Za ideale se gine? Ili: „Za ideale ginu budale“, kako kaže jedna pjesma? Ili je istina negdje između ove dvije suprotne konstatacije?
Jutros me supruga, pomalo rezignirano, pita primjećujem li kako je sve manje ljudi koji se bore za ideale? I stvarno, ako malo „pogledamo oko sebe“, začas ćemo zaključiti kako ideali nisu roba koja je sada cijenjena kao što je to nekada bilo. Barem što se tiče onih ideala o nekom boljem, idealnom društvu, koje neko na neki način vidi i za njega se svojim metodama bori.
Za ostvarivanje takvih ideala je, kažu potrebna masa, kritična masa ljudi koja će krenuti u akciju. Međutim sada nema mase. Nema kolektiva. Pretvoreni smo u sebične pojedince koji gledaju samo svoj interes, ne videći da tako, u stvari, radimo protiv svoga interesa. Stalno nam govore kako se trebamo boriti za sebe. Samo za sebe. Trebamo raditi „na sebi“. Sindikati se više ne bore za prava svih radnika, nego za prava grupe sindikalnih radnika koji vode te organizacije i u suradnji s onima protiv kojih se, kao bajagi, bore. Samo gledaju kako će svoje mandate iskoristiti za vlastito bogaćenje. Nema više štrajkova, iako se stalno umanjuju radnička prava. Svaka firma je prepuštena sama sebi da se bori za svoje radnike, a kao takva je sitan zalogaj. Niko se ne usuđuje podići glavu za drugoga, misli samo na svoj interes ne razumjevši da će se tako isto ponašati i drugi kad on bude u opasnosti. Socijaldemokratske, socijalističke i radničke partije se više ne bore za radnike, nego za interese partijskih rukovodstava i onih bliže njima. Zašto je to tako? Gdje je nestala volja da se bori za pravdu, za jednakost i slobodu?
Ima više razloga zašto je sve tako. Jedan od tih razloga su zasigurno mediji koji su uglavnom kupljeni od onih kojima je cilj da bude ovako kako je sada. Njihovi novinari rade za gazde, od njih zavise, i moraju pisati onako kako gazdama odgovara. Ne usuđuju se postavljati prava pitanja niti istraživati ono što se „ne smije“. Ako neće biti poslušni, zna se – ostaju bez posla, a gazda će naći one koji će pisati u skladu s njegovim interesima. Takvih se uvijek može naći ako se ima čime platiti, a sada gazde imaju toliko novaca.
Sjećam se kako su mene vrbovali da se uključim u nešto što nisam želio. Nešto što bi donosilo veliki novac i vlast, ali pri čemu bi se izgubio obraz i dostojanstvo. Kad su vidjeli da ne prihvaćam, počeli su mi pričati kao će to sigurno prihvatiti neko drugi od koga sam ja mnogo bolji i pošteniji, pa bi bilo, kao, u interesu mnogih da budem ja na toj poziciji, jer tako će biti manje kriminala nego što će ga biti ako ne prihvatim. Vidi, vidi! Dakle, kažu mi da je bolje da ja napravim manje zlo nego drugi veće. Vele, takva su vremena. Možda tu čak ima i neke logike, ali ako bismo svi prihvaćali loša rješenja samo zato da ne bi druga bila još gora, dokle bi nas to dovelo? Zar ne treba tražiti bolje rješenje među dobrima, umjesto manje zlo među lošima?
Čini se da je jedan od razloga zašto smo se umrtvili i to što sada mnogo ljudi posjeduje u svom vlasništvu ponešto od nekretnina i boje se da bi bilo kakva pobuna mogla dovesti do gubitka imovine. Većina ljudi nema neke preskupe nekretnine, ali i toliko koliko imaju je, čini se, dovoljno da otupi i umrtvi njihovu želju za borbu za ideale. Svaka borba ima u sebi rizika, a rizično je kockati se teško stečenom imovinom. I tako postajemo sve više ono što ne želimo biti. Nije da toga nismo svjesni, ali uvijek se vadimo kako samo mi mali, slabi i nemoćni bilo šta promijeniti. Ako bi nas i pozvali da se priključimo nekoj grupi, još uvijek bismo smatrali da je to nedovoljno, samo gubljenje energije. A tako se teško može stvoriti pomenuta kritična masa koja bi pokrenula promjene. Sve se čini da će se kolektivna svijest probuditi tek kad bude kasno, kad dođe do velikih i nepovratnih potresa i gubitaka i kad se više ne mognemo povući dalje, jer smo došli do zida. Ta varijanta je najskuplja, ali sve su šanse da je najvjerojatnija. Onda ćemo se svi sjetiti da postoje i da su i prije postojali i ideali. Ne živi se samo od ideala, ali ni bez njih nije uputno živjeti.
13 komentara
ideali….danas je jedini ideal sauronovo oko na novčanici od 1 dolara….kada čujem pojam idealist sjetim se oih 17 000 komunista koji su završili na golom otoku a čiji tlačitelji su bili oni s kojima su skupa jeli bukovu koru na sutjesci…ili onog lika hrvatskog sužnja teroristu iz USA zatvora koji je sebi prosvirao glavu kada je vidio blagodati hrvatske slobode i tranzicije.
da li je moguce da na ovom portalu dobijas minuse za ovo sto si napisao?!
+
…nije ni meni u potpunosti jasno jer čak sam postavio primjere sa suprotnih političkih opcija….nisam čak ni pomenuo izdaju jugoslovenskih komunista prema grčkim komunistima koje je titto pustio niz vodu za neke američke i britanske beneficije….ili spomenuo vladu dapčevića prvoborca,komunistu kojeg je tito osudio na smrt jer je bio bezkompromisni komunista.
malo ljudi iz danasnjih tehno generacija zna ista o tome….ili im se servira suprotno….na zalost ti koji su iskljuceni iz drustva davali su zivote i krvarili da bi bili proganjani a porodice zigosane…..od beneficija koje pominjes vidimo kako ih uzivamo….posto smo na terenu komunista (postujem idealiste ostalih grupa!)…treba napomenuti da ideologija komunizma (teorija) , koja je dosad neprevazidjena u tom smislu i jos uvijek tesko primenjiva na ovaj nivo ljudske evolucije ( cast manjim grupama!) i revolucionarna borba, nisu sinonimi jer u borbi za oslobodjenje i bolji pravedniji zivot jedino je adekvatna teorija komunizma ….a u daljoj nadgradnji drustva ista teorija treba da obuhvati i tekovine revolucionarne borbe…
@mmne, bravo! Obrazovanje se danad svoti na zombiranje djece. Sada ih i skola uci da je jedini bog novac. Sve ide u tom smjeru. Moralno-eticke norme vise ne postoje.
Igi, ako dozvoliš mali pokušaj replike. Jasno mi je da Titov postupak prema grčkim komunistima može izgledati kao izdaja, ako se ne spomene da ih je “pustio niz vodu” tek nakon što je Komunistička partija Grčke 1948. stala na Staljinovu stranu i podržala Rezoluciju Informbiroa. Mislim, u situaciji kad su ti sovjetski tenkovi na granicama, nije lako “ne pustiti niz vodu” onoga tko je podržao te tenkove.
Što se tiče Vlade Dapčevića, taj čovjek je doista bio apsolutno idealist i beskompromisni komunist, kako kažeš, ali je veliko pitanje gdje bi nas odveli njegovi ideali. Gledao sam dokumentarac o njemu s kraja 80-ih, kad su već počele promjene, i ostao fasciniran kako je odgovorio pokojnom novinaru Ćuruviji, nakon što ovaj nije mogao shvatiti da Vlado nakon svega što je doživio od Tita još uvijek može biti komunist. Citiram Vladin odgovor po sjećanju:
“Znam ja, vi ste sad mislili da ću ja napadati komunizam i doći na vaše liberalne pozicije. Pa nisam ja robijao zato da dođe kapitalizam, nego da dođe bolji komunizam.”
