fbpx

U kupovini

kupovina

Mnogo toga se u prodavnicama može vidjeti i saznati o ljudima i njihovim odnosima i osobinama. Dovoljno je samo malo pogledati sa strane razmisliti.

Nekako sam se u kući izborio da ne moram, osim izuzetno, ići u kupovinu namirnica. To mi je izuzetno dosadan posao i radije bih se poduzeo i težeg i prljavijeg posla ako bih mogao birati. (Ipak, dok je žena u kupovini, ja obično izaberem ljepši posao – sjedim za kompjutorom.) Ali nekada mi nema spasa, moram i ja u kupovinu! Moja omiljena uloga se tada zove „gurač kolica“ i dok pored žene guram kolica, pomalo promatram ljude oko sebe.

Gledam jednog mršavog čovjeka, ispijenog lica. Ne bih mogao odrediti odakle je. U kolicima ispred njega gajba piva u bocama, a iznad nje još jedan karton piva u konzervama. Tu je i polovica kruha i još poneka sitnica od hrane. Zaključujem kako je riječ o nekome ko bi se prije odrekao hrane nego pića i ko će sad, čim dođe kući, zasjesti pred TV ekran uz pivo i toliko se napiti da će u fotelji i zaspati. Možda nisam u pravu, možda je čovjek potpuno drugačiji nego što ga zamišljam, ali ja naprosto vidim takvu sliku.

Onda mi pogled privuče jedan stariji par. Nizozemci, očito je. Muž u jednoj ruci drži papir sa spiskom namirnica koje će kupiti, a drugom gura kolica. Idu samo na mjesta gdje su namirnice koje namjeravaju kupiti. Ubacuju stvari u kolica, nekada jedno, nekada drugo, zavisi kome je šta pri ruci. Ponešto progovore. Nemaju baš puna kolica, ne kreću se suviše brzo, a već su na kasi.

Jedna mlada crnkinja, čini mi se Etiopljanka, s djetetom na grudima, djeluje dosta neodlučno. Zastane ispred nekih artikala, mjerka ih i prevrće u rukama kao da se omišlja hoće li ih ubaciti u kolica ili ih vratiti na policu. Čini mi se da joj se ne žuri. Možda joj je ovo, razmišljam, mirniji, ljepši dio dana i namjerno odugovlači kako bi se što duže zadržala? Možda je u kući čeka mnogo posla koji ne voli, možda napeta atmosfera… A možda je jednostavno takav tip – sve polako i nesigurno?

Onda iza leđa odjednom čujem „naš“ jezik. „Luk!“, samo reče muški glas. Još ne mogu po naglasku odrediti preciznije odakle je. Okrenem se i vidim čovjeka, visajliju od skoro dva metra, četrdesetogodišnjaka s povelikim stomakom, s rukama na leđima, i pored njega ženicu koja mu nije ni do ramena koja gura kolica i upravo ubacuje luk u njih. Pretpostavljam da su bračni par. „Ovo!“, pokaza muž na jedan artikal rukom, pa je brzo vrati na leđa odakle je, čini se, pomjera samo kako bi prstom pokazao šta treba kupiti. Naglasak kod ove riječi je bio crnogorski, a i visina je upućivala na to podneblje. Žena je samo bespogovorno ubacila pokazani artikal u kolica. Malo sam se odmakao da ih bolje osmotrim, bili su mi neobično zanimljivi. „Ovo je dobro“, pokazao je muž na sljedeći artikal, a žena ga ponovo bespogovorno ubacila u kolica. „Reka sam da je dobro, a ne da ga ubačiš!“, malo povišenim tonom reče muž, a žena opet bez pogovora i znaka ikakvog negodovanja vrati artikal na mjesto s kog ga je i uzela. Njen glas nisam čuo i ne bih mogao odrediti odakle je.

U međuvremenu smo već na kasi. Ispred nas dvoje Turaka koji su natovarili dvoja puna kolica i trebat će vremena da kasirka sve to skenira. Iza nas staje žurno jedna žena, valjda zato što je vidjela da je red mali, a onda, kad je vidjela koliko je pred njom robe koja čeka na skeniranje, brže-bolje se premješta na susjednu kasu gdje je više kupaca, ali računa da će prije stići. Osvrćem se i vidim da ona Etiopljanka još uvijek nije blizu kase. Kolica su joj gotovo prazna.

