u radu i daljim namjerama osnivanja banke. Etično financiranje bi nadomjestilo nedostatke kreditnog novca i pogonilo bi se prvenstveno idejama, uzajamnim povjerenjem, istinom i ljubavlju. Nabrojano je neodvojivo od kolektivnog uspjeha. Ne može se uspjeti bez toga. Da bi Etična banka uspjela među nama, mi se moramo promijeniti ili će ona promijeniti nas. Silom ljubavi.
Etično financiranje bi moglo efikasno poslužiti društvu kao međuvrijeme do nekreditnog sustava. Jer zasad, ovakvi kakvi jesmo, stresom i strahom izmoždeni, bez samopouzdanja, okupirani brigom o preživljavanju nismo sposobni osloboditi svoje kreativne potencijale i dati sebi, obitelji i društvu sve ono što možemo i znamo.
bogami si puno uložio energije u ovaj komentar, u svakom slučaju vrhunski , lp
Pogodak u sridu, bas sam to i pisao dolje u komentaru
S tehnologijom do 1960 ih godina kako bi covjek osigurao optimalne uvijete za zivot, strucnjaci su izracunali da je potrebno 1 sat rada dnevno. Dok u najzescim okolnostima rad ne bi trebao prelaziti 4 sata dnevno, no zasto uz svu tu tehnologiju radno vrijeme kao i dob za odlazak u mirovinu se povecava, a ne smanjuje, vrlo je jednostavan odgovor, zato jer je ovo moderno robovlasnistvo. Prepisano sa youtube klipa “Šta je to kapitalizam”:https://www.youtube.com/watch?v=7Qx_h75nhr0
Koliko imamo zaposlenih, toliko imamo i umirovljenika. Kad bismo umjesto 8 satnog radnog vremena uveli 4 satno, trebali bismo uvesti 1,4 milijuna ljudi iz Afganistana, Sirije, Iraka. Ili zaposliti sve do jednog umirovljenika?
Možda posao kojeg radimo 8 sati se može obaviti za 4 sata? Pa da uvedemo samo jednu smjenu s istim brojem zaposlenika?
I da se subotom i nedjeljom ne radi.
Ni hitna, niti da voze avioni, autobusi, vlakovi, da ne rade pumpe, restorani, kafići?
Svaki kafić da radi samo četiri sata na dan.
Glupi kapitalizam nas uništi. A mi uništili socijalizam.
To je robovlasnistvo a ne kapitalizam, vec sam rekao s ovim tehnoloskim napredkom radni dan ne prelazi 4 sata dnevno maksimalno, primjerice Slavonija moze hraniti 25 miliuna ljudi pa si sad to razmisli, samo Slavonija to ti je najblazi primjer, 1% posjeduje 80% bogatstva, zato dolazi do iskoristavanja, i 99% kojima je ostalo 20% se sudaraju i zato dolazi do poremecenih ideja da treba smanjiti stanovnistvo kako ne bi doslo do pobune,to je jednostavno takav ekonomski sistem koji usisava sve ko pijavica u ruke velikog brata koji je sumanut. Jako dobar primjer je Libija prije nego sto su je demonkratizirali, 1.5 milijun je radio i to maksimalno 6 sati, znao je sta radi bazirao je ekonomiju na resursima, dok je u isto vrijeme provukao vodovod kako bi napravio plodna polja, i jel to tocno, je, ali jasno znamo kome se to nije svidjelo.
Rođen sam dec1959 i živim u Nizozemskoj ; moram raditi do 67 godine I 10 meseci . Generacije koje dolaze morat će pak radit do 70 . Ako ne odem i ranije Petrusu …..
oni samo produzuju drage mozgonje ali ako izgubis posao u 58 dobro ces se namuciti da nades drugi neovisno o struci da si neznam tko to sam licno iskusio na svojoj kozi pa koja je onda logika produzavanja to je sramotno ljudi od 60 godina nemogu raditi kao dvadesetogodisnjaci a kamoli 67 mozda nemogu da se deru na tebe kapitalisti pa im se neprima
https://www.youtube.com/watch?v=6beWTTg6IsQ
Kako se Njemacka oporavila poslije rata i postigla punu zaposlenost vec 60tih godina.
SVE DO 1972 zene nisu mogle da rade bez posebne dozvole – ako im radi muz
Znaci radili su samo (bilo je izuzetaka) muskarci i uspjeli su da postignu punu zaposlenost.
Pa naravno – puna zaposlenost se i danas moze postici ako postoji pravilo da samo jedan clan porodice radi.
A drugi clan se bavi kucanstvom, djecom itd – pa ti onda i ne trebaju imigranti jer imas dosta djece
Ako je to Njemacka uspjela 60tih na danas bi to mogla svaka evropska drzava jos lakse jer je tehnologije napredovala …
ja gledam na nezaposlenost. dok god nezaposlenost ne postoji nema ni potrebe ni mogucnosti da se radno vrijeme / radni vijek skrati.
sto ljudi rade ako se produktivnost stalno povecava?
sad se postavlja pitanje u sto rad ide:
-u preglomaznu drzavu ukljucujuci socijalne servise
-u kupnju robe kratkog vijeka trajanja. dizajnirano na kvarljivost (planned obsolescence) je namjerno izazvano dok je tehnolosko zastarijevanje nesto sto ne mozemo izbjeci.
-kupujemo sto nam ne treba; bacamo odjecu i hranu, kupujemo nepotrebne tv programe, putujemo radi dosade, mode i biografije,
-poboljsavamo kvalitetu zivota, veca kuca, preuredjujemo, novi auto
-u stednju