fbpx

Fukuyama još vjeruje u kraj povijesti, a antiglobalistički trendovi su „dječje bolesti liberalizma“

Francis Fukuyama

Pred kraj povijesti? Prije dvadeset i sedam godina poznati politolog Francis Fukuyama dao je rizično predviđanje da će pobjeda Zapada u Hladnom ratu dovesti do neizbježnog kraja povijesti.

1992. politolog Francis Fukuyama napisao je „Kraj povijesti i posljednjeg čovjeka“, razradivši neka razmišljanja, razvijena tri godine ranije za The National Interest s kratkom eseju „Kraj povijesti?”. Središnja teza kasnije objavljene knjige je da kraj Hladnog rata treba čitati kao početak kraja povijesti čovječanstva, shvaćen kao dijalektički sukob suprotstavljenih vizija svijeta koje su se borile za potvrđivanje na univerzalnoj ili regionalnoj razini. Sjedinjene Države, zapadna Europa i sateliti razbacani po svijetu dobili su bitku protiv „sovjetskog carstva“, koje nije bilo samo geopolitičko i vojno, već nadasve kulturno i ideološko. Za Fukuyamu, ali ne samo, Hladni rat bio je sukob vrijednosti i mehanizama kapitalističkih društava, poput liberalne demokracije, apsolutne prednosti individualizma nad zajednicom, negativnih sloboda, kozmopolitizma i masifikacije misli, identiteta i običaja protiv društava koja teže komunizmu, koja im se suštinski suprotstavljaju.

Zapad nije nadvladao suprotni tabor zbog veće ekonomske i vojne moći, već zbog „atraktivnosti stila života“, koji je često pretjerano idealiziran kroz „soft power“ američke industrije pop-kulture.

Postupni pad komunističkih režima u srednjoj i istočnoj Europi putem „narodnih revolucija“ odozdo, koje još nisu imale ime „obojene“,  bio je test uspjeha ove strategije. Prije svega, narodne revolucije je sponzorirala CIA, koja je uz pomoć Karola Woytile financirala Lech Wałęsa i sindikat Solidarność, koji su bili kotač zamašnjak za kasnije otvaranje mađarske granice prema zapadnoj Europi, pad Berlinskog zida, „revoluciju“ u Čehoslovačkoj i sve što se kasnije događalo u zemljama Varšavskog ugovora. Moskva je taj proces čak mirno promatrala, jer je ’80-ih došlo do paradoksa zvanog „obrnuto carstvo“ u kojem centar izdržava periferije samo kako bi očuvao dominaciju nad teritorijem. Na posebnoj sjednici  savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć su vlasti Sovjetskog Saveza predočili saveznicima iz istočnog bloka brojke o trgovini i ekonomskoj suradnji koje su dokazale da zbog povlaštenih cijena sirovina i energenata, kasnije prodaje boljih finalnih proizvoda u zemlje izvan socijalističkog tabora za američke dolare i vraćanje škarta u SSSR, Moskvu košta stotine milijardi dolara godišnje. Takvi su se procesi odvijali i unutar samog Sovjetskog Saveza, gdje su de facto autonomne republike provodile istu praksu, ali u nabavnim cijenama resursa u još boljim okolnostima. U toj su praksi prednjačile baltičke sovjetske republike, ali i Moldavija, Gruzija, Ukrajina i druge koje su već na vlastitim granicama mogli prodavati gotove proizvode tražene u inozemstvu, čak i na Zapadu.

Svi su se kleli u odanost ideji komunizma, iako lažući, naravno, samo kako bi nastavili voditi ovakve ekonomske politike, kojima se SSR tada usprotivio i tražio čiste račune. Kako je to bilo nemoguće ostvariti, Mihail Gorbačov je prvo dao zeleno svjetlo za ujedinjenje Njemačke, a onda je uslijedio raspad i Varšavskog ugovora i Sovjetskog Saveza.

Novo je stoljeće trebalo utrti put zori posljednje, duge i složene povijesne faze čovječanstva i globalnom napretku prema boljitku i progresu cijelog svijeta.

Napredak bi se u Fukuyaminoj viziji modelirao prema zapadnjačkim kriterijima, a „univerzalne vrijednosti“ su bile one zapadne, bolje rečeno američke.

Kraj povijesti bi, dakle, značio nametanje zapadnih vrijednosti cijelom planetu i proširenje zapadnih društvenih, kulturnih, političkih i ekonomskih vrijednosti i modela na sve ostale civilizacije.