U međuvremenu, već smo i mi na redu, sve je plaćeno i vozimo kolica do auta. Izdržao sam kupovinu s manje dosade zahvaljujući tome što sam promatrao ljude.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
13 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije

Živimo u potrošačkom dobu i baš kao u tekstu prestajemo biti Crnogorci, Etiopljani, Hrvati i postajemo kupci. Protiv nas, točnije protiv novca u našem novčaniku, na kartici, urotile su se sve grane psihologije. Stavili su nam prevelika kolica pa ne možeš kupiti par sitnica jer će te biti sram gurati prazna kolica.
Izgradili su ogromne šoping centre s jasnom računicom – na leasing, a onda će rate leasinga plaćati iznajmljivači prostora koji se moraju domišljati kako nam prodati svoju robu.
Da ne bi bilo slučajnosti, prije gradnje šoping centara su gradovi uveli naplatu parkinga na svakom slobodnom metru pa su tako gradovi postali saveznici vlasnika šoping centara – tamo uvijek ima parkinga i besplatan je. Rezultat – gradska središta opustjela, šoping centri puni.
Dobili smo i nove psiho bolesnike – šopingholičare, ovisnike o kupovini. Kad malo bolje razmislimo, možda i sami spadamo u takve. One koji moraju ići nešto kupiti, bilo što. To je ovisnost.
Nekad su se ljudi nalazili kraj sata, u centru, kraj kina, a danas je i kino u šoping centru.
I tamo je uvijek toplo, ako je vani zima, uvijek hladno, ako je vani vruće.
Možemo sabotirati odlazak u šoping centar i ne ići. A onda ćemo ipak jednog dana morati. I bit ćemo isti poput drugih. Nekako su napravili putokaze, usmjerivače, napravili su nešto da nas tjera, zatvorili sve izlaze i samo onaj šoping centra ostavili otovren. I eto nas unutra. Kao ovce u toru.
Žene kupuju svoje stvari, muškarci svoje. Gledaju alate, sprejeve i opremu za auto, žene su tamo gdje je odjeća.
Ja nemam ništa za obući, kaže žena. Nemaš? Kako nemaš, pa ormar ima pet vrata, od toga je samo jedna polica u iza jednih vrata moja, ostalo je tvoje i ja imam što obući, a ti nemaš?
Je, kad žena kaže da nema ništa za obući, to znači da nema ništa novo za obući. Kad muškarac kaže isto, misli da nema što čisto za obući.
Nekidan palim roštilj. Obuci nešto staro da se ne nadimiš. Staro? Kao da imam što novo,hehe. Ja ne mogu to više slušati, tko će s tobom živjeti kad ostariš. Je.e me se, ne mora nitko. Sam sam se i rodio. Taj cinizam, gori si od svoje matere. Je, krv nije voda. Ali sam zato dobro ispekao meso:)

Majk Majers
Gost
Majk Majers
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

Odlican komentar. Nadoda bi samo da su prvo raselili sela i otoke, sve ljude primistili u gradove. Da bi zatim zatvorili i same gradove te nas preselili u strogo kontrolirana mjesta-shoping centre. Sad vec dolaze zabrane setnje i izleta po prirodi….Bas kako si i napisa, zabij stoku u torove. Tj u konc logore. Ako maknemo svijetla reklamnih panoa, gradovi i jesu jedna vrsta koncentracijskog logora. Tu posebno mislin na multimiljunske gradove…
Gradove cesto usporedjuju sa kosnicama, sto je potpuno pogresno i neuko u biti. Kosnice su skladan prostor, skladan kao Mozartove skladbe, di se tocno zna sta tko radi. Gradovi su susta suprotnost i najcesce odraz svega loseg u modernom zivotu.

name
Gost
name
2 godine prije
Reply to  Majk Majers

raseljavanje u gradove se vrši uvijek i isključivo poreznom represijom. tako je bilo 1930tih, 50-70tih a tako je i sada. a u tome pomažu i lokalni uhljebi koji žive od komunalnih naknada.

