fbpx

Crvena jabuka

Crvena jabuka
4 komentara

Tog dana, nakon kratkog pljuska, odlučio sam poći do mezarluka na kraju sela. Sunce je sijalo, ali po hladnom strujanju zraka moglo se pretpostaviti da negdje u planinama ima i snijega. Zaustavio sam se kraj neuglednog i naherenog nišana i učeći Fatihu posmatrao arapske harfove urezane u grubom kamenu. Oduvijek me privlačila tišina kojom su prekivena mezarja, smirivala me je i navodila na duboka razmišljanja o životu i smrti. Činilo mi se da u tajanstvenoj tišini ima nečeg uzbudljivog, nečeg što ljudski razum ne može do kraja dokučiti.

U hladu stare jabuke počivala je nana Nizama. Ona je bila od onih ljudi koji tako duboko vjeruju u neizbježnost sudbine, što mene zbunjuje, ali izaziva i divljenje. S čuđenjem sam posmatrao zemlju na kojoj su se jasno ocrtavali dijelovi ljudskog tijela, kao da ju je neko namjerno tako oblikovao. Ljudi su nagađali, kao i o svakom neshvatljivom događaju ili pojavi. Neki su bili uvjereni da je nana Nizama bila evlija*, čime sam se i ja u nekim trenucima zanosio. Volio sam je, a bio sam i uvjeren u čistoću njene duše. Neki nisu nikad ni pogledali u mezar, nekako gurnut u stranu, baš kao što je i njen život bio gurnut iz života drugih ljudi.

Sjećam se: Bilo mi je deset godina. Prolazio sam kraj stare, nakrivljene, od šepera građene kućice koja je bila sa ponegdje razbijenim staklom na malim prozorima. Stajala je i prije dvadeset godina kao i danas, odvojena od velikih i novih kuća, samo što u njoj nema života. Ostala je samo uspomena da na trenutak oživi sliku u mom dalekom sjećanju. Nije mi se lik nane Nizame usjekao u sjećanje zbog nesretnog života, nego zbog meni nikad razumljive vjere u sudbinu s kojom se ona ćutke mirila i strpljivo podnosila sve ono što bi joj ona donijela.

Letimično sam pogledao u njen prozor bez zavjesa, na kojem se ukazalo ostarjleo lice utonulo u kosti. Mahnula mi je rukom. Nesigurno sam krenuo ka njenim vratima na kojim se ubrzo pojavilo malo, zgureno stvorenje, umotano u crni otrcani ogrtač.

Sinko“, govorila je tiho, kao da se boji da će je neko čuti, stidljivo mi pružajući veliku crvenu jabuku. – Uzmi ovu jabuku, pa kad nana bude ležala pod zemljom, ti ćeš se katkad sjetiti ove jabuke i proučiti nešto pred njenu dušu. Na, na… uzmi! – govorila je gurajući mi jabuku u ruke.

Od tada su se nekolio puta smjenjivala proljeća i jeseni, ljeta i zime, a ja sam čuvao u sjećanju njenu sliku i veliku crvenu jabuku. Kada je umrla niko za njom nije plakao niti je previše žalio. Jedino sam ja osjećao neku prazninu u duši, jer, ona me podsjećala na djetinjstvo, na nedoigrane igre, suze i smijeh. Ponekad me nasmijavala svojim šaljivim dosjetkama. Pričala mi je priče koje je ona nučila u svome djetinjstvu, ali je uvijek nešto svoje dodavala, a neke je u cjelini izmislila. Sad, kada gledam nekoliko godina unazad, znam da su te njene priče, ustvari, bile njena snivanja. Sve ono što je nestalo iz njenog života, ali i ono sve što je željela da bude, a što nije moglo biti. Pred mojim očima je bila slika nenje snivane sreće koja je tek sada rasvijetljena u mojim očima.

Jedne godine ramazan je pao u rano proljeće. Kao učenik završne godine medrese bio sam određen da klanjam teravih-namaz u mektebu u svom rodnom selu. Te godine sam i posljednji put vidio nanu Nizamu.

Ispred njenih vrata stajale su, meni odavno poznate crvene papuče, koje je ona nosila i ljeti i zimi, pa sam zaključio da je nana u kući. A i nije imala kamo da ode!

Nano! Nano!“, zvao sam kucajući u drvena vrata po kojima su bezobrazna djeca ispisala i pogrdna imena. Vidjevši to, nakratko sam bio sretan što nana ne zna čitati.

Što me zoveš, kada me nema?!“, čuo se piskutavi glas iz polutamne male sobe.

Kako te nema, kada su tvoje papuče pred vratima“, odgovorio sam uz prigušen smijeh, prihvatajući njenu šalu.

Imam ja i druge papuče!“, dosjetila se, glumeći ljutnju.

Oduvijek sam se trudio da mi glava ne bude napunjena samo napamet naučenim kura’anskim surama i da ne govorim ono što je već negdje zapisano. Tražio sam objašnjenje za ljudska ponašanja, osuđivao i opravdavao. Međutim, mnogo toga je ostalo nerazjašnjeno u mojoj svijesti. I nanine ispovijesti u kojima je se ogledala neminovna sudbina bila mi je čudna. Upijao sam svaku riječ, kako bih kasnije mogao u mislima ponavljati, sve dok riječi ne bi izgubile smisao.

Na kraju svake priče s prizvukom tuge u glasu samo bi rekla da je tako suđeno i da drugačije nije moglo biti. I za nju je bilo sve svršeno. Nije bila ni sretna ni nesretna, ni žalosna ni radosna. Cijeli život je primala s nijemom ravnodušnošću koja mi se nekad činila varljivom. Duboko u sebi je vjerovala da će se vratiti ono što je prošlo. Vjerovala da je to suđeno.

Nisam joj mogao reći da zaboravi svaku nadu. Nisam htio i nisam smio. Bože, oprosti mi, ako sam griješio! Nerazumno mi je kod ljudi da se slijepo prepuštaju sudbini, iako sam i tad vjerovao u Božije određenje. Mislio sam: Zar to nije odricanje od života?!

Neopaženo minu nekoliko godina moga života. Svakog proljeća, kada se stari nišani obaviju raznim cvjetovima, pa više podsjećaju na život, nego na smrt, odlazim na mezar nane Nizame i prisjećajući se crvene jabuke, učim Fatihu pred njenu dušu. Sjećam se i uvijek iznova spoznajem: sudbina je samo utjeha.

* Evlija: Osoba počašćena nadahnućem – odabrana od Boga

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.


Posjetite naš novi video kanal na platformi Odysee i obvezno se registrirajte, kao i najveću arhivu alternativnih video snimaka Jubitu.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
4 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Zig
Gost
Zig
4 godine prije

Smarate SA ovakvim tekstovima, de odlucite SE sta ste

Georgij Žukov
Gost
Georgij Žukov
4 godine prije

Prekrasna prica drugarice Arifa.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik