Neobično je to kako nas nekada, na spominjanje neke osobe, uvijek ista slika, isti detalj asocira na nju, bez obzira na to što taj detalj nema nikakvu ozbiljniju važnost.
Moj profesor Latinskog jezika Miroslav Lukić, bio je zanimljiv, ali i vrijedan čovjek, temeljit u svom poslu. Naučio nas je latinskom koliko je to mogao, učio nas je neke važne životne priče koje ostaju za cijeli život, ali i ispričao nam neke svoje doživljaje. Tako nam je pričao kako je imao veliki motor, što je u njegovo vrijeme bilo mnogo vrednije nego danas imati dobar auto. Mislim da je taj motor bio, kako je on pričao, marke Pretis, jer oni su imali zadnje sjedište više od vozačevog, s drškom ispred. Jednog prohladnog zimskog dana pošao je profesor sa ženom iz njihove Županje u Vinkovce. Sjeli su na motor u dvorištu, i kako je bilo hladno, nisu progovorili do Vinkovaca. Tek kad su stigli, profesor se zaustavio i rekao: „Eto, stigosmo!“ Ali žena nije ništa odgovorila, mislio je da je to zbog hladnoće pa je opet rekao, prije nego što siđu s motora: „Čini se da si se baš smrzla?“, ali odgovora ponovo nije bilo. Kad se okrenuo, vidio je da žene nema. Izgubio je ženu, a da to nije ni primijetio! Brzo je krenuo nazad potražiti je, ali putem nije našao nikakve tragove. Kad je stigao kući, u kući je bila žena. Spala je s motora još o dvorištu kad je kretao jer se nije na vrijeme uhvatila za dršku ispred sjedišta.
I tako sada meni, kad god se sjetim profesora Lukića, uvijek se prvo sjetim kako je izgubio ženu s motora, a tek onda ostalih, važnih stvari. Kada se sjetim, na primjer, starog slastičara iz Bosanskog Šamca, kod koga sam ko zna koliko puta našao osvježenje u divnom sladoledu, ja prvo vidim njegovu sliku u parku pored slastičarnice gdje je slučajno zaspao na klupi. Taj prizor sam gledao samo dvije-tri sekunde, ali slika je ostala trajno u mislima i kad god se sjetim tog čovjeka, prva asocijacija mi je ta slika iz parka koja nije nimalo bitna u njegovom ili mom životu, a ipak je stalno tu. Kada pomislim na staru, dobru tetku moga oca, ja se uvijek sjetim prvo njenih prstiju na rukama koji su se bili iskrivili od reume, pa tek onda razmišljam dalje. Lice sam već izgubio iz vida, ali prste nikako. I tako je još u mnogim slučajevima kad pomislim na određene ljude i događaje.
Razumijem zašto se neke osobe sjećamo po nekom podvigu koji je učinila, ili po nekom sramnom djelu, po nečemu što je važno u životu ili za tu osobu ili za nas, ili za nešto i nekoga drugog. Ali zašto nam se nekada u sjećanje tako trajnu urežu nebitni detalji, to mi nije jasno. Ili su to zbog nečega baš bitni detalji za nas, samo mi ne razumijemo zbog čega?
10 komentara
haha…profesur izgubio zenu.
NSU Pretis, mislim da se proizvodio u Sarajevu i da je imao kardanski prijenos (a ne lanac), imao je prekrasan zvuk uredno je potezao i 140 km/h. Sad bih mogao nastaviti s asocijacijama koje se javljaju na spomen Pretisa…ma je pitanje kako se to asocijacije lijepe za ljude, događaje i postaju okidač za sjećanja. I gdje se nalaze sjećanja, jesu li doma unutar neuronske mreže u mozgu ili…?
Sretnemo nekoga nakon 10-20 godina, u međuvremenu nam nikad nije pao na pamet i onda u trenutku se sjetimo tko je, otkud se i kako znamo.Kako je izronio iz sjećanja? Čini se da su asocijacije oni okidači koji izvlače sjećanja na površinu. I opet, a odakle to?
Imaju li naše stanice ‘odjel za sjećanja’ pa da osim onog što inače rade, što su svjesne sebe polovicom sebe, a polovicom da su dio tkiva, pa onda pola tkiva biva svjesno sebe, a drugom polovicom da je dio organa, organi su svjesni sebe i svjesni da su dio organizma? Teško. Bit će da sjećanja nema u stanicama.
Ako nema u stanicama, a stanice su sve što imamo, onda kao iskusni materijalisti moramo zaključiti da sjećanja zapravo i nema. I sve je ok, osim što nas stvarnost demantira.
Lako je za nas ljude, mi smo ipak najsavršenija bića na Zemlji. Što ćemo s pticama selicama? Kad im je sezona, odu na put dug nekoliko tisuća kilometara i onda se druge sezone vraćaju na isto mjesto. Gdje su njihove google karte, s koliko smartphonea putuju? Kako znaju?
Ni svijet, ni život nisu samo ono što vidimo. Puno su više od onoga što vidimo, a što vidimo – to i znamo.
