Meksiko se obvezao da će do 2030. zaštititi 30 posto svog teritorija, no nova analiza sa Sveučilišta Yale pokazuje da formalna zaštićena područja pokrivaju tek 16 posto staništa kopnenih mesoždera – dok uključivanje zajednica i autohtonih teritorija taj postotak penje na 39 posto.
Ekolozi s Yale School of the Environment mapirali su preklapanje između postojeće mreže zaštićenih područja i staništa 28 vrsta kopnenih mesoždera, uključujući i jaguara. Rezultati, objavljeni u časopisu Conservation Science and Practice, pokazuju da se Meksiko ne može osloniti isključivo na klasične nacionalne parkove ako želi ispuniti ambiciozne ciljeve 30×30 inicijative kojoj se pridružio 2020. godine.
Ključno otkriće istraživanja jest da se preklapanje zaštite i staništa gotovo udvostručuje kada se u analizu uključe jedinice za upravljanje divljači i autohtoni teritoriji – područja koja se službeno ne broje u meksičke ciljeve bioraznolikosti, ali očito igraju značajnu ulogu u očuvanju vrsta.
Jaguar kao “kišobran” vrsta
Istraživači su se usredotočili na mesožderne vrste zbog njihove ekološke, društvene i ekonomske vrijednosti. Jaguar, kao vrhunski predator koji zahtijeva ogromne teritorije, prirodno štiti i brojne druge vrste koje dijele njegovo stanište. Autori ističu kako su upravo područja bez ikakve zaštite, a koja su identificirali kao prioritetna, ista ona koja su i drugi znanstvenici označili koristeći druge kriterije bioraznolikosti.
“Približavamo se 2030. godini, pa ako želimo ispuniti ciljeve 30×30, trebamo strategiju. Moramo biti promišljeni o tome što se broji i što zapravo funkcionira”, kaže Nyeema Harris, profesorica zaštite divljih životinja i kopnenih površina te koautorica studije. “Ova analiza omogućuje nam prvi korak u procjeni portfelja koji imamo, otkrivanju što nedostaje i odlučivanju gdje usmjeriti pozornost.”
Zajednice kao čuvari prirode
Posebno je zanimljiv podatak da je preklapanje između zaštićenih područja i kritičnih staništa najveće upravo na autohtonim teritorijima. To sugerira da zajednice koje tradicionalno upravljaju zemljom mogu biti jednako učinkovite u očuvanju prirode kao i formalno proglašeni nacionalni parkovi, ako dobiju odgovarajuću institucionalnu potporu i sredstva.
“Ono što ova studija daje jest karta gdje usmjeriti napore i resurse u očuvanju”, objašnjava vodeći autor Germar González. “No stvarni rezultati nadilaze prostorno preklapanje i ovise o razini provedbe, održivom financiranju i tome imaju li zajednice koje upravljaju tim zemljištima institucionalnu potporu da to čine dobro.”
Studija dolazi u trenutku kada se globalno preispituje učinkovitost tradicionalnih modela zaštite prirode. Dok se Meksiko može pohvaliti snažnom mrežom zaštićenih područja koja može poslužiti kao model drugim zemljama Srednje i Južne Amerike, pitanje koje se nameće jest koliko su te formalne oznake uopće učinkovite na terenu. Hoće li Meksiko, ali i druge zemlje, prepoznati vrijednost netradicionalnih oblika zaštite ili će ostati zarobljen u birokratskim definicijama koje ne odražavaju stvarno stanje na terenu?