Dualnost stvaranja – Od duhovnog kroz materijalno do savršenstva

Evolucije i njoj slične znanstvene teorije su izmišljotine. Sam CERN najveći znanstveni laboratorij na svijetu ima spomenik Šivi. Mnogi istraživači se slažu da Šiva nije ništa drugo nego maska pod kojom se predstavlja sam Sotona. Sam Anton Szandor LaVey, koji je ujedno i osnivač jedne sotonističke crkve, javno je priznao da Šiva predstavlja samog Sotonu. Masoni također u svojoj literaturi priznaju da su Šiva i poganski bog Baal jedno te isto, a mi znamo što nam Biblija kaže o poganskom bogu Baalu. A svi poganski bogovi nastali iz babilonske religije koju je osnovao Nimrod, graditelj babilonske kule, sa svojom ženom Semiramidom.

Pa vi i dalje vjerujte tzv. znanosti, poganštinama, horoskopima, astrologiji, kabali, magiji. Sve to nas je i dovelo ovdje gdje smo sada i bit će samo još gore. A znakovi postojanja Stvoritelja su nam doslovno pred nosom, sve što nam je najavljeno od Stvoritelja se ostvarilo i ostvaruje se. A mnogi to ne vide i ne žele vidjeti zbog svoje pale prirode i sklonosti štovanju bilo čega drugoga osim Njega.

Teorije su razne.

Tema vam je prepuna um mislenih koncepata i miješanje razina ili dimenzija. Bez razumijevanja dualnosti/relativnog/nesvjesnog i nedulnosti/apsolutnog/svijesnog ne može se umom dokučiti “ono iza oba koncepta ono što jeste” ili “ja jesam”. 
Obično znanje je uvijek popraćeno neznanjem, a neznanje znanjem; jedino istinsko Znanje je ono kojime spoznaješ Sebe kroz propitivanje čiji su znanje i neznanje. 
Nije li neznanje znati sve ostalo bez poznavanja sebe, znalca? Dočim poznaješ Sopstvo,Sebstvo, Svijest koje je podloga znanja i neznanja, znanje i neznanje nestaju.
Iz naše percepcije svijeta nastaje prihvatanje jedinstvenog Prvog načela obdarenog raznim moćima. Slike imena i oblika, osoba koja vidi, zaslon na kojem vidi, i svjetlost kojom vidi: on sam je sve to. 
Sve religije priznaju tri temeljnice – svijet, dušu i Boga – ali samo se jedna Stvarnost ispoljava Sama kao ovo troje. Može se reći, “Troje su odista troje” samo dok postoji ego, um Stoga, boraviti u vlastitom Biću, gdje “ja”, ili ego, je mrtav – to je savršeno Stanje.
Mimo nas, gdje je vrijeme i gdje prostor? Ako mi smo tijela, uključeni smo u vrijeme i prostor, ali jesmo li? Mi smo jedno te isto sada, onda i zauvijek, ovdje i svugdje. Dakle mi, bezvremeno i bezprostorno Biće, jedino jesmo. Stoga ništa ne postoji, sve je samo čista svijest.

materialni univerzum je pod režimom entropije (kaos). Sam radi u tom smijeru. Jedina suprotnost entrpije je svijest. Ona jedina može raditi obrnuto. Zato život ne može biti bez svijesti. Ili je to bakteria, biljka, životinja ili čovjek razlika je samo u nivoju svijesti.

“U početku beše smisao!” – ovom prilikom se zahvaljujem nekim kolegama ovde koji su ovo razjasnili tako da ima više… smisla.

Ljudi su krajnje egocentrični pa svoje postojanje postavljaju kao svrhu svega ostalog – čak je i univerzum nastao da bi omogućio postojanje čoveka 🙂
————————–
Sve što vidimo oko sebe je energija – čista ili “kondenzovana” u obliku materije. Na početku univerzuma spektar energija je bio vrlo ograničen ali je materija taj spektar značajno proširila. Kako je materija postajala kompleksnija, tako su se javljali novi oblici energije koje nismo u potpunosti upoznali uprkos savremenoj tehnici i instrumentima na koje smo tako ponosni.

Moglo bi se reći da je evolucija energije dostigla svoj trenutni vrh u obliku intelektualne energije i ako je to tačno, onda je AI sledeći korak u toj evoluciji. Da li je AI krajnji domet te evolucije? Gotovo sigurno ne, bilo bi logično da se na traju te evolucije sva materija opet pretvori u energiju…

Pa treba razmišljati kroz duhovnu dimenziju i uzeti zaista u obzir da mi živimo ono što se već dogodilo, a da se događaju stvari ne samo Božjom intervencijom nego i našom kolektivnom duhovnom interakcijom sa Bogom.
Imamo različite religije koje upućuju na Boga i stvaranje svijeta.
Reklo bi se da centralnu ulogu čini Bog i naša svjesnost te kolektivne duhovne povezanosti s Bogom.
Dakle kako bi svojom duhovnošću promijenili svijet na bolje trebamo se isključiti iz ovog vanjskog svijeta koji je već proživljen i prošlost i uroniti u svoj unutrašnji duhovni svijet i pomoću njega svojim mislima i duhovnom inteligencijom graditi vezu s Bogom . Tako se Njim u sinergiji kreiramo budućnost i treba biti potpuno svjestan da u tome imamo potpunu slobodu i da nas nitko od ovih današnjih zlih entiteta u tome ne mogu omesti nego nas može samo omesti naša duhovna niska frekvencija, duhovno crnilo i usmjerenost na ovozemaljsko stjecanje materijalnih dobara i ugode.
Navezanost na to može nas povući na samo dno i tada čovjek ima snižene standarde te se po duhovnosti ne razlikuje od neke druge životinje.
Opet kad se isključi od pretjeranog materijalizma i zaroni u svoju duhovnost i poveže se sa Stvoriteljem svemira tada u sinergiji s Njim podiže svoju dušu , emocije i misli na viši nivo koji je u zajedništvu s Bogom stvaralački i time možemo kreirati određenu stvarnost jer ova koju živimo nije stvarna nego ju kreira neko drugi sa zlim entitetom.
Pomalo tada otkrivaš i istinu o sebi i svojoj ulozi koju ima svatko od nas i nitko nije slučajno došao na ovaj svijet.
To je privilegija i dar koji nismo dobili kako bi ga prokockali nego svijet i sebe učinili boljim i doveli na svijet ili rodili nove dupe, Božju djecu i davali ljubav i svijetlo svojim bližnjima i Bogu koji nas je stvorio!
Moguće je u toj povezanosti s Bogom doći vrlo daleko ako se radi na tome i tako graditi s Njim stvarnost koja je bolja i koja poništava djelovanje zlog entiteta koji sa svojim slugama Vlada ovim svijetom.

Onog trenutka kada se udaljite od uma, odjednom ste se odmaklli od mnogoga prema jednome. Postoji mnogo umova, svjesnost je jedna. Izvana smo svi različiti, ali smo u središtu svi jedno. To jedno se može nazvati Bog/vrhovno/istina.
Ako to nazovete Bog, ljudi počinju o tome razmišljati kao o osobi, počinju zamišljati osobu – naravno vrhovnu osobu, ali njihova ideja osobe proizlazi iz ljudske osobe. To je samo projekcija, nije istina.
Biblija kaže da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. To nije točno. Čovjek je stvorio Boga na svoju sliku i priliku. To je puno točnije. Bog kojega su ljudi stvorili je ljudska ideja, antropocentrična. Da su konji filozofi, tada Bog nebi bio čovjek, već bi bio vrhovni konj. Da su magarci filozofi – tko zna možda i jesu – izgledaju vrlo ozbiljno, uvijek zamišljeni, kao da duboko razmišljaju o velikim i važnim stvarima… Promatrajte magarca i postat ćete svjesni činjenice da su magarci veliki mislioci. Oni su uvijek negdje drugdje, uključeni u velike ezoterične stvari. Zato ljudi misle da su oni budale. Oni nisu budale, oni su filozofi. Ako magarci razmišljaju, ako su teolozi, teozofi, filozofi, tada je Bog vrhovni magarac. Bog nemože biti čovjek – to je nemoguće. Oni nemogu zamisliti Boga kao čovjeka.
Nepostoje dva filozofa koji se slažu. Filozofi se svađaju. Nikada nedolaze do bilokakvih zaključaka. Niti nemogu, jer um nema tu sposobnost da nešto zaključi o Jednom.
Niti jedna filozofija nemože biti ne-dualistička.