Majk Majers
Gost
Majk Majers
2 godine prije

Vidis, Ivo. Susta smo suprotnost. Ja volin ic u nabavu namirnica tj volim kuvanje. Medjutim, cesto imam slobodu otic u spizu kad su ducani prazni, poluprazni. U gluhe ure (podne do 2 popodne) i onda na komodu, bez guranja uzet sta mi treba, uz poneki komentar sa blagajnicama 🙂

Piretis
Member
Piretis
2 godine prije

Za razliku od Ive mi, supruga i ja, od uvijek u kupovinu idemo skupa, jednom tjedno, subotom. I naravno sa spiskom. Nije da se ne kupi i van spiska, kupi, ali opet manje gluposti i nepotrebnog.
Nego mene fascinira nešto drugo. Nekada, prije 30ak godina, u trgovinama smo hodali sa košaricama i na blagajnu stizali sa polupraznim. Nismo ni onda gladovali, prali smo se i brisali rit, pa ni nije jasno zašto danas, mi isti tovarimo puna kolica. Treba li nam sve to? Još za odjeću, obuću i teh. robu mi je i jasmo. Sve to je danas “jednokratno”, tj. kratkotrajno, nekvalitetno i relativno jeftino. Nego zašto kupujemo toliko hrane? Hodam tako po trgovini i (nepristojno) zavirujem u tuđa kolica. A u kolicima većinom proizvodi koje nekad ili nismo (često) kupovali ili nisu ni postojali. I zaključim da nam nisu želuci veći niti crijeva dulja nego oči veće. Kupujemo jer je na “akciji ili sniženo” poslije to često i bacimo jer ne možemo potrošiti, ili što je najgore sve to pojedemo i popijemo pa nam nije dobro i još se poslije i razbolimo.

name
Gost
name
2 godine prije
Reply to  Piretis

prije su postojale voćarne i više se kupovalo na tržnicama. otkad je todorić i žgadija pristisnuli vlast da se uništi selo šoping centri su postali izvori “zdrave hrane”. s time ne tvrdim da je hrana na selu zdrava jer svi špricaju 0-24.

otpisani
Gost
otpisani
2 godine prije
Reply to  name

name
… moglo bi biti da je “žgadija” došla prije todorića i da je todorić samo neugodna posljedica aktivnosti i misije te žgadije, pa su se tu još nakotili razni lidli kauflandi, bile, mileri, špari…

name
Gost
name
2 godine prije
Reply to  otpisani

ja se sjećam njegove izjave di obećaje radnicima “krv, znoj i suze” pa sam se čudio kaj se petlja u trgovinu hranom koja je na svakom čošku u svakom kvartu. poanta je da više nema malih dućana a i sela su opustošena.

a i za to ima lijeka: opg-ovima treba subvecionirat (gorivo, cestarina) dolazak u gradove i dat im besplatno na korištenje neiskorištene gradske prostore i eto bypass-a uvoznog lobija… samo ne očekujem takvu inicijkativu od bilo kojeg političara iz bilo koje orijentacije.

otpisani
Gost
otpisani
2 godine prije

Šjor Ivo
Nekako, stječem dojam, da su jedini normalni, tog dana u supermarketu, bili onaj crnogorac sa suprugom, kakvu se samo poželjeti može 🙂 (ali priznaj, da si ono „Reka sam da je dobro, a ne da ga ubačiš!“ – izmislio (!?))

Ivo
Gost
Ivo
2 godine prije
Reply to  otpisani

To je potpuno istinito! Supruga i ja cesto spominjemo taj dogadjaj i on mi je i bio povod za ovaj tekst.

otpisani
Gost
otpisani
2 godine prije
Reply to  Ivo

Oprosti na primjedbi, samo sam mislio da si malo htio “začiniti” tekst… no i dalje mislim da je crnogorčeva supruga zakon 🙂

Georgij Žukov
Gost
Georgij Žukov
2 godine prije
Reply to  otpisani

Djetic je ipak evoluirao u niskozemskoj , da je ostao u crnoj gori , vjerojatno bi zeni gurnuo toljagu u ruke i poslao je na lovcen uz opasku ,silo necista ne vracaj mi se bez ulova .

Sinisa
Gost
Sinisa
2 godine prije

Gosn Ivo ..obrati paznju na nas gurmane;sigurno imas kakvu anegdotu.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik