Glinene figurice stare 15.000 godina otkrivaju da su djeca sudjelovala u stvaranju simbola

Figurice od gline stare 15.000 godina, iskopane u Jordanu, pokazuju da su ljudi stvarali simbole tisućama godina prije poljoprivrede — i da su u tom poslu sudjelovala djeca.

Studija objavljena u časopisu PLOS One, koju potpisuje Laurent Davin s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu, opisuje najstariji poznati primjer tradicije izrade glinenih figurica na Bliskom istoku. Materijal potječe s tri nalazišta na području današnjeg Izraela, a starost mu se procjenjuje između 15.000 i 11.500 godina.

Riječ je o predmetima koji prikazuju ptice, sisavce i ljude. Neki nose tragove narančastog ili crvenog pigmenta. Jedan ulomak vjerojatno prikazuje glavu gazele s uzorkom lica nanesenim crvenom bojom.

U to je vrijeme tim područjem živjela natufijanska kultura, zajednica lovaca-sakupljača koja je već bila sjedilačka. Dosad se smatralo da su glinene figurice postale uobičajene tek s poljoprivrednom revolucijom u neolitiku, prije otprilike 11.500 godina.

Dječji otisak preko otiska odrasle ruke

Jedan od najzanimljivijih nalaza je figurica s lokaliteta Eynan-Mallaha. Na njezinoj se poleđini nalazi otisak prsta odrasle osobe prekriven otiskom djeteta. Ta sekvenca pokreta u vlažnoj glini rijedak je izravan dokaz prijenosa znanja s koljena na koljeno.

Davin u zaključku studije navodi da otkrića mijenjaju razumijevanje početaka umjetničkog izražavanja u prvim ljudskim naseljima. Ljudi su, kako piše, već tisućama godina prije poljoprivrede i keramike koristili glinu za oblikovanje figura u sklopu svojih vjerovanja i poznavanja prirodnog svijeta.

Posebno ga se dojmio dokaz da su u izradi sudjelovala djeca, što po njegovoj ocjeni upućuje na to da se kreativnost i kulturno znanje dijele među generacijama.

Što ovo govori o nama danas

Nalaz je zanimljiv i izvan arheologije. Pokazuje da tehnologija i simbolički izraz ne čekaju „viši” stupanj društva — sjedilački lovci-sakupljači imali su i alat i maštu i organizaciju za radionicu u kojoj se znanje prenosilo s odraslih na djecu.

To je i korekcija ustaljene slike o napretku kao ravnoj liniji od divljine do civilizacije. Kultura je nastajala odozdo, u rukama, davno prije nego što su institucije i države preuzele brigu o tome što je vrijedno pamćenja.

Ostaje pitanje koje studija ne postavlja: ako su natufijanske zajednice tako rano razvile vlastitu tradiciju oblikovanja i prenošenja znanja, koliko je još takvih lokalnih tradicija izbrisano ili neprepoznato jer nisu ostavile trag u glini — i koliko ih danas prepoznajemo kao vlastito naslijeđe, a ne kao tuđu povijest.