fbpx

Najbolje su neispričane priče

Priče

Kažu da ni najtalentiraniji pisci ne umiju napisati priču kakvu napiše život. Možda to i nije istina, možda nam istinitost priče samo pojačava dojam i takva priča nam se čini ljepšom, osjećajnijom, dražom?

O tome sam razmišljao kad sam pisao svoj prvi roman, Operacija života, i zato sam ga sazdao od mnoštva istinitih, možda malo namjeni prilagođenih priča, koje sam samo povezao nekim izmišljenim događajima i likovima. Ali danas, dok sam čitao jedan tekst, ponovo mi se nametnula ta misao o životu koji piše najbolje priče.

Naime, čitajući isječak iz knjige bivše hrvatske premijerke Jadranke Kosor, o tome kako je ona kao djevojčica, čim je naučila pisati, počela kriomice pisati pisma svome ocu koga nikada nije upoznala i kako je umjesto odgovora nakon nekog vremena od njega u velikoj kuverti adresiranoj na njeno ime dobila sva svoja neotvorena pisma, ta priča me tako dirnula kako sigurno ne bi da govori o nekoj osobi o kojoj nemam nikakvu predodžbu. Jadranka kao političarka, premijerka, nije mi bila simpatična, a onda se to prenosilo, podsvjesno, i na nju kao osobu u cjelini. A kad pročitam ovakvu priču, odjednom je vidim i iz drugog ugla, kao sasvim ljudsko, prirodno biće kao što smo i svi mi ostali. I ona postaje prihvatljiva, čak draga osoba, samo zato što vidimo još neki detalj, ali detalj koji nam proširuje vidik. Kao što to čini neka rupica u ogradi kroz koju, mada tako malu, kad joj dovoljno primaknemo oko, vidimo čitavu, ogromnu poljanu iza ograde.

Iz jedne istinite priče, ili bar one koju doživljavamo kao istinitu, vidimo mnogo više od same priče. Osjetimo je li neko iskren ili neiskren. Je li sebičan, narcisoidan, plašljiv, mekušac, drznik, veseljak; je li, prema našim kriterijima, pozitivac ili negativac.

O javnim osobama, ili onima koje nisu javne, a o njima imamo površne informacije, često imamo pogrešnu ili nepotpunu sliku. Vidimo ih samo u jednom segmentu, na jednom mjestu, na jednom poslu. Ili vidimo samo kako i šta govore. Ili samo kako se oblače. Ili samo kad su u ulozi jačega ili slabijega. Onda se začudimo kad ih vidimo na drugom mjestu, u drugom svojstvu i shvatimo da se ponašaju drukčije, da to nisu onakve osobe kakvima smo ih doživljavali.

Odavno sam se navikao ne donositi olako konačne sudove o ljudima. Treba svima dati i novu šansu, ali ni u tome, naravno, ne treba pretjerivati. Ako smo u prilici pričati s ljudima, to je uvijek korisno. Ako nam se otvore i ispričaju svoje životne priče koje inače ne pričaju svima, to će biti prilika da ih još bolje upoznamo, da ih upoznamo bar približno onakve kakvi stvarno jesu. Jer najbolje i najkorisnije priče su one koje su neispričane. Ili koje se tek rijetko pričaju. One su najvažnije, one govore najviše.

Iz primjera gospođe Kosor to je jasno vidljivo, bar meni, a vjerujem da ima još onih koji vide slično kao i ja. Nakon ove priče imam više razumijevanja za nju, za njene odluke, djela, i vjerujem da bih joj sada teže zamjerio neke poteze koje sam, bez puno dvojbe, osuđivao.

Na kraju, ne znam je li ovo što sam napisao priča koja se odnosi na Jadranku Kosor ili na mene, ili na mnoge ljude, ali nadam se da će čitatelje navesti na razmišljanje o navedenoj temi, a to mi je bio cilj kad sam počeo pisati tekst.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
7 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Iza_horizonta
Gost
Iza_horizonta
2 mjeseci prije

Dobri Ivo,
Najljepše su one priče iza kojih ostaje nešto dobro i lijepo.
… i da … one ostanu neispričane …

Lucija
Gost
Lucija
2 mjeseci prije

Hm…je li moguće da se ne slažem s g. Kobašem?
I to – u više stvari.

Za prosudbu o nekome teško da je dovoljna jedna stvar iz života… Bila je ona i miss Lipika ili Pakraca.
Ali to je također osoba koja se uselila u tuđi stan. Pravi vlasnik skočio s 4. kata i ubio se.

Dalje, dotična me zanimala prvenstveno kao političar. Potpisala je hrpe stvari – o kojima nije imala pojma.
Ostala poznata po ‘haraču’, izreci: ” Kud Ivo, tud’ i ja”, i – NEČUVENOJ stvari: stavljanju one crvene torbice na pod kada se išla pozdravljati s Obamom…tome teško parira i crvena čipkasta haljina (2x ! je nosila) Koko na sastanku hrpe predsjednika i premijera…dobro joj netko nije piće naručio.

alex
Gost
alex
2 mjeseci prije

Iza ljudi ostaju njihova djela, a ne priče, osim ako i te priče nusu literarna djela. Ako je cijenjena Jaca željela ostati ljudsko biće, trebala je nastaviti pisati priče, a ne se uvalit u kurvarluk najgore vrste…politiku.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 mjeseci prije

Krenuh prema i ……

Slonica
Gost
Slonica
2 mjeseci prije

Dobro kažete…stvorimo dojam o osobama a neznamo priču,ni pozadinu.
Što se tice konkretno gospođe kod mene je ta tužna crtica iz djetinjstva stvorila kontraefekt.
Nekako mislim da te privatne priče često osiguraju bolju prodaju knjige kao i spominjanje javnih osoba kojima se u pravilu nikad ne otkrije ime.
Isto tako kad neku priču ne dozivite baš …pa kad malo proučite promijenite mišljenje skroz(za mene snowden,vice vukov,igor mandić)
Tako da je Vaš tekst poučan i da stvarno ne treba suditi unaprijed.

Emiliano Zapata
Gost
Emiliano Zapata
2 mjeseci prije

Djeca koja prolaze traume u djetinjstvu obicno pocnu mucit zivotinje.
Neka djeca kad odrastu postanu serijski ubojice ili vode citave narode u propast kao sto je to npr. EU

neispričane istine
Gost
neispričane istine
1 mjesec prije

bild.de/bild-plus/video/clip/news/ihr-zuhaelter-soll-in-der-hoelle-schmoren-der-brutale-mord-an-der-prostituierten-72033258

POVEZANE VIJESTI

Izbornik
7
0
()
x