Izložba Velimira Trnskog u Budvi

Djela Velimira Trnskog, predstavljena na izložbi u Modernoj galeriji „Jovo Ivanović“, podijeljena u dvije tematske i narativne cjeline, potvrđuju prisustvo njegove metodološke i estetske matrice koju prepoznajemo kao učenu, eruditsku umjetnost. Inicijalno vezana za predmetno, figuralno slikarstvo, ona posjeduje osobenu zamršenu mrežu kreativnih impulsa (proisteklih iz nespokojne umjetničke inteligencije), koja tvori kreativni sistem intimističke provenijencije i „subjektivnih istina“.

Prvu tematsku cjelinu, koja nosi naziv Svi oriđinali, čini serija neobičnih portreta koji su oblikovani suptilnim, nerazmetljivim linearnim izrazom. Crtež Velimira Trnskog je logičan, vjeran svojim uvjerenjima, nije naprasit ni nemilosrdan – pa ipak, nimalo mu ne nedostaje snage, intuitivnosti i temperamenta. Lica portretisanih predstavljaju se u vazdušastoj mekoti atmosfere koja balansira na višeslojnim metajezičkim granicama ‒ povremeno direktnije, namjerno čineći eliptični obrt, dotičući se komediografskih i satiričnih asocijacija. U sudarima kolorističkih erupcija i linearnog magnetizma preimućstvo nesumnjivo pripada drugom, koji je vitalna „vodilja i razvojni generator likovnih referenci“, kako to bilježi umjetnik. Svaka se linija pretvara u poetsku misao, postupkom koji prati najsuptilnija talasanja na licima ljudi Oko nas ‒ onih ljudi koje vidimo kao dio neke zajedničke mitologije, memorije, arhetipa ili stvarnosti.

Nasuprot prvoj cjelini, koja univerzalno prikazuje posredstvom mikropojava iz umjetnikovog svakodnevnog društvenog okruženja, drugom tematskom cjelinom ‒ koja nosi naziv Maslina, stijene i more ‒ predstavlja nam se prirodni svijet apsolutne čistote, reskosti, okupanosti i nevinosti. Kao neki rez, upad usred kipućeg žamora, otvaraju se koridori ka mediteranskim meditativnim arealima. Takav svijet je ispisan narječjem koje odlikuje visoka likovna estetika, samopouzdanje i vještina suptilne materijalizacije. Priroda je prikazana u svojim promjenljivostima i unutrašnjim zakonitostima ‒ platno, ispunjavajući prizor kontemplativnim lirskim harmonijama, ravnopravno osvajaju i svjetlost i zemlja. Svi tonovi slike istovremeno su svježi i bogati. Simultana raskoš likovnih elemenata, u kojoj svaki dobija svoj dio svjetlosti, gradi poredak kristalnočistog svijeta, zamrznutog u bezvremenoj dimenziji. Oba ciklusa posjeduju određenja simboličkog, evokativnog i znakovitog, zahvaljujući kojima umjetnik nastavlja da gradi magični svijet koji nekad vodi ka raznobojnim društvenim kuriozumima, a nekad ka otkrivanju samoće. Bez obzira na izbor teme, on ostaje uporišan i snažan u ljepoti slikarskog iskaza.