Trebaju li epidemiološke mjere i uvođenje 5G mreže postati svrha našeg postojanja?

Već samo mjesec dana nakon početne liberalizacije mjera protiv koronavirusa, postupnim koracima uvodi se novo zatvaranje. Da vam je ovakvu situaciju netko uz pomoć kristalne kugle predvidio prije godinu dana, vjerojatno biste pomislili kako je riječ tek o neslanoj šali, ili barem o pretjerivanju.

Pa ipak smo tu gdje jesmo – u začaranom krugu jednih te istih mjera koje se naizmjenično smjenjuju, a koje očito imaju poprilično ograničeni domet u rješavanju krize. Maske, socijalna distanca i dezinfekcijska sredstva su od nužnog zla za nadilaženje privremenog stanja postali stvar navike i dio naše svakodnevice. Uz sve ove elemente javna kampanja o cijepljenju se pojavljuje u ulozi džokera, dok je usmjerenost nadležnih institucija prema jasno definiranim ciljevima, koji bi trebali dovesti do zaključenja epidemije i normaliziranju života, sve manje vidljiva.

Paralelno se odvija nikad snažnija polarizacija društvenih skupina, obilato potpomognuta djelovanjem političkih aktera, koji inspirirani načelom ”zavadi pa vladaj” u tome vide formulu svojeg opstanka. Misija se već pokazala vrlo uspješnom – dok krivimo jedni druge za negativne pojave, propuštamo vidjeti širu sliku. Propuštamo tražiti odgovore na instancama koje su nam ih dužne dati, čije funkcioniranje sve više nalikuje eksperimentu i učenju u realnom vremenu. Eklatantan primjer kanaliziranja frustracija prema pojedinim segmentima društva su hajke na kafiće i njihove goste. Premda možemo raspravljati o tome što pogoduje širenju virusa, sasvim je očito da iza narativa o zlokobnosti kafića stoji nešto drugo osim nedužne brige za zdravlje građana. Tako je, na primjer, povodom Svjetske povorke za slobodu i demokraciju u Zagrebu, jedan TV izvjestitelj u razgovoru s Marinom Medakom, predsjednikom Nacionalne udruge ugostitelja, izrazio veliko zanimanje za informacije o kažnjavanju i nadzoru ugostiteljskih objekata. Trebamo se zapitati, je li ovakvo insistiranje na penalizaciji ugostitelja zapravo jedan od formata socijalnog inženjeringa, koji ima za cilj nanovo modelirati društveno prihvatljivo ponašanje?

I kod reduciranja društvenih djelatnosti može se reći da je školsko gradivo već dobro usvojeno. Nekako smo se pomirili s činjenicom da možemo bez predstava, izložbi, manifestacija i festivala te smo se odlučili fokusirati na ono što je egzistencijalno neophodno. Život s epidemiološkim mjerama se pretvara u stil života. Naša primarna zadaća postaje preživljavanje, a doživjeti nešto osim sjedenja kod kuće postaje luksuz i odgađa se na neodređeno vrijeme, za neka “bolja vremena” koja su daleko na horizontu. Unatoč gašenju gospodarskih aktivnosti, koje prate društvena događanja, jedan sektor ipak nije posustao, a to su telekomunikacije, kojima se povjerava upravo uloga društvenog i gospodarskog korektiva.

Entuzijazam koji je u protekloj godini pratio medijsko predstavljanje uvođenja 5G mreže je često graničio s ekstatičnim oduševljenjem. S druge strane, svaki pokušaj rasprave o zdravstvenim učincima bežičnih tehnologija a priori je popraćen podsmjehom tzv. mainstream medija.  Razni poslovni tjednici i portali slavljenički su dočekali nagovještaj virtualne stvarnosti i interneta stvari, dok su neki ambiciozno konstatirali kako nas očekuje prava transformacija hrvatskog društva. Naposljetku je 5G tehnologiji dano sudbonosno mjesto u revitalizaciji posrnulog gospodarskog sustava. Polazeći od povijesnog konteksta domaćih gospodarskih reformi, od takvih proročanskih najava bismo već trebali pomalo zazirati. Početkom devedesetih razni stručnjaci su nas uvjeravali u tezu da će pojava slobodnog tržišta sama po sebi donijeti ekonomski prosperitet. Rezultat nam je svima dobro poznat: kriminalna privatizacija, čije nasljeđe nije riješeno do danas. Na prelasku u novi milenij pokušalo nas se liječiti uvođenjem potrošačkog društva, a sve je završilo instrumentom javnog duga, zajmom kod Svjetske banke kojeg će vraćati naši praunuci, nezaposlenošću, ovrhama i deložacijama. Ako se ravnamo prema staroj mudrosti “historia est magistra vitae”, zašto bismo vjerovali u iscjeliteljsku moć 5G tehnologije za hrvatsko gospodarstvo i njezin neosporan značaj za društveni napredak? Nije li realnije pretpostaviti da će ostati neuspjeli projekt, jedno u nizu sredstava podređivanja prosječnog čovjeka krupnim interesima?

Kada promotrimo što je zajedničko donošenju mjera i uvođenju digitalnih tehnologija u smislu komunikacije prema građanima, možemo primijetiti sličan obrazac – bitno je uvjeriti građane u neizbježnost procesa, koji su stimulirani ili čak kreirani političkim odlukama. Ti procesi se implementiraju odozgo prema dolje, a njihova legitimnost počiva na uvjerenju ili slobodnoj procjeni političkih figura, da djeluju na dobrobit svih. Partikularni ciljevi tako postaju kolektivna društvena zadaća, a vizija društvene stvarnosti prepuštena je isključivo najmoćnijim akterima, sposobnima da nametnu svoju volju ostalima.

Teško je naći odgovor kako reagirati na tako složenu manipulaciju – ono od čega se može krenuti je traženje smisla u stvarima u kojima imamo izbor, borbi za ono što smatramo višim vrijednostima,  a nije naodmet ni pozivanje na naša prava propisana na razini sustava, koja najčešće sam taj sustav krši svojim djelovanjem.