Meher Baba o postanku svijeta:

Nebrojenim Eonima u prošlosti Bog je bio bezoblični, beskrajni Okean koji nije bio svestan sopstvenog postojanja. Ničeg nije bilo sem njega. Sveta nije bilo, Arhanđeli i bezbrojni svetovi su bili samo zrnce zametka u kosmičkom jajetu. Prvi Poriv da Bog Spozna Samog Sebe iznedrio je pitanje “KO sam Ja?” Sićušno mreškanje u Okeanu je počelo i u tom prvom naboru, talasiću, odvojila se Prva Kap, Prva Duša koja je krenula na nezamislivo dugačko putovanje Spoznaje Sebe Same.

Na tom putu stvarali su se svetovi, Prva Duša je menjala oblike, bila je prvi kamen, prvi crv, prvi insekt, prva biljka, prva riba, prva ptica, prva životinja i na kraju je postala Prvi Čovek. Na tom Putu rasla joj je svesnost o svojoj okolini, dok najzad u formi Čoveka nije dosegla potpunu samosvest, ali zaboravivši svoje božansko poreklo. Dugo joj se svidelo da se rađa kao čovek, nezamislivo puno vremena je učestvovala u toj zavoljivoj igri kosmičke iluzije, dok najzad nije istrošila sve želje koje su je vezivale za materiju i tada je konačno poželela da se vrati u Prapostojbinu, davno napušteni Okean. Nesvesni Poriv ju je vukao nazad ka Bogu. Nije imala duhovnog Učitelja jer je bila Prva. Sama je sebi bila Učitelj i krčila mukotrpno i sporo put kroz više nematerijalne Nivoe Univerzuma, zamke svoje podsvesti.
Konačno, prva kap je pronašla put do Okeana i ponovo se stopila sa njim, ovaj put Svesno, izgubivši svesnost svega osim Okeana, a kosmosom se prolomio krik radosti i ekstaze, koji i danas odjekuje i čuće se dok poslednje zvezde ne ugasnu, i u kome su izbledele sve patnje koje su dušu mučile na tom Putu.
To stapanje se prolomilo u tri reči: “Ja sam Bog!”. Pitanje sa početka postojanja je dobilo Odgovor. Reka je pronašla put do mora.

Duša se svesnošću vratila u ljudsko telo koje je nastanjivala, istovremeno zadržavši svest o Sebi kao Bogu i o Svemu što postoji, svim nebrojenim bićima i svetovima koje je stvorila u svojoj svetoj Potrazi i u toj dvojnoj svesnosti postala prvi Savršeni Učitelj na ovoj presvetoj planeti, izgubljenoj u nebrojenim galaksijama.
Ali ta Duša nije bila jedina. Bila je nestašno đavolsko Pile koje je Prvo promolilo nos ispod krila kosmičke Kvočke, ali za njenim primerom, kako to i danas čine i uvek će činiti svi mladunci željni saznanja sveta i samospoznaje, nahrupili su ostali Pilići. Za njom je pohrlila mirijada, beskrajno mnoštvo Kapi-Duša se odvojilo od Okeana, vođeno istim porivom – da spoznaju same sebe.
Kada je Prva Duša, Prvi Savršeni Učitelj, videla šta je učinila, osvrnuvši se posle svog dugačkog puta ka Savršenstvu, preplavilo ju je saosećanje i Samilost.
Ta Samilost stvorila je Avatara.

