Kako je Crkva ukrala radnicima 1. maj

Prvi maj nije nastao u crkvenom kalendaru. Nije nastao ni u sakristiji, ni u biskupskom uredu, ni u nekoj pobožnoj legendi o stolaru iz Nazareta. Nastao je kao radnički i politički simbol: dan borbe za osmosatno radno vrijeme, radnička prava i kolektivnu snagu ljudi koji žive od vlastitog rada. Druga internacionala je 1889. godine odredila 1. svibnja kao međunarodni dan radnika, u spomen na Haymarketske događaje u Chicagu iz 1886. godine. (Encyclopedia Britannica)

Upravo zato je naknadno uvođenje blagdana Svetog Josipa Radnika na isti datum zanimljiv primjer simboličke manipulacije. Ne manipulacije u smislu da je Crkva “izmislila” svetog Josipa — Josip je u kršćanskoj tradiciji mnogo stariji i njegov glavni blagdan slavi se 19. ožujka. Manipulacija je u tome što je već postojeći radnički datum dobio novo, crkveno značenje. Na isti kalendarski dan postavljen je drugi narativ. Umjesto radnika kao političkog subjekta, u prvi plan dolazi radnik kao pobožan, skroman, poslušan i moralno uzoran čovjek.

Blagdan Svetog Josipa Radnika službeno je uveo papa Pio XII. 1. svibnja 1955. Vatikan News navodi da je blagdan ustanovljen upravo kako radnici ne bi izgubili “kršćansko razumijevanje rada”. Drugim riječima, Crkva nije slučajno izabrala taj datum. Nije rekla: “Evo, baš nam se zgodno poklopilo.” Datum je bio odabran zato što je već imao ogromnu simboličku snagu. (Vatican News)

Tu počinje stvarna priča. Kada neka institucija preuzme već postojeći simbol i preusmjeri njegovo značenje, ona ne mora zabraniti stari smisao. Dovoljno je da preko njega položi novi sloj. Prvi maj je već govorio jezikom štrajka, sindikata, klasne borbe, osmosatnog radnog vremena i političke emancipacije. Uvođenjem Svetog Josipa Radnika Crkva je na taj isti datum stavila jezik obitelji, skromnosti, zanata, svetosti rada i moralne dužnosti.

To nije bezazleno. Simboli nisu ukras na torti povijesti, oni su upravljačka ploča kolektivnog sjećanja. Tko kontrolira simbol, često kontrolira i priču. A tko kontrolira priču, taj utječe na to kako ljudi razumiju vlastiti položaj.

Crkvena poruka nije bila potpuno nelogična. Josip je u evanđeoskoj tradiciji prikazan kao tesar, odnosno radnik. Kao lik, on je pogodan za govor o dostojanstvu rada. Vatikanska Država i danas razlikuje 19. ožujka, kada se Josip slavi kao zemaljski otac Isusa, od 1. svibnja, kada se naglašava njegova ljudska i radnička dimenzija.

Ali baš tu treba biti precizan. Jedno je reći da rad ima dostojanstvo, a drugo je preuzeti datum koji je nastao iz radničke borbe i pokušati ga “krstiti”. To je kao da netko uzme prosvjedni transparent, lijepo ga uokviri, objesi u salon i kaže: “Vidite kako je dekorativan.” Poruka nije nestala, ali joj je izvađen zub.

Pio XII. djelovao je u vremenu kada je komunizam bio glavni ideološki protivnik Katoličke crkve. Prvi maj je u velikom dijelu svijeta bio snažno povezan sa socijalističkim i komunističkim pokretima. Zato je uvođenje Svetog Josipa Radnika bilo više od liturgijske odluke. Bilo je to ideološko repozicioniranje. Crkva je htjela reći da radnik ne pripada nužno Marxu, partiji ili sindikalnoj borbi. Radnik može pripadati i kršćanskom poretku svijeta.

U tome je srž manipulacije

Nije se osporilo da radnici imaju svoj dan, nego se pokušalo promijeniti što taj dan znači. Umjesto pitanja “kakva su radnička prava?”, naglasak se premješta na pitanje “kakav je radnik kao osoba?”. Umjesto strukture moći, plaća, radnog vremena i vlasništva, u prvi plan dolaze osobne vrline: marljivost, poniznost, odgovornost, obitelj, pobožnost. Sve su to vrijedne stvari, ali mogu postati vrlo zgodne kada treba utišati politički naboj radničkog pitanja.

Drugim riječima: radnik ostaje radnik, ali prestaje biti opasan.

To ne znači da je svaki vjernik koji slavi Svetog Josipa Radnika dio neke zavjere. To bi bilo pretjerivanje. Mnogi ljudi iskreno vide u Josipu simbol poštenog rada i obiteljske odgovornosti. Problem nije u osobnoj pobožnosti. Problem je u institucionalnom potezu. Crkva je svjesno ušla u već zauzet prostor značenja i pokušala ga preoblikovati.

Zato je bolje reći da se nije radilo o “izmišljanju” sveca, nego o izmišljanju novog kalendarskog značenja. Sveti Josip je star. Sveti Josip Radnik na 1. svibnja je proizvod 1955. godine. To je velika razlika. Prvo pripada dugoj religijskoj tradiciji; drugo pripada modernoj borbi za interpretaciju rada.

Slične stvari rade sve velike institucije. Države, crkve, partije, korporacije i pokreti stalno pokušavaju prisvojiti simbole. Zastava, blagdan, spomenik, pjesma, parola — sve to može biti preusmjereno. Ne mora se uništiti stari simbol; često je učinkovitije samo ga obojiti drugim značenjem. Povijest ostane na papiru, ali ljudima se ponudi nova emocionalna asocijacija.

Kod 1. maja to izgleda ovako: dan koji je nastao kao zahtjev odozdo — iz radničkog pritiska, štrajka i sukoba — dobiva religijsku interpretaciju odozgo. Radnička borba postaje moralna lekcija. Politički zahtjev postaje pobožna meditacija. Kolektivni pritisak postaje slika tihog tesara koji radi, šuti i brine se za obitelj.

I tu treba reći jasno: to je vrlo pametna strategija. Nije gruba. Nije zabrana. Nije otvoreni napad. To je mekše, elegantnije i dugoročno učinkovitije. Ne kažeš ljudima: “Nemojte slaviti 1. maj.” Kažeš im: “Slavite ga, ali na naš način.”

Zaključak je jednostavan. Sveti Josip Radnik na 1. svibnja nije drevna tradicija, nego moderna crkvena intervencija iz 1955. godine. Njezin cilj bio je dati kršćanski odgovor na radnički, socijalistički i komunistički simbol Praznika rada. To se može smatrati legitimnim vjerskim tumačenjem rada, ali i vrlo jasnim pokušajem preuzimanja značenja jednog snažnog političkog datuma.

A kad netko preuzima značenje datuma, ne igra se samo kalendarom. Igra se pamćenjem.

Sretan vam dan svih vrijednih radnika, bez obzira bili oni katolici, pravoslavci ili muslimani.