Kažem, ostao sam fasciniran tim odgovorom. Ali ruku na srce, i Vlado je 1948. bio za Staljina, a da je ta opcija pobijedila, živjeli bismo kao Istočni blok do 1990., dakle puno gore nego što smo živjeli s Titom.
@igi, ne sporim da je među IB-ovcima bilo dosta čestitih komunista koji nisu na vrijeme ili nikako promijenili stavove. Ali trebaš uzeti u obzir dva faktora. Kontekst vremena i tadašnju geopolitiku. Onda su takvi zatvori bili česti. Npr u Francuskoj kod Bretanje je bio isto otok gdje su se višijevci zatvarali kao i u grčkoj usred egeja gdje su išli najčešće simpatizeri komunista. Da ne spominjem da se broj izgladnjelih vermahtovaca u logorima broji u stotinama tisuća. To su se tada nazivali kampovi za preodgoj gdje su u surovim uvjetima zatvorenicima ubijali volju za idealima i životom. Vraćali bi se duhovno ispražnjeni, puni nevjerice prema svima uključujući bližnje i vrlo oprezni. To je tada bilo prihvatljivo u slučaju bilo kakve kontrarevolucije ili rušenja teško stečenog poretka. Složio bih se, najcrnja rupa onog režima. Iako, čak i tada je dosta prikrivenih staljinista ostalo na državnom vrhu. Geopolitički, moraš shvatiti ovako. Staljin i Churchill su dogovorili blokovsku podjelu s određenim postotkom utjecaja. Po tome bivša država bi imala otprilike pola-pola u odnosima istok-zapad dok je tadašnja Grčka uvjerljivo trebala biti prozapadna. Dakle, išao je mimo dogovora. Također, na mogući britanski mig je pregovarao u eventualnoj politički-ekonomskoj zajednici balkanskih zemalja. U uvjetima tadašnje blokovske podjele, to bi bio teški udarac i to ponajviše za politički istok. Zato se to nije smjelo ostvariti nikako. Zatvaranje IB-ovaca je u biti posljedica istog, da se spriječi veći utjecaj istoka. Kasnijim balansiranjem se nastojao i zapadni utjecaj smanjiti pa smo dobili politiku sjedenja na dvije stolice.
@dapi, V. Dapčević je bio idealist. Ali taj idealizam ga je sputavao u brojnim razmišljanjima i čak promjenama strane. Pa je tako simpatizirao Hodžu dok je isti držao svoju zemlju u izolaciji i promicao separatizam u susjedstvu, zatim je podržavao Hruščova kojeg ni politički ured nije volio ili kako mu nije bila mrska ideja ujedinjene Europe bez blokovskih podjela iako je bilo malko drugačije vrijeme i za kraj kako je bio među prvim Milovim barjaktarima kada se priča o nezavisnosti južnih susjeda zahuktala. Da je bolje gledao geopolitičku stvarnost, možda ne bi imao toliko buran život.
Prilično depresivno,ali nažalost istinito.
Nastupila je totalna kriza morala u svim segmentima zivota.Vrijeme ideala je,nazalost, potonulo.
Prema mojem iskustvu – Ideali su, uglavnom, obmane koje pojedinci ili interesne skupine nameću većini u svrhu postizanja (svojih) ciljeva i što se “tvorci” ideala više približavaju cilju, to su ideali sve dalje i sve manje važni…
ideali su vrh…primena je dno…ponekad
Ideali nisu nestali samo su promijenili ime. Prije je bilo ideala raznijeh sada je ideal samo lova, na Istoku, na Zapadu, medju ljevicarima i medju kelorofashistima i medju desnicarima. danas se i ideal postenje i castim prava i pravde kupuje treba imati samo dosta love. Svi ideali be love padaju u vodu kao most bez podpornja.