Dakle, malo znamo.
Ova vidljiva dimenzija postojanja nije sve što postoji. Ali ne može se izmjeriti našim mjerama, ne može se ponoviti u laboratorijskim opitima i ne može u udžbenike. Sve što ne znamo, kako bismo uopće mogli biti vojskom sistema (a to je uvijek cilj perfidnijih od nas), to smo gurnuli u područje ezoterije. Zgodno za ismijavanje, zgodno za prokazivanje luđaka koji u nešto vjeruju.
Pritom će nam (društvo) raznim programima nadzirati samu percepciju stvarnosti.
Zato i hodamo svi šizofreni. Unutarnji svijet stalno traži načine da korespondira s vanjskim svijetom. Ne smijemo sebi dozvoliti da budemo ismijani, iako se unutar sebe ne slažemo s onim što moramo govoriti za druge, kako ne bismo bili neprihvaćeni.
Sposobni za smo za puno više od ovoga što pokazujemo danas. Ako smo mirni u sebi, taj mir ćemo nositi sa sobom i donositi ga tamo gdje dođemo. Ne moramo ništa činiti, uđemo li u kafić, bilo gdje među ljude, naš mir će umiriti i druge. Promijeniti ćemo atmosferu. Zato se ne valja bojati, biti sluga strahu. Umrijet ćemo svakako, prije ili poslije jer život je smrtonosne naravi.
Umrijet će tijelo, preživjet će duša jer je vječna. Naša je jedina briga za svakog života sačuvati dušu.
A rat za dušu je jedini rat koji uopće postoji. I nije samo od ovoga svijeta. Ovi ratovi o kojima izvještavaju mediji su samo preslika onih istinskih ratova kojih su rijetki svjesni. A poprišta su unutar nas.
Bravo Alerice, lijepo receno…
“A rat za dušu je jedini rat koji uopće postoji.”
Ni pjesnik to nebi bolje sročio.
Asocijacije su za mozak ono što je u knjizi pregled sadržaja ili naslovi i podnaslovi.
Jednostavno, ono što naša osjetila prepoznaju to si mozak sprema u kratkim zapisima, najčešće slikovnim ali i ostalim. Često nam se desi da nam se na osjet nekog mirisa ili zvuka sjećanje vraća na neki davni događaj pri čemu se vraćaju i kompletne slike vezane za taj događaj.
Bez takve sposobnosti mozga ne bi mogli živjeti ni učiti i to se sve dešava bez naše volje, ono kad sebi govoriš – “to moram zapamtiti”, najčešće ćeš zaboraviti a banalna sitnica o kojoj nisi ni razmišljao vrati će ti sjećanje.
Son of A. kaže da tijelo umire a da duša živi jer je vječna… to mi je teško prihvatljivo (iako jako primamljiva obmana).
…nameće mi se pitanje zašto se onda rađamo potpuno prazni i sve, svatko od novorođenih, mora iznova učiti ?
Moje je mišljenje da sva naša znanja stečena za života, ostaju u kolektivnoj memoriji koja može biti pohranjena u usmenoj predaji i ostalim medijima koji odgovaraju nivou napretka kolektiva (civilizacije), a iz kojih svi novorođeni moraju učiti, oplemeniti svojim iskustvom i znanjem stečenim za svog života i to ostaviti u nasljeđe.
Na žalost vjera u postojanje duše i njene vječnosti sve manje drži vodu jer. kako objasniti dušu nekog bića koje može nastati kao manipulacija gena ili npr. danas čovjek ima tehnologiju samokloniranja pa se taj mali klon rodi sa značajkama svog prethodnika i učenje kreće iznova.
Mislim da naše tijelo funkcionira poput kompjutera koje savršeno funkcionira dok su svi ulazni parametri u redu i dok ne dođe do isteka roka trajanja, nakon čega ono odlazi u raspadanje a sve što je bilo u živućem mozgu pohranjeno bude izgubljeno, ako nije bilo prenešeno na neki medij ili nije usmeno prenešeno na novu osobu koja nastavlja živjeti.
… i tako do kraja te civilizacije, nakon čega sve kreće iznova a brzina napretka ovisi o količini podataka koje nova civilizacija ima dostupno. (naravno, preživjeli članovi prethodne civilizacije koji su se uspjeli spasiti mogu ubrzati napredak nove)
otpisani
Lijepo započeti, s kolačićom umočenim u čaj i Proustovoj potrazi za izgubljenim vremenima, a onda čisto siromaštvo života, u 3D. Zapisi, mediji, usmena i pismena predaja kao jedino svjedočanstvo povijesti… Hm, a što ćemo s ljudima koji dođu, stave kamen u ruku i mogu u tančine ispričati svu povijest kojoj je taj kamen svjedočio?
Ništa, zaboravit ćemo jer službena stajališta govore drugačije. I u potpunosti negiraju Teslu i sve ono što je govorio o načinima svoga rada.