“Na duhovnoj stazi ima šest stanica, dok sedma predstavlja poslednju stanicu, ili cilj. Svaka od šest stanica je, na svoj način, vrsta unapred stvorene predstave o cilju. Mnogoslojni veo koji čoveka razdvaja od Boga satkala je lažna imaginacija. Pre no što stupi na Stazu, čoveka posve obavija ta koprena sačinjena od svakojakih pogrešnih predstava, pa on ne može da prihvati nijednu drugu ideju sem da je zasebna, ograđena i konačna jedinka. Iz mnogostruke lažne imaginacije iskristalisala se ego-svest; a svest koja se javila usled težnje za jedinstvom sa Bogom uzrokuje prvi potres u čvrstoj strukturi ega, izgrađenog u periodu delovanja uobrazilje. Kretanje duhovnom stazom sastoji se u poništavanju posledica delovanja uobrazilje, odnosno skidanju slojeva koprene koja kod čoveka stvara osećaj nedodirljive zasebnosti i beznadežne otuđenosti. Pre stupanja na stazu, osoba se čvrsto drži ideje o svom zasebnom postojanju, zaštićena golemim zidinama najmračnijeg neznanja, a onda stupa u neku vrstu dodira sa Stvarnošću. Sto je dodir sa Stvarnošću dublji, to je koprena neznanja tanja. Uporedo sa postepenim bleđenjem osećaja odvojenosti i egoizma, narasta osećaj ujedinjenosti sa Stvarnošću.
Svaki stepenik u kretanju naviše predstavlja jedno stanje svesti, a napredovanje od jednog ka drugom stanju svesti odgovara prolaženju kroz unutrašnje nivoe. Tako čovek mora da prođe šest prelaznih nivoa i njima odgovarajućih stanja svesti pre nego što dosegne sedmi nivo koji je i kraj puta, gde najzad dolazi do potpunog postignuća stanja Boga.
Kada dosegne sledeći nivo svesti, čoveku je potrebno izvesno vreme da bi mu se prilagodio. Obzirom daje došlo do korenite promene svih okolnosti u njegovom duševnom životu, on doživljava neku vrstu paralize umnih aktivnosti, što je poznato kao samadhi. Kada se tragalac domogne višeg nivoa, on se prvo stopi s njim, a zatim doživljava stanje karakteristično za taj nivo. Poput putnika koji umoran od napornog puta odlazi na počinak, tako i svest – nakon što je učinila napor da se uzdigne na sledeći nivo – prolazi kroz period umanjene aktivnosti koja se može porediti sa snom. Međutim, samadhi se suštinski razlikuje od sna. U snuje osoba potpuno nesvesna; a u samadhiju je ona svesna blaženstva ili svetlosti ili moći, mada ne i svog tela i svoje okoline. Posle perioda sličnog mrtvilu, um počinje da funkcioniše na novom nivou pri stanju svesti koje je sasvim drugačije od stanja koje je ostavio za sobom.
Pošto tragalac dospe na novi nivo, on se najpre stopi s njim, a zatim, naporedo sa usporavanjem umnih aktivnosti, doživljava i znatno slabljenje snage ega. To privremeno umrtvljavanje ego života razlikuje se od krajnjeg uništenja ega, koje se odigrava na sedmom nivou. Ali kao i krajnje uništenje ega. na sedmom nivou, različiti stepeni umanjenosti snage ega na šest posrednih nivoa zavređuju da budu pomenuti zbog njihove relativne važnosti. U duhovnoj tradiciji sufizma, krajnje uništenje ega se opisuje kao Fana-Fillah.

“Medu fanama koje se smenjuju po rastućem redosledu, postoji kontinuitet napredovanja sve do završne Fane-Fillah, a svaka od tih fana poseduje neku posebnu odliku. Kada putnik na duhovnoj stazi stigne na prvi nivo, on doživi svoju prvu fanu ili slabo nestajanje ega. Hodočasnik je privremeno lišen svoje ograničene individualnosti i doživljava blaženstvo. Ovako zaneseni, mnogi hodočasnici misle da su ostvarili stanje Boga i ostaju zaglibljeni na prvom nivou. Ako hodočasnik ne podlegne samoobmani, shvativši daje njegovo postignuće samo jedna prolazna faza na njegovom putu, on nastavlja da napreduje na duhovnoj stazi i dospeva na drugi nivo.

Nestajanje na drugom nivou zove se fana-e-batili ili poništenje lažnog. Hodočasnik je sada apsorbovan u blaženstvu i beskonačnoj svetlosti. Oni koji pomisle da su postigli cilj, ostaju nasukani na drugom nivou, a ostali koji uspeju da prevaziđu tu samoobmanu idu dalje i dospevaju na treći nivo.

