Darwinova sumnja potresa temelje biologije – Ipak postoji kreativna inteligencija tj. Bog?

Desetljećima nam se govori kako je Darwin sve riješio. Kako prirodna selekcija i slučajne mutacije mogu objasniti svu raskoš živoga svijeta od amebe do čovjeka. No što ako vam kažemo da sam Darwin nije bio toliko siguran i da danas vrhunski znanstvenici otvoreno priznaju kako teorija šepa na jednu ključnu nogu?

Filozof znanosti Stephen Meyer posvetio je trideset godina razbijanju mita o neograničenoj moći evolucije. Njegov novi dokumentarni film The Story of Everything, koji 30. travnja izlazi u američkim kinima, ne nudi vjersku pouku nego hladnu znanstvenu analizu. Meyer tvrdi da smo Darwinu dodijelili zasluge koje on nikada nije tražio. Kad znanstvenik kaže da vjeruje u evoluciju, zapravo miješa tri potpuno različite tvrdnje. Prva je neupitna i jednostavna. Prirodna selekcija postoji. Zebe s duljim kljunom preživjele su sušu na Galapagosu i prenijele tu osobinu na potomke. To nije teorija nego opažanje na djelu.

Meyer ne osporava opipljive činjenice. Problem nastaje s drugim i trećim značenjem evolucionizma. Drugo značenje kaže da svi organizmi potječu od zajedničkog pretka, što je još uvijek pretpostavka, ali treće je ono u kojem stvari postaju sporne. Treće značenje tvrdi da slučajne mutacije i prirodna selekcija imaju neograničen kreativni potencijal. Dovoljne su same sebi da iz ničega izgrade oko, krilo ili mozak. Meyer kaže da je to vjera, a ne znanost. Upravo taj treći smisao, i samo njega, on odlučno osporava. Pritom nije usamljen.

Prisjetimo se samog Charlesa Darwina. U djelu Podrijetlo vrsta ostavio je izuzetno jasno upozorenje. Ako bi se ikada moglo dokazati da postoji neki složeni organ koji nije mogao nastati brojnim, uzastopnim i malenim modifikacijama, njegova bi se teorija apsolutno urušila. Meyer tvrdi da smo taj prag odavno prešli. Dva molekularna stroja unutar svake žive stanice to dokazuju bez milosti. Bakterijski bičasti motor i ATP sintaza pravi su primjeri nesvodljive složenosti.

Zamislite mali okretni motor smješten u staničnu membranu. Ima rotor, stator, brtve u obliku slova U, ležajeve i dugačak rep poput biča. To je bičasti motor sastavljen od tridesetak različitih bjelančevina. Druga naprava zove se ATP sintaza i ona je minijaturna turbina koja proizvodi energiju za sve stanice u tijelu. Ti su sustavi funkcionalno integrirani. Potrebni su svi dijelovi odjednom ili barem velika jezgra dijelova. Izvadite li jedan vijak, motor staje. Evolucija nema što odabrati jer nedovršeni motor ne radi ništa korisno. Prirodna selekcija ne može sačuvati nešto što još ne donosi nikakvu prednost.

Meyer koristi jednostavan misaoni pokus koji razumije i susjed programer. Uzmite funkcionalni računalni kod i počnite nasumično mijenjati nule i jedinice. Što će se prije dogoditi, korisna nova značajka ili potpuni krah programa? Ne trebate diplomu iz informatike da pogodite odgovor. Ista logika vrijedi za DNK. Bjelančevine ovise o preciznom trodimenzionalnom savijanju. Nekoliko mutacija može malo podesiti postojeću funkciju, ali gomilanje nasumičnih promjena brzo uništi savijanje. Bjelančevina postaje nestabilna i prestaje raditi.

Da bi se izgradilo potpuno novo savijanje sposobno za nove zadaće, potrebna je razlika u slijedu od šezdeset pet do čak osamdeset posto. To nije sitno dotjerivanje nego potpuno prepisivanje koda. Meyer tu ne izmišlja toplu vodu, nego navodi provjerene podatke. Kambrijska eksplozija prije 540 milijuna godina dodatno je trn u oku standardnoj teoriji. Tada se većina velikih životinjskih skupina pojavila u geološkom trenutku, u samo nekoliko milijuna godina. Darwin je to znao i to ga je mučilo.

Godine 2016. londonsko Kraljevsko društvo ugostilo je konferenciju evolucijskih biologa koji su zajednički proglasili da mehanizam mutacije i selekcije ima ograničen kreativni doseg. Meyer se slaže s tom dijagnozom, ali nudi drugačiji lijek. Dok drugi traže dodatne prirodne mehanizme, on postavlja pitanje koje znanost ne smije zanemariti. Što ako je problem u prirodi samoga onoga što pokušavamo objasniti? Informacija u DNK pravi je kôd. Ona ne sliči na slučajni šum nego na knjigu, program ili natpis.

Henry Quastler, pionir primjene informacijskih znanosti u biologiji, formulirao je zapažanje koje Meyer rado ponavlja. Stvaranje nove informacije obično se povezuje sa svjesnom aktivnošću. Nigdje u ljudskom iskustvu ne nalazimo funkcionalnu složenu informaciju koja ne potječe iz uma. DNK nosi isti potpis. Meyer stoga zaključuje da je najracionalnije objašnjenje, koristeći istu metodu koju je koristio i sam Darwin, postojanje kreativne inteligencije u podrijetlu života.

Naravno, time rasprava nije riješena. Ozbiljni evolucijski biolozi osporavaju Meyerove zaključke. Oni tvrde da će prirodni mehanizmi koje još ne razumijemo u potpunosti jednoga dana objasniti sve te anomalije.

Prema njihovu mišljenju, trenutačne praznine ne opravdavaju bijeg u inteligentni dizajn. No s druge strane sve više znanstvenika smatra da gomilanje dokaza, nesvodljiva složenost, genetska informacija i fino ugađanje fizičkih konstanti čine Meyerovo zaključivanje ne samo razumnim nego i intelektualno poštenim.

Ono što ste učili u školi o Darwinu nije cijela istina. Nije da je Darwin pogriješio u onome što je vidio, nego da su njegovi nasljednici pretvorili opreznu hipotezu u dogmu.

Znanstvena metoda ne počiva na autoritetima nego na dokazima. A dokazi s područja molekularne biologije sve glasnije upućuju na to da slučajnost i nužnost nisu dovoljne za izgradnju strojeva koji rade unutar stanica.

Hoćete li to nazvati inteligencijom ili još neotkrivenim prirodnim zakonom, ostaje otvoreno za raspravu. No više ne možete reći da vas nitko nije upozorio. Darwin vas je upozorio još 1859. godine. Konačna presuda o njegovoj teoriji još nije napisana.