Reinkarnacija (koja je neko vrijeme opstajala i u Bibliji pa potom izbrisana), u nedostatku dokaza to ćemo ostaviti Indijcima i onima s Tibeta.
Kad bi ovaj život sad bio jedini, čemu onda patnja, čemu poštovanje ičega? Tad bi oni koji žive po devizi Zgrabi i bježi, naši domaći i strani tajkuni i lopovi bili jedini pametni, a svi mi ostali glupi strašljivci koji se ne usude nikog ni ubiti, ni opljačkati.
Ljudi se razlikuju po tomu imaju li dušu ili nemaju. Razmišljao sam o tomu kako prepoznati one koji nemaju dušu i pronašao poprilično jednostavno rješenje – oni koji za sebe tvrde da duša ne postoji su u pravu jer nemaju dušu. Oni koji tvrde da duša postoji su u pravu jer imaju dušu.
Može se na Zemlji proživjeti poprilično dugo kao bioandroid,bez duše, zato i postoje ovolika programiranja.
Ipak, netko se rodi s puno znanja, netko doista kao tabula rasa. Što nema veze s genetikom. Zašto? Postoje mnoge stvari koje nikad nismo učili, a oduvijek ih znamo. Kako?
Ništa što naučimo za života se nikad ne gubi. To što nemamo sjećanja o prošlim životima ne znači da ih nije bilo. Treba korak po korak, sloj po sloj odmatati. Mnogima se to neda,a mnoge i prestraši jer ni jedno znanje ne može ući u čovjeka, ako prije toga nije ojačao vlastite živčane mreže. Pregori uslijed prevelike količine znanja.
Alerik
“Kad bi ovaj život sad bio jedini, čemu onda patnja, čemu poštovanje ičega?”
Odlično hipotetsko pitanje !
Upravo samo pitanje vrišti od potrebe za vjerom, vjerom u nešto primamljivo nešto motivirajuće, nešto zbog čega vrijedi trpjeti nesavršenstvo i jednokratnost “ovozemaljskog” života, gdje smo svi proganjane životinje i bezvrijedno roblje !
… po tome što ti kažeš ja sam bez duše a ti imaš dušu (?)…je li pri tome misliš i da sam ja zato lošiji čovjek od tebe… da ćeš se ti ponovo roditi a ja ću završiti u ništavilu i zaboravu !?
Ne znam kolike si ti ljude “nadnormalnih” osobina sreo u životu koji su “svjesni” svojih “prijašnjih” života, ali ja nisam još takvoga sreo.
…uglavnom, o svemu tome mogu samo pročitati i od svega pročitanog nešto uzeti sebi kao korisnu obmanu na kojoj gradim svoj život, dok mu ne istekne rok trajanja ili ne dođe vrijeme da “duša” izgubi strpljenje sa mnom i odluči useliti u nekog koji jednog dana treba biti sličan tebi 😉
otpisani
Nemoj odmah prelaziti u grupu onih koji pročitaju ono što ne kažem, a preskakati ono što kažem.
Nemam razloga da ti ne vjerujem kad kažeš da nemaš dušu.
Kao što ti nemaš razloga meni ne vjerovati da ja imam.
Što je posljedica toga, jasno ti je i samom.
Nisam vrijednij od tebe, niti bolji. Samo ne pripadamo istoj vrsti. Moja nije bolja, tvoja nije gora.
Nemam potrebe ni vrištati, niti vjerovati. Onaj koji vjeruje, ne zna.
Vjera kao znanje, to da. Ja znam da je tako i vjerovanje mi nije potrebno.
Dovoljno puta sam vidio i doživio ‘paranormalne’ situacije i tuđa svjedočanstva mi nisu nužna.
@otpisani- Kad god se dotaknemo duhovnosti uključim se. Ne mogu si pomoći.
Nisam na tragu @Alerikove reinkarnacije, nekako mi ne pije vodu.
(A i nije točno da je reinkarnacija postojala u Bibliji pa je naknadno izbrisana. Točno je da su Židovi sve do oko 200 godine pr. Krista /posebno Saduceji/ prihvatali ideju reinkarnacije iako ona nije bila službeni dio Tore.)
Sama ideja da je duša besmrtna većini vjernika je posve logična. Ako netko prihvati da je duše od Boga onda mu je blisko i da je trajna.
No meni je interesantnije što s tom dušom ako pretpostavimo da nije vječna. Je li nam onda dopuštno sve? Očigledno nije. I nevjernici se drže vrlo sličnih načela, kao i vjernici, bez obzira prijeti li za djelo kazna ili ne. Pa meni to liči da svi imamo dušu, i da smo ravopravni po tom pitanju, ali se eto ne slažemo hoće li ona s nama u grob ili Bogu na istinu.
Najvise od svega me asociraju mirisi.Miris kafe i pecenog hljeba me uvijek podsjeti na djetinjstvo,tj. na roditelje.ujutro rano cujem njihov razgovor a miris hljeba i kafe drazi mi nozdrve. I muzika me takodjer cesto asocira na neku dragu licnost iz proslih vremena(pluskvamperfekat),????