Živjeti se ne mora, ali ploviti se mora

Živjeti se ne mora, ali ploviti se mora, reći će svaki morem inficirani mornar. To znači da on odustaje od života i mijenja ga za plovidbu morima? Ne. On odustaje od života kakvog živi većina, umrtvljena oko svojih naoko čvrstih materijalnih dobara, a sam postaje živ tek kad se otisne od obale.

Ono što ga čini živim nije more, nije brod, nisu bitke broda i nemirnog mora, već Put.

Put može biti cesta, može biti puteljak, može biti plovidba, ta vrsta puta se odnosi na materijalni, fizički izgled puta. Put kojem se veseli pomorac jest Život sam, onaj kojeg gleda, koji je oko njega, u kojem je i koji je u njemu. Nije to bijeg. Niti od obale, niti od kopna i materijalnog svijeta kako bi zaronio u introspekciju, izmaštani unutarnji svijet. To je hod po rubu s kojeg se vide i ponori, i visine; vidi se Bijes Prirode i njen smiraj, vidi se ponekad i Sve.

Suprotnost Putu su rutine, navike, isti dani, odrađivanje Života poput smjene u kakvoj tvornici. Sve se to mora jer smo i od ovoga svijeta. Navike su naše sklonište od nevremena, iluzija sigurnosti, izmaštani dokaz gospodarenja svojim vremenom. Na putu navika nema. Ima samo novih dana i novih izrastanja, listanja sebe.

Pomorac ide u krajnost, u drugu krajnost ide onaj koji se ne kreće. Pomorac žudi za kopnom s kojeg se otisnuo, onaj drugi jedva registrira da postoji More. Ne treba ih tjerati da se nađu na sredini, na nekoj vagi, kompromisu. Tamo gdje bi vaga stala, svijet bi stao. Ravnoteža, bonaca, bez daška vjetra, sve miruje i ne događa se ništa. Svijetu je potrebna neravnoteža. Vjetar. Da pokrene lišće, zaleluja travu, natjera pticu da prhne krilima, pomjeri oblak. Čovjeku je pak potrebna sigurnost. Točka koja se ne kreće dok se sve drugo okreće.

Pomisli da mu treba sidro. Plete konope, kuje sidra i vuče ih sa sobom. Da ne otpluta kad se smiraja zaželi.

Opet je siguran. Opet je sposoban kontrolirati Put. Siguran u sebe. Sve dok nevrijeme ne rastrza konope ili dok ih zub vremena ne pregrize.

Onaj koji se ne kreće, ne mora ništa od toga. Do prvog potresa, nestanka struje ili vode.

Očaj zahvaća ljude svaki put kad svjedoče očitovanju sila jačih od njega.

Žudnja za sigurnošću provocira čovjeka i stavlja preda nj izazove. Zlato nadohvat ruke. Korist iz svakog susreta, iz svake situacije. Kako bi zidao opet zidove oko sebe i samog sebe unutar njih zatočio.

Put je sloboda. Otud porivi za putovanjima, otud pozivi za Camino, otud potreba za šetnjom po parku. Iskorak iz svakidašnjeg kako bi na tren osjetio da si živ.

Kao rijeka protečeš koritom do mora. Ili kao jezero čekaš nove vode. Stajaćica. Potrebna su nam i rijeke, i jezera, i more, i pomorci, i dokeri, i zidovi. Nije jedno bolje od drugog. Samo je drugačije. Pogledom stvaramo svijet. Zatvorimo oči i ničega nema. Otvorimo ih i pred nama se ukaže svijet. Tako rade pasivni. Oni kojima se sve događa.

Onim drugima se svjetovi otvaraju kad zatvore oči. Sanjari u bijegu od vanjskog svijeta. Je li ovo poput psa koji trči za svojim repom, labirint kao zagubilište u kojem hodamo bez prestanka i ne odlazimo nikud?

Jest i nije. Do nepomične točke, oslonca možemo samo kroz sebe, kroz zatvorene oči, a kroz svijet možemo samo otvorenih očiju. Umjesto sidra, plest ćemo ljubav iz same sebe, postati joj dio. Umjesto zidova, prepoznat ćemo svoju dušu, božansku iskru u sebi. Biti sigurni u ovom svijetu s onim što nije od ovoga svijeta, a dio je nas. Do te točke u samom sebi možemo kao stajaćica i kao tekućica, kao putnik i kao onaj koji dočekuje putnika, kao onaj koji se kreće i kao onaj koji se ne kreće.

Ali, dođemo li ikad do tamo, otamo možemo samo kao bjelji od snijega. Ne možemo više krasti, varati. Ni druge, ni sebe. Zato je opasno tamo ići, zato se bježi, skriva, gradi zidove, kupuje sidra, pletu konopi, kuju lanci.