Prema politologu, iz ovog procesa ne bi bilo izlaza. On je univerzalan i jednosmjeran, ostatak svijeta moći će se sukobiti s njim, ali će ga na kraju prihvatiti i podnijeti kao zajedničku i konačnu sudbinu svih naroda.

Predviđanja Fukuyame toplo su dočekana u liberalnom euroameričkom okruženju devedesetih, desetljeću takozvanog “unipolarnog trenutka”, odnosno nespornog primata Sjedinjenih Država u svijetu.

U stvari, komunističke diktature su padale jedna za drugom, što se događalo kao posljedica unutarnjih i istinskih sila ili je bilo izazvano planiranim obojenim revolucijama. U Latinskoj Americi je okončana era vojnih diktatura, a posljednji slojevi autokracije su se zatvorili u sebe i prestali su izvoziti svoje vrijednosti u svijet. U latinoameričkim zemljama su se ’90-ih zapadne zemlje gotovo svugdje smatrale prestižima i izabrane su kao idealni modeli „društva blagostanja“.

Pa ipak, danas je čak i u očima obmanjivača Fukuyame svijet daleko od objavljenog kraja povijesti. Liberalne demokracije pokazuju sve svoje mane na samom Zapadu, dok je posljednji pokušaj vala demokratizacije zaustavljen naglim porastom političkih modela za sada funkcionalnije i neliberalne naravi, što je proces kojem svjedočimo od Europe do Azije. Proces homologiranja i poravnanja globalizacije suočen je s protivljenjem lokalizama, patriotizama i nacionalizama, a čini se da su velike svjetske civilizacije odbacile svu zapadnjačku politiku u korist politike identiteta. To je primjetno u Kini i Indiji, koje po broju stanovnika čine pola planete. Latinsku Ameriku prožima proces „Bolivarskog nacionalizma“, koji obvija bilo kakav oblik imperijalizma i hegemonizma. Rusija je poznata priča, a islamski svijet se osjeća izdanim od strane Zapada. Iran na prvom mjestu, koji je postigao povijesni dogovor sa zapadnim silama, od kojih nijedna nije ispoštovala nijedan od uvjeta nuklearnog sporazuma. Zapadom su razočarani i njegovi tradicionalni saveznici i islamskom svijetu. Alžir je meta slabih pokušaja Obojene revolucije, Egiptu se prigovara pretjerana suradnja s Rusijom, Libija generala Haftara zamjera Zapadu podršku islamistima iz Misrate, koji su de facto vladari Tripolija. Zaljevske monarhije su ogorčene nekim odlukama još od vremena Obamine uprave, a šlag na torti je Turska, koja se ovih dana osjeća izdanom kao nikada u modernoj povijesti.

Svi ovi događaji na prvi pogled igraju u korist razvoja postbipolarnog svijeta u kojem Samuel Huntington predviđa  sukob civilizacija.

Sam Fukuyama je nedavno priznao da je bio u krivu, tvrdeći da je podcijenio određenu dinamiku i da je kraj povijesti vjerojatno odgođen za neodređeno vrijeme. Ali to ne znači da je Fukuyama bio posve u krivu, jer je samo po sebi očito da u svijetu postoje društvene i političke snage koje beskompromisno rade na uništavanju karakteristika svojih referentnih identiteta u korist projekata pozapadnjačenja, od Tajvana do Ukrajine, prolazeći kroz Latinsku Ameriku.

Kritičari Fukuyame često kao osnovni argument koriste procvat etničkih i vjerskih identiteta, čak i islamistički terorizam, pojavu Kine u svijetu s vlastitim snom o društvu i neliberalno proljeće od Budimpešte do Moskve kao dokaz da je politolog bio u zabludi. Mogli bi i oni biti u pravu, jer futurologija nije znanost, već je to politologija, ali time pokazuju da nisu u potpunosti pročitali autorove teze.

Već 1989. Fukuyama je u kratkom eseju za National Interest objasnio da put čovječanstva do kraja povijesti ne bi bio miran, već pun turbulencija, sukoba i podjela, uzrokovanih prije svega nasilnim prodiranjem identiteta i nacionalizama u svim onim dijelovima svijeta koji su gnjevni zbog štete uzrokovane globalizacijom, među narodima zastrašenim strahovitom ekspanzijom zapadnih vrijednosti ili onih koji se okreću u prošlost, potaknuti nostalgičnim osjećajima i razočaranjem s budućnošću. S tim u vezi, važno je izvijestiti o jednom od najvažnijih odlomaka cijelog djela, ne zbog promocije Fukuyaminih predviđanja, već kako bi što bolje razumjeli što su u kao strategiju američkih neokonzervativaca i duboke države skovali Zbigniew Brzezinski ranije, a Francis Fukuyama i Samuel Huntington kasnije.

