Prije mraka sam se bio pripremio za sutrašnji put, natovario auto knjigama u vrijednosti od oko 10.000 maraka i parkirao ga ispod prozora stana, da ujutro rano mogu krenuti.
Noću, oko tri sata, provirio sam kroz prozor, ali auta nije bilo. Ukraden je, zajedno s knjigama i još nekim meni vrijednim stvarima. Naravno, odmah sam zvao Policiju i prijavio krađu. Ujutro sam otišao u Policijsku stanicu kako bih se raspitao o rezultatima istrage. Primio me jedan inspektor i objasnio mi kako je moguće da će me neko zvati i tražiti otkupninu, pa da još malo sačekamo. I tako, u toj priči, on se malo i otvori pa mi ispriča i ovo:
„Kad sam ja počeo raditi ovaj posao, prije rata, bio sam mladi inspektor, tek završio školovanje, pun znanja i želje da ga primijenim. Zaposlim se u Miliciji i već prvih dana bio sam noću dežurni, a prijave mi krađu radija iz jednog fiće. Pošto sam bio pripravnik, nisam mogao neke stvari samostalno poduzimati, pozovem starijeg inspektora koji je kod svoje kuće spavao i kažem mu za krađu. On pita o nekim detaljima krađe i kaže samo da ćemo to sutra uraditi. Ja sam bio ljut – zaboga, zna se da je pravilo da se što prije krene u akciju, dok ima više tragova, dok nije nastala veća šteta, dok… A ovog mrsko ustati, odgađa stvari do sutra, a sutra lopov može otići ko zna gdje. Ali sve što sam mogao bilo je da se u sebi ljutim, stariji inspektor je bio glavni i njega se moralo slušati.
Ujutro dolazi inspektor na posao, a ja već nestrpljivo čekam da krenemo već jednom na zadatak. Ali on prvo pije kavu. Na moje insistiranje da ne trebamo gubiti vrijeme, samo odmahuje rukom: ‘Ama, neće nam pobjeći, ali ako si baš toliko nestrpljiv, evo, sad ću ja telefonirati.’ Uzeo je telefon, okrenuo neki broj i oštro rekao: ‘Slušaj, imaš pola sata vremena da u Miliciju doneseš radio koji si ukrao iz onog fiće, inače ću ti j.. mater!’ Spustio je slušalicu i mirno nastavio piti kavu. Za dvadesetak minuta došao je neki tip s radio-aparatom ispod ruke i predao ga inspektoru, ovaj se dodatno izgalamio na njega, a meni rekao da sad pozovem vlasnika i predam mu radio. Kasnije sam pitao inspektora kako je bio tako siguran u to ko je ukrao radio? Rekao mi je da samo taj lopov u tom dijelu grada krade na taj način.
Eto, tako je nekada bilo! U to vrijeme su samo dva policajca bila zadužena za cijeli ovaj kvart, znali su svakoga od kriminalaca u dušu. Sad, kako vidiš, tu je policijska stanica s preko 60 ljudi, ali ko zna hoće li se tvoj slučaj ikada riješiti.“
I njegova slutnja se obistinila. Moj auto nikada nije pronađen. Od osiguranja nisam dobio ništa jer mi je i prometna dozvola ukradena s autom, a bez nje nisam mogao podnijeti zahtjev za odštetu.
E zato postoji vlasnicka knjizica,kazu nju ni taji ne davati.
Nekad je samo ograničen broj ljudi krao a svi ostali smatrali su da je krasti nešto podlo i nedostojno. Danas oni koji ne kradu smatraju se neprilagođenima i zaostalima a sredina ih prezire zbog nesposobnosti da se uzdignu do mjesta na kome se isplati krasti. Tih 80 policajaca je nedovoljno prvo zato što je lopova puno više nego nekad a drugo sto od tih 80 neki i sami kradu…
Ovaj milicijski ficek sa slike je brzi od svih danasnjih bmw policijskih automobila , pitate se zasto?
Pa zato sto je ficek u Jugi stito posten svijet i kazneno gonio kriminalce, dok policijski bmw u samostalnim i neovisnim banana republjikama hapsi posten svijet a stiti kriminalce .