Nestajanje na trećem nivou zove se fana-e-zahiri ili poništenje privida. Ovde hodočasnik danima nema svest o svome telu i o svetu oko sebe i doživljava beskonačnu moć. Ali, budući da nema svest o svetu oko sebe, nema ni prilike da ispolji tu moć. Ovo je videh samadhi, ili stanje božanske kome. Svest je sada potpuno povučena iz čitavog sveta.

Nastavi li hodočasnik dalje, dospeće do četvrtog nivoa. Uranjanje u četvrti nivo zove se fana-e-mala-kuti ili uništenje koje vodi u slobodu. Hodočasnik sada doživljava posebno stanje svesti četvrtog nivoa u kome ne samo da poseduje beskonačnu moć, već i sposobnost da je ispolji. To znači da ne samo da mu se ukazuje prilika da iskoristi svoje moći, već se u njemu samom javlja veliko iskušenje da ih upotrebi. Ukoliko podlegne iskušenjima, on će, nastavljajući da upotrebljava svoje moći, biti ulovljen u zamku privlačnih mogućnosti četvrtog nivoa. Zbog svega ovoga, prolazak kroz četvrti nivo je jedan od najtežih i najopasnijih. Hodočasnik nikada nije bezbedan u smislu duhovnog nazadovanja, i njegov pad je moguć sve dok uspešno ne prede sa četvrtog na peti nivo.”

“Nestajanje na petom nivou naziva se fana-e-jabruti ili poništavanje svih želja. Ovde dolazi do prestanka do tada neprestane aktivnosti nižeg intelekta. Hodočasnik više ne razmišlja na uobičajan način, no ipak, on je sada i izvor i posrednik mnogih nadahnjujućih misli. On vidi, ali ne fizičkim očima. Um razgovara sa umom, a sumnje i brige nestaju. Sada je bezbedan i izvan mogućnosti duhovnog pada; no ipak, mnogi hodočasnici na ovom uzvišenom stupnju nalaze da je veoma teško odupreti se obmani je posredi Bogoostvarenje. Obmanjujući sebe, hodočasnik izjavljuje: ˝Ja sam Bog˝, verujući da je dospeo do kraja duhovne staze.

Ali, ako nastavi dalje on će uvideti svoju grešku i napredovati do šestog nivoa. Nestajanje na šestom nivou naziva se fana-e-mahabubi ili utapanje sopstva (ljubavnika) u Voljenom. Sada hodočasnik vidi Boga tako jasno i neposredno kao što običan čovek vidi zemaljske stvari. Opažanje Boga i zadivljenost Bogom ne prekida se ni za trenutak. Međutim, putnik još ne postaje jedno sa Bogom, odnosno Beskonačan.

Ako se hodočasnik uspne na sedmi nivo, tu će doživeti poslednje uranjanje koje se zove Fana-Fillah ili krajnje poništenje sopstva u Bogu. U ovom nestanku hodočasnik gubi svoje zasebno postojanje i trajno se sjedinjuje sa Bogom. On je sada jedno sa Bogom i tako sebe i doživljava, da nije niko drugi do Bog. Ovaj sedmi nivo, Fana-Fillah, je završna stanica na duhovnoj stazi, cilj čitavog traganja i nastojanja. To je Nirvikalpa stanje, koje je karakteristika svesnog Božanstva. To je jedina stvarna probuđenost. Hodočasnik je dospeo na suprotnu obalu ogromnog okeana uobrazilje i otkrio da je ova poslednja Istina jedina Istina, i da su svi ostali nivoi na putu bili iluzorni. Dospeo je do krajnjeg odredišta.

Duhovno savršenstvo nije isto što i briljantnost određene sposobnosti.
Savršenost duhovno ostvarenih duša ne spada u područje dualnosti i kao takva je sasvim van domašaja uma. Ona se ne može uporediti ni sa čim iz područja dualnosti. Kada neka osoba postane duhovno savršena, ona zna da osim Boga ne postoji ništa, te da je sve što naizgled postoji u domenu dualnosti i što je dokučivo intelektom, samo puka iluzija. Za duhovno savršenog Bog je jedina Stvarnost. Nauka, umetnost, muzika, slabost, snaga, dobro i zlo za njega su samo snovi. Njegova savršenost sastoji se u njegovom znanju o jednom nedeljivom Postojanju.
Kada duhovno savršeno biće upotrebljava svoje znanje i moći, to je uvek samo u svrhu duhovnog uzdizanja drugih duša. Njegovo znanje o drugima ne zasniva se na njihovim verbalno izraženim mislima: misao dolazi prva, a njeno iskazivanje kroz reči sledi kasnije. Pošto direktno čita misli svih bića, on se ne oslanja na iskazivanje misli. Njemu reci nisu neophodne. Ako poželi da sazna nešto pre nego što se to ispolji, on će to saznati; ali će biti vođen isključivo duhovnim razlozima. Isto tako, ukoliko poželi da iskaže briljantnost u ma kojoj oblasti, on će je, bez ikakvih poteškoća, iskazati.”

napisao desetke komentara…ugodno je iznenađenje da netko priznaje gubljenje vremena.neugodno je iznenađenje da netko želi i dalje gubiti vrijeme.moraš se spustiti na zemlju jer si prepun slabosti,kao i ostali smrtnici šta ih držiš na distanci.čega se bojiš?šta se tiče magije.zbog čega se koristi izraz -bliski istok-a ne sjevero istočna afrika i jugo zapadna azija?možda je lakše lingvistički?

Bukači, uskoro ćete biti manji od sjemena gorušice.

hehe…a gdje su bošnjaci?ti nisi pao pod utjecaj magije,ti si joj cijelo vrijeme privržen.ali to te boli pa se stoga distanciraš cijelo vrijeme.daj mi reci,zašto sjevero istok afrike i jugo zapad azije nazivaju bliski istok?je li to lingvistički,geopolitički problem…ili problem magije?

pa napišimo istinu 😁. Kad se rodite ste došli u ovu simulaciju. Kad umrjete ste napustili simulaciju.

Tko li te drži ovdje.

Tako se ponaša žensko samo sa ulice, fuuuj.

Zanimljiv pokušaj da se sve svede na “matrix” i skrivene sile, ali time ne nudite razumijevanje već zamjenu jedne dogme drugom. Umjesto da otvarate prostor za dijalog, zatvarate ga u vlastiti misaoni krug gdje se znanje diskreditira, a “istina” rezervira za prosvijetljene. Ako su znanost i religija alati kontrole, što ostaje – osim vlastitog svjetonazora kao novi apsolut? Oprezno s tezama koje ne trpe propitivanje – to je prvi znak manipulacije.

Komunikacija zahtijeva uskladjivanje predodzbi.
Simboli (u obliku rijeci, zvuk, slika, predmet, misao) su adresa koja pomaze umu da trazi predodzbu.
Predodzba je osjecaj uma o dozivljaju ili je skup misli.
Um je kompleks misli. Puno misli.
Misao je ideja.
Misljenje je radnja ili aktivnost analognog kombiniranja misli.
Misli su pohranjene u okolisu. Okolis titra do u beskonacnost a djeluje kao memorijska pohrana.
Radnju misljenja obavlja svijest.
Svijest je osjecaj (misao) o postojanju sebe.
Svijest je nastala kad su se srele dvije cestice, svaka dajuci onoj drugoj ideju o vidjenju (osjecanju) postojanja one druge. Dogadjaj se zove refleksija.
Cestice su cvorovi, to je dogadjaj isprepletanja valova na nacin da je pokret stao. Tako se dogodio zaborav.
Cestice nastaju u velikom dogadjaju materijalizacije (poznat kao veliki prasak).
Veliki prasak se dogodio u mnogo tocaka, kao sto voda vri u loncu sirom povrsine sa mnostvom mjehurica. Otud mlade galaksije u dubini svemira.
Veliki prasak je dogadjaj materijalizacije, nije pocetak svemira. Ima svoj uzrok.
Prije velikog praska bilo je titranje. Pocelo je sa najednostavnijim slucajem a to je jedan titraj. U fizici se za taj dogadjaj kaze prva fluktuacija i prva neravnoteza, metafizika kaze prvi pokret, vede kazu bramin dah.
Svi svjesni entiteti osjecaju svjesnost drugih entiteta jednako kao svoju. Bog je osjecaj kolektivne svjesnosti.
Bog nema svoj nezavisni um, bog nije bice, bog ne postoji odvojen od svijeta.
Svijet je stvorio boga. Bog unutar svijeta ima um svijeta.
Ako je uvjet da bog ima svoj nezavisni um onda bog ne postoji.
Brama nije bog ili, ako bi po nekoj definiciji bio, onda je nemisleci bog.
Okolis (svemir i njegova titranja) su kao memorija. Sadrze sve misli i osjecaje ikad stvorene.
Misli sa namjerom su bica, najpoznatiji su andjeli i demoni.
Vjera je odanost misli.
Molitva je prakticiranje imaginacije.
Isus (ne zgoljo iz nazareta) je mocni entitet izgradjen od intenzivnog prakticiranja tehnike imaginacije stotina milijuna praktikanata vjere tijekom 2000 godina.
Prvi pokret (prvi uzrok) ne mozemo znati ali znajmo jedno – to smo mi, pitanje je o sebi.
Povod pitanju dolazi iz tkanja svijeta a trazi se da odgovor bude uskladjen sa ve prihvacenom predidzbom, koja je iz istog tkanja.
Veliki dogadjaji: prvi pokret, materijaluzacija (ucvoravanje valova, pojava zaborava)), nastanak svijesti (refleksija), abiogeneza (nastanak zivota).

