Rajna nije bila granica prije 5000 godina, pokazuje nova studija

Arheolozi su desetljećima Rajnu gledali kao granicu, a nova analiza nalaza od Francuske do Poljske pokazuje da je ta granica bila znatno propusnija nego što se mislilo.

Studija objavljena u časopisu Germania povezuje tri skupine nalaza s kasnog neolitika — dvostruke sjekire, grubu keramiku i kolektivne grobnice — s obje strane Rajne. Autor je Sebastian Schultrich s kielskog klastera izvrsnosti ROOTS, a zaključak je da su ljudi u kasnom četvrtom i ranom trećem tisućljeću prije Krista bili umreženi preko cijele Europe, a ne razdvojeni rijekom.

Ključna je sitnica koja je dosad promakla: gruba keramika. Za razliku od fino izrađenih posuda poput lijevkastih pehara, ova je bila jednostavna, grubo oblikovana i gotovo bez ukrasa — tek s nekoliko redova točkica pod obodom. Upravo je zato dugo smatrana kulturno nevažnom.

Schultrich tvrdi suprotno: kombinacija keramike, pogrebnih obreda i oruđa otkriva nove uvide u život prije 5000 godina. Gruba se keramika od sredine četvrtog tisućljeća širila prostorom današnje srednje i sjeverne Francuske te zapadnih Alpa, a kasnije i zapadnom i sjevernom Njemačkom te Danskom.

Širenje bez granica, ali i bez reda

Arheolog zaključuje da se približavanje stilova na tako velikim udaljenostima odvijalo postupno i nesvjesno. To upućuje na visoku mobilnost unutar prostora u kojem nije bilo čvrstih barijera među skupinama ili su one bile fluidne.

Dvostruke sjekire priča su drugog tipa. Riječ je o kamenim sjekirama s rupom za nasad i dva oštra ruba — zahtjevno izrađenim predmetima visokog prestiža. Nalaze se od Francuske preko srednje Europe do Skandinavije i Poljske. Datiranje francuskih varijanti dugo je bilo sporno, no sada je jasno da pripadaju istom razdoblju kao i srednjoeuropske i sjevernjačke.

Za razliku od keramike, koncept dvostruke sjekire očito je bio svjesno širen. To svjedoči o zajedničkoj ideji i zajedničkom narativu s obje strane Rajne.

Smrt kao zajednička ideja

U istim se regijama javljaju i različiti oblici velikih kolektivnih grobnica — prolazne i galerijske grobnice. Dizajn se mijenjao od regije do regije, ali osnovne su karakteristike iste: prostor za desetke do stotine pokojnika, korištenje kroz mnoge generacije i uloga mjesta za obrede i okupljanja.

Zaključak je da su skupine u zapadnoj, srednjoj i sjevernoj Europi dijelile mnoge kulturne značajke, pa Rajna u tom razdoblju nije razdvajala ljude. No Schultrich upozorava da to nije bio jedinstven kulturni kompleks.

„Ono što vidimo jest mreža koju karakteriziraju temeljni narativi, ali koja je istodobno ostavljala prostora za snažne regionalne posebnosti. To je rani primjer složene, diferencirane forme društva u kojoj je identitet spajao nadregionalne i lokalne elemente”, navodi arheolog.