Željko Komšić i Željana Zovko – Ljubav koja traje već skoro 20 godina

Politička scena Bosne i Hercegovine rijetko kad uspije iznenaditi one koji su na nju već oguglali, no ponekad ipak izrodi toliko prozirnu farsu da čak i najokorjeliji cinici zastanu pred razmjerima besramlja. Priča o Željku Komšiću i Željani Zovko savršena je ilustracija kako se principi, suverenitet i legitimitet selektivno pale i gase, ovisno o tome tko koga treba poslužiti u datom trenutku. Dok se dvoje aktera ove drame međusobno proziva najtežim riječima, uključujući terorizam, udruženi zločinački poduhvat i izdaju domovine, arhivi mimo njih pričaju sasvim drugu priču, onu u kojoj su itekako blisko surađivali.

Državni zastupnik Šemsudin Mehmedović krajem 2025. godine izvukao je na svjetlo dana dokument koji razotkriva svu jalovost prepucavanja između Komšića i Zovko. Riječ je o faksimilu odluke iz 2008. godine kojom tadašnji član Predsjedništva Željko Komšić imenuje Željanu Zovko za izvanrednu i opunomoćenu veleposlanicu Bosne i Hercegovine u Kraljevini Španjolskoj. Papir je uredan, potpisan 13. veljače 2008. godine, napisan književnim hrvatskim jezikom, a u njemu stoji da će Zovko službovati u Madridu kao šefica diplomatske misije. Sve je odrađeno po protokolu, a mandat je potrajao pune četiri godine.

Danas, gotovo dva desetljeća kasnije, isti taj Komšić za Zovko tvrdi da je prijetnja suverenitetu Bosne i Hercegovine, da miješanjem u unutarnje poslove traži od hrvatskog premijera Andreja Plenkovića da joj “isporuči” cijelo Predsjedništvo. Štoviše, Komšić se krajem 2024. službeno obratio predsjednici Europskog parlamenta Roberti Metsoli tražeći da Bruxelles osudi ponašanje hrvatske europarlamentarke, koju je upravo on svojedobno poslao u španjolsku prijestolnicu da zastupa državu čije institucije sada navodno potkopava. Krug apsurda potpuno je zatvoren, a jedino što nedostaje jest objašnjenje kako je osoba koja je godinama bila kadar “nelegitimnog” Komšića preko noći postala instrument terorista.

Zovko se, dakako, nije dala smesti. U jeku prepiske između Komšića i izraelske veleposlanice Galit Peleg, kada je Komšić optužen da je stao na stranu terorista, hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu za Euroactiv je izjavila da je Komšić “instrument u rukama terorista” te dodala kako Hrvati u Srednjoj Bosni imaju itekako bolna iskustva s radikalnim islamistima. Izjava je pala kao bomba. Bio je to udarac ispod pojasa čovjeku koji ju je svojedobno imenovao na jednu od najprestižnijih diplomatskih pozicija koje Bosna i Hercegovina može ponuditi svojim građanima.

Uslijedio je brz i žestok protuudar. Državni parlamentarac Dženan Đonlagić odgovorio je Zovko rečenicom koja seže ravno u Haag, poručivši kako je europarlamentarka “instrument u rukama politike koja je međunarodnom presudom označena kao udruženi zločinački poduhvat”. Referenca na presudu u predmetu Prlić i drugi nije mogla biti jasnija, a ironija još veća. Zovko, koja je diplomatski staž gradila upravo zahvaljujući Komšićevom povjerenju, odjednom je postala oličenje svega onoga što je ICTY osudio, dok njezin nekadašnji šef bira riječi iz haških presuda kako bi je politički diskvalificirao.

Nije zgorega prisjetiti se i govora koji je Zovko održala u Splitu na predizbornom skupu HDZ-a. Tamo je otvoreno rekla kako Hrvati više ne mogu živjeti u Bosni i Hercegovini, da su prisiljeni seliti se u Hrvatsku, a potom se obratila izravno Plenkoviću s pitanjem što će joj sljedeće “isporučiti” i sama predložila odgovor, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Te su riječi izazvale burne reakcije, uključujući i onu Instituta za istraživanje genocida Kanada koji je poručio kako je vrijeme velikohrvatske nadmoćnosti prošlo. Zanimljivo je, međutim, da ni u jednom trenutku nije odgovorila na pitanje kako je to isto Predsjedništvo, s Komšićem na čelu, nekada smatrala dovoljno legitimnim da joj dodijeli veleposlaničko mjesto.

Čitava ova epizoda ogoljuje mehanizam političke manipulacije u Bosni i Hercegovini gdje se legitimitet institucija priznaje samo onda kada iz njih izvire osobna korist. Komšić je za Zovko bio dovoljno legalan da je pošalje u Madrid, ali je postao “nelegitiman” čim je počela zagovarati interese koji se s njegovima ne poklapaju.

Jednako tako, Zovko je uredno primala plaću i obnašala dužnost veleposlanice države čije temelje danas javno osporava, pozivajući se pritom na autoritet onoga tko ju je imenovao, Dragana Čovića, kao da Komšićev potpis na dekretu nikada nije ni postojao.

Ono što ostaje nakon iščitavanja svih priopćenja, pisama, govora i faksimila jest gorak okus kolektivne neodgovornosti. Dvoje ljudi koji su godinama funkcionirali unutar istog sustava, dijelili diplomatske resurse i međusobno si omogućavali karijere, sada se koriste najprljavijim retoričkim oružjem ne bi li dokazali kako ovaj drugi nikada nije ni imao pravo postojati u političkom prostoru. Pri tome im nimalo ne smeta što arhivi svjedoče upravo suprotno.

Građanima pak ne preostaje ništa drugo nego da iz ove lekcije izvuku jedini mogući zaključak: u bosanskohercegovačkoj politici istina nikada nije fiksna kategorija, nego roba koja se kupuje i prodaje prema dnevnoj potrebi.