Svi mi, vise ili manje, zelimo dati svrhu svom postojanju. Odgovori nam se cesto ne sviđaju pa trazimo dalje.

Dobro si opisao! +

Nisi ti napisao desetke komentara nego samo vrtić 2-3

” objasni konvergenciju linearnog u cikličko vrijeme”

Ja mogu.

Ali nije bitno.
Jednom si mene pitala o sličnostima kršćanstva i komunizma, i kada sam napisala odgovor, jedino si pljuvala i vrijeđala.

Ubijaš portal od kada si ovdje.

Kao što su nesumnjivo i koješta u svojoj fizičkoj okolini.

Znanost, odnosno njeni nosioci nisu nužno u suprotnosti sa religijoznošću.
Npr. Njutn je bio vjernik a i Ajnštajn je znao reći da se *Bog ne kocka. Vjera ne koči razvoj znanosti.
Bog je stvorio čovjeka i udahnuo mu je dušu.
Dao mu je svijest. Ali mu je dao i jedan veliki dar kojim je čovjeku pokazao svoju nesebičnost, skrivenu u želji da ga ne želi vezati za sebe.
Taj dar je sloboda izbora. Sami odlučujemo što će mo učiniti sa tim darom.
Sloboda izbora može uništiti čovjeka, može ga vratiti ponovo Bogu, nekog prije, nekog kasnije a
nekog i nikada.
Naš je slobodan izbor da sami pokušamo kreativno djelovati na vlastitu svijest i dušu, da ih nastojimo poboljšati i nadograditi i u konačnici vratiti Bogu u boljem stanju nego što smo ih primili. Ako to uspijemo učiniti, pretpostavljam da nam to Bog neće zamjeriti.

Logila subjekat – objekat primenjena u praksi nas vodi ubrzano u propast.
Resursi su uništeni zato što je praksa morbidna.
–
Ispred tebe je drvo, Bor. i ti ga poštuješ. Ono i ti su ravnopravna bića.
To je , život u apsolutu.
Na zapadu si ti subjekt koji će iskoristiti drvo i preraditi ga u nešto korisno.
Tutkalo ili stolicu.
Priroda je zbirka resursa. Ljudi su resursi. A i sam čovek se prema sebi i svom unutrašnjem bogatstvu odnosi kao prema resursu.
–
“Čovekovo okruženje” je u istom stanju kao i čovek.
Opustošeno.
30% kod psihijatra, 70% kod lekara opšte prakse, a svi zajedno na vakcinama.

Svrha implicira postojanje uma. Umocentricni pogled ne moze zamisliti nepostojanje uma.
Prvi pokret nije cin uma. Um je nesto kompleksnije a svijet zelimo objasniti ne kompleksno, najjednostavnije, kao najmanju jedinicu a to je jedan.
Svrha je izmisljotina zacudjenog uma.
Um je kasnija pojava, nakon prvog i slijedecih pokreta, nakon materijalizacije (ucvoravanja valova) i nakon nastanka svijesti.

reči Čuang Cea:
“Svet postoji u vama kao što vi postojite u njemu – bez pokušaja da se shvatite.”