Pogled u vječnost – Što nas uistinu čeka na rubovima svemira?

U svijetu znanosti postoje trenuci koji nas zauvijek promijene. Jedna od takvih je slika Zemlje snimljena s Mjeseca – plava točka u tamnoj praznini, potresna i krhka. Ali nova, još moćnija vizija stigla je s teleskopa James Webb. Slika djelića neba, veličine glave pribadače, na kojoj ne vidimo samo zvijezde – već tisuće galaksija. Taj pogled prema daljinama nas ne poziva samo na razmišljanje o svemiru, nego na suočavanje s pitanjem koje opčinjava: Ima li svemir kraj?

Promatrajući sliku beskonačne dubine, gotovo je nemoguće ne osjetiti zov nepoznatog. Naizgled prazna točka u nebu, kada se analizira, otkriva tisuće galaksija, od kojih svaka nosi milijarde zvijezda i planetarnih sustava. I ako takvo bogatstvo skriva prostor toliko malen da stane na vrh vašeg prsta, što tek skriva ostatak neba?

Krenimo stoga na put, misaoni let kroz ovo prostranstvo koje se pretvara iz poznatog u nevjerojatno. Napuštamo Zemlju, prolazimo pokraj svjetlucave stanice u orbiti, penjemo se do Mjeseca, za što treba tek tri dana – i opet nismo niti zagrebli površinu stvarne udaljenosti. Sunce, na koje svakodnevno gledamo, udaljeno je osam minuta svjetlosti od nas. A iza njega, Mars, Jupiter, Saturn i ledene divove kojima treba godinama da ih dosegnu najbrže sonde koje smo ikad lansirali.

No čak je i cijeli Sunčev sustav tek kap u oceanu kad ga usporedimo s prostorom između zvijezda. Najbliža zvijezda Proxima Centauri, nalazi se 4,2 svjetlosne godine daleko. U toj “susjednoj ulici” svemira već žive tisuće zvijezda i planetarnih sustava, većina skrivena, nedostižna i još uvijek misterij.

Zamislite da i dalje idemo, ubrzano, neprestano. Isprva napuštamo naš “kvart” zvijezda, ulazimo u područje tisuća svjetlosnih godina gdje se prosječna mala sunca stapaju sa sjajnim divovima i orbite planeta stvaraju plesove gravitacije. I onda izlazimo iz onog što zovemo “galaksijom” – našim mliječnim putem. Tamo se dimenzije još jače izdužuju. Milijuni svjetlosnih godina protežu se između galaksija, koje poput otoka plutaju u svemiru. Susrećemo Andromedu – našu susjednu spiralu, i znamo da će se jednoga dana spojiti s našom, u sudaru koji će stvoriti novu galaktičku dinamiku.

Galaksije se ne raspoređuju nasumično. Na najvećim skalama svemir izgleda kao kozmička paukova mreža. A kada to promatramo, dolazimo do ruba – ne doslovnog, već ruba znanja: horizonta vidljivog svemira. To je granica gdje svjetlost jednostavno nije imala dovoljno vremena da dosegne nas otkako je svemir rođen. Ta sfera, iako udaljena 46,5 milijardi svjetlosnih godina u svakom smjeru od Zemlje, nije kraj svijeta – samo kraj naše mogućnosti opažanja.

Zagonetka se još više zapliće kad shvatimo da se prostor sam rasteže. Galaksije se udaljavaju ne zato što se kreću kroz prostor, već zato što se prostor između njih širi poput balona. I širi se toliko brzo da, na velikim udaljenostima, sav svemir se odmiče više nego što svjetlost može stići k nama.

Pitanje koje ostaje jest: ima li svemir kraj? Postoje samo teorije. Ako je svemir “ravan”, ovakav kakvim ga mjerimo danas, možda se proteže u beskonačnost. Možda ima “zakrivljenost” i povijanje, pa je svemir zatvoren i konačan, s vremenom koji se vraća u krug – poput površine kugle, ali neshvatljive, jer je u četiri dimenzije. Ili pak otvoren, poput sedla, gdje se inertne točke udaljuju beskonačno – svemir bez granice, ali i bez zatvaranja.

Bez obzira koja geometrija bila prava, svemir koji možemo vidjeti, naš “vidljivi svemir”, samo je fragment. Kroz sve što znanost zna, zaključujemo da se svemir, u najboljem slučaju, pruža stotinama puta dalje nego što nam fotoni mogu kazati. A u najgorem – uistinu je beskonačan.

I to je ono što je najčudesnije u toj jednoj fotografiji s početka priče. Gledaš u to malo, neznatno mjesto u nebu i vidiš tisuće galaksija. Osjetiš kako se sve što znaš i misliš stapa u jedno spoznajno zrnce – da smo malo, nezamislivo maleno biće na površini jednog planeta, u jednoj galaksiji, među milijardama.

Možda nikada nećemo doći do kraja svemira. Možda kraj ni ne postoji. Ali možda to nije ni bitno – jer u tom traganjima leži najljepši dio: svijest da pripadamo ovom nevjerojatnom, veličanstvenom svemiru, makar kao tihi promatrači čuda.