„Onim što pišem ne želim reći da više neće biti događaja s kojima bi se punile stranice međunarodnih godišnjih izvješća o vanjskim poslovima, jer se pobjeda liberalizma dogodila prije svega na polju ideja ili savjesti, ali je još uvijek nepotpuna u stvarnom i materijalnom svijetu. Zapadna društva i dalje se smatraju svjetionikom do kojeg treba stići“, piše Fukuyama, ali kao što je i sam ponovio, čini se da je izostanak “plana za svijet” koji se ne temelji isključivo na ekonomskoj viziji bio ključan faktor za prekid puta prema kraju povijesti i povratak na scenu religija i nacionalizma čak i u „postpovijesnoj Europi“ .

Međutim, on je uvjeren da je tim silama, prije svega nacionalizmu i religiji, suđeno da propadnu budući da imaju mnogo manje popularnosti u narodu nego prethodnih stoljeća, dok će liberalizam i dalje pokazati „neprobojnu fascinaciju u usporedbi s tim preprekama povijesti“.

Međutim, kako ističe politolog, tvrdoglavost s kojom političke klase i liberalne društvene snage pokušavaju suzbiti svaki nagon identiteta među masama još uvijek vezanim za domoljubne ili vjerske vrijednosti može samo produžiti vremenski zastoj, jer takve osjećaje u liberalnim i nesputanim demokracijama treba zaštititi. Jedina sila za koju Fukuyama smatra da je zaista sposobna osporiti kraj povijesti je politički islam koji, međutim, za razliku od fašizma i komunizma, ne može nametnuti kao univerzalna vrijednost, jer je ograničen na muslimanski svijet i drugdje ga snažno odbijaju.

Dakle, čak i danas, kada je očito da liberalizam gubi na svim frontovima, a dokaz tome je njegova propast u njegovoj kolijevci, odnosno na Zapadu, gdje oprečni osjećaji i trendovi doslovno gaze projekt univerzalnih liberalnih vrijednosti osmišljenih za izgradnju unipolarnog svijeta s jednim centrom i jednom vladom, naravno u Washingtonu, Fukuyama je uvjeren da su to dječje bolesti odgođenog „kraja povijesti“ ida će svijet, prije ili kasnije, podleći sirenskom zovu liberalizma.

Nije jasno ne želi li se Francis Fukuyama odreći svojih stavova i priznati realnost zato što bi istovremeno morao priznati da je cijeli život živio u zabludi ili zaista vjeruje da su ideje zapadnog liberalizma toliko fascinantne da će, kada su već opčinile Tajvan, Ukrajinu i neke zemlje Latinske Amerike, iako ne kaže koje, prije ili kasnije opčiniti Kinu, Indiju, Rusiju i zemlje koje gravitiraju u orbiti ove tri supersile, potom Latinsku Ameriku, subsaharsku Afriku, Japan kao zasebnu civilizaciju i na kraju čak i islamski svijet, koji je zbog političkog islama najotporniji na prodor zapadnih liberalnih vrijednosti? Liberalizam kao „univerzalna vrijednost“ je mrtav, ako je kao takav ikada i postojao, i povijest piše nove stranice, što je Fukuyami teško priznati i želi nametnuti ideju da su sve ovo privremen poteškoće koje će se prevladati.

No, kako ih on zove, gledajući „neliberalna proljeća“ od Budimpešte do Moskve, od Varšave do Ankare, uspon Kine i nacionalističke Indije, bolivarski nacionalizam koja se kao naftna mrlja šiti među narodima Latinske Amerike i sve veći utjecaj političkog islama, dane govorimo o „ruskom svijetu“ koji se u granicama, manje ili više, preklapa s Huntingtonovom „pravoslavnom civilizacijom“, čini se da Fukuyama živi u svijetu kojem su granice određene njegovim željama koje da sputavaju da vidi snažnu antiglobalističku plimu u svijetu koja želi multipolarni svjetski poredak, a ne kraj povijesti kakvog su, opijeni pobjedom u Hladnom ratu, početkom ’90-ih slavili američka duboka država, stratezi globalizma i politička elita koja ih je predstavljala u svijetu.

********************************************************

Ispravak pogrešnog navoda: U prošlom tekstu o „sukobu civilizacija“ je kao autor istoimenog djela umjesto Samuela Huntingtona greškom naveden Francis Fukuyama, autor „Kraja povijesti i posljednjeg čovjeka“. Hvala na razumijevanju. N. Babić.

Sukob civilizacija i pravoslavne “Crkvene igre prijestolja”

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
45 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Izbornik