Mnogo puta smo čuli da neko kaže kako smo mi drugačiji. Ono „mi“, nekada označava veću, nekada manju skupinu ljudi. Od para, obitelji, mještana cijelog sela do čitavih nacija ili pripadnika jedne vjeroispovijesti.
Podjela na „nas“ i „njih“ kod nekih je ljudi baš izražena i stalno prisutna. Svaka zgodna prilika se iskoristi kako bi se te razlike, ili „razlike“, istaknule i naglasile. „Takvi su oni. Vole se više osvetiti, nego posvetiti.“ „Kod nas bi to bilo nezamislivo, a vidi kod njih!“, kao i slične tvrdnje mogu se često čuti. Oni koji ih iznose prosto inzistiraju na razlici između nas i njih do te mjere da ne daju ni naslutiti da možemo biti imalo slični. Bili bi sretni kad bi umjeli i drukčije jesti, disati ili hodati nego „oni“. Sve što oni urade to nije dobro, a što uradimo mi, to je u redu.
Ovakvi ljudi obično napadno naglašavaju i kako vole „svoje“. Navodno, nikoga i ničije ne mrze. Ali svoje vole. A stvarnost je često drugačija od njihovih tvrdnji. U stvarnosti, mnogi od ovih ljudi upravo mrze, samo tu mržnju prema drugom i drugačijem pokušavaju predstaviti kao svoju ljubav prema svome. Bilo bi lijepo kada bi svi iskreno voljeli svoje, jer oni koji iskreno vole svoje razumiju da i drugi vole svoje i onda se to svede na činjenicu da i jedni i drugi vole svoje i da su – isti! Među takvima nema mržnje i nema problema, oni se međusobno uvažavaju, razumiju i dopunjuju.
Kada bi, recimo, navijači Dinama i Hajduka bili samo oni koji iskreno vole te klubovi, među navijačima ne bi bilo nikada velikih sukoba, samo bi postojalo nadmetanje u tome koji će na bolji način bodriti svoje igrače, koji će imati više publike, koji će imati bolje navijačke pjesme, koji će biti duhovitiji, i tako dalje. Bilo bi im uživanje biti zajedno i nadmetati se na takav način. Ali ne! Među iskrene navijače su se umiješali oni koji mrze one druge, a predstavljaju se kao da vole svoje. Oni su u pravilu uvijek najagresivniji i oni uvijek prave probleme, od njih se nekada ne mogu ni vidjeti oni pravi, iskreni i dobronamjerni. I naravno da takvi ne mogu biti zajedno, takvi se mogu samo sukobljavati.
I tako je, približno, kod svih tih podjela na „nas“ i „njih“. A iza svega se krije samo jedno, a to je pokušaj da se kaže kako smo mi – bolji, ali se ne želi baš doslovno tako reći. I čim vam neko kaže kako smo „različiti“ od drugih, to je to. Možete se kladiti da želi reći da smo bolji. Ili, što je još važnije, želi reći kako oni drugi ne valjaju.
Nema potpuno istih (u svakom smislu), a manifestiranih stvari/osoba. Dvije (materijalne) elementarne cestice mogu biti jednake po svom sastavu, ali su opet na razlicitom mjestu, u razlicitom stanju i dio razlicitih makroelemenata s razlicitim pojedinacnim ulogama/svrhama. Da su one sve potpuno jednake, ne bi se mogle nikako razlikovati.
Postoje brojne slicnosti i brojne razlike. Postoje bitne slicnosti i bitne razlike, primjerice: mi, kao svjesne jedinke smo slicni u tom smislu (svijest), ali razlikujemo se po sadrzaju te svijesti, po onome sto ta svijest osvjestava/dozivljava. Jedna jedinka je jednako vrijedna kao i druga (jer obje postoje, imaju svoj smisao/svrhu i iz istog su izvora), ali ne moraju biti jednako vrijedne po svom nivou svijesti (samospoznaje), bilo trenutnom (djelomicna), bilo istinskom (potpuna samospoznaja).
ima tu nesto drugo.
on nema identiteta, nitko je i nista, boji se, slab je … onda trazi identitet koji ce biti toliko ljut da nitko nece smjeti porugnuti mu se, ismijati ga, prigovoriti mu.
u slabog covjeka ljut identitet!