Digitalni rat tri sile, ali Francuska je odavno bila ispred svih

Digitalna revolucija nije tehnološka moda. Nije ni prolazni val inovacija koji će zamijeniti neki novi trend. Ona je infrastruktura moći 21. stoljeća. Tko kontrolira digitalne tehnologije, kontrolira ekonomiju, energiju, industriju, vojsku, kulturu i – na kraju – politički utjecaj.

U tom nadmetanju oblikovala su se tri velika bloka. Sjedinjene Američke Države, Kina i Europa. Svaki s vlastitim modelom razvoja, vlastitom vizijom, vlastitim tempom i vlastitim ograničenjima. Razlike među njima nisu slučajne. One proizlaze iz kulture, geopolitike, odnosa prema riziku, prema državi i prema vremenu. Da bismo razumjeli gdje se danas nalazimo, moramo se vratiti na početak.

Francuski početak koji je svijet zaboravio

Prije nego što je internet postao globalna mreža, prije pametnih telefona i društvenih mreža, Francuska je već imala ono što danas zovemo digitalnim uslugama.

Sustav Minitel omogućavao je građanima obavljanje bankarskih transakcija, pristup informacijama, razmjenu poruka i trgovačke usluge – desetljećima prije nego što su takve prakse postale standard na pametnim telefonima.

To nije bio samo tehnološki projekt. Bio je to primjer vertikalne integracije kakvu danas gotovo nitko u Europi ne pokušava provesti. Operater je kontrolirao sve: infrastrukturu, terminal, mrežu i usluge. Država je dala maloj skupini ljudi dopuštenje da rade. Bez beskrajnih audita, bez paralizirajućih procedura.

U toj fazi nastaje i potreba za naprednim softverskim znanjem. Operativni sustav Unix, razvijen u Berkeleyju, i programski jezik C postaju temelj nove informatičke paradigme. U Francuskoj se osnivaju škole poput EPITA upravo kao odgovor na tu tehnološku transformaciju.

No dolaskom osobnog računala model se mijenja. Vertikalna integracija ustupa mjesto otvorenijem, decentraliziranom internetu. Francuska gubi inicijativu, a epicentar prelazi preko Atlantika.

Sjedinjene Države i logika eksponencijalne moći

Sve počinje u Silicijskoj dolini. No ona nije spontano nastala. Financirala ju je obrambena agencija DARPA. Od samog početka digitalne tehnologije u SAD-u imaju dvostruku prirodu. Civilnu i vojnu. Internet, kriptografija, bespilotne letjelice, kibernetički alati – svi su potekli iz obrambenih projekata.

DARPA je koristila specifičan model. Organizirala je natjecanja i izazove. Tko uspije riješiti problem – dobiva nagradu. Država pritom dobiva uvid u tehnološku zrelost, prepoznaje talente i usmjerava razvoj.

Američka kultura dodatno pojačava taj sustav. Neuspjeh je prihvatljiv. Pobjednik uzima sve. Rizik je sastavni dio igre.

Tehnologija pritom slijedi eksponencijalnu logiku. Mooreov zakon – pogrešno citiran, ali suštinski točan – opisuje udvostručenje računalne snage približno svakih 18 mjeseci. Eksponencijalni rast znači stalno ubrzanje. Ljudska intuicija, linearna po prirodi, teško to shvaća.

Digitalna tehnologija postaje poluga moći jer omogućava da se sve radi brže, preciznije i u većem opsegu nego ikada prije.

Danas se ta utrka koncentrira oko umjetne inteligencije. Modeli poput onih koje razvija OpenAI zahtijevaju ogromne količine energije i specijaliziranih procesora, uglavnom pod kontrolom tvrtke Nvidia.

Više se ne govori o broju procesora. Govori se o gigavatima. Energetska snaga postaje osnovna mjerna jedinica digitalne moći.

Kina i planska dugoročna strategija

Kina ulazi u igru kasnije, ali s drugačijim mentalitetom. Kineski model počiva na petogodišnjim planovima s jasno definiranim tehnološkim prioritetima. Cilj je ili potpuna kontrola nad ključnim tehnologijama ili potpuna neovisnost o američkim dobavljačima.

Istodobno država potiče brutalnu konkurenciju među domaćim akterima. Postoji više od stotinu proizvođača automobila. Preživljavaju samo najefikasniji.

Proizvodnja u tvornicama poput onih u Shenzhenu, gdje je Foxconn godinama sastavljao proizvode tvrtke Apple, omogućila je Kini savladavanje precizne industrijske proizvodnje velikog volumena.

Danas tvrtka Xiaomi, poznata po pametnim telefonima, proizvodi električne automobile u gotovo potpuno robotiziranim pogonima. Električni motor ima tek dvadesetak dijelova, za razliku od tisuća u motoru s unutarnjim izgaranjem. Tehnološka barijera se dramatično smanjuje.

Kina je strateški investirala u baterije, solarne panele i rijetke zemne metale. Energetska autonomija postaje temelj industrijske autonomije.

Istodobno, Kina je izgradila vlastiti digitalni ekosustav, filtrirajući sadržaj putem tzv. Great Firewalla. Dok štiti domaći informacijski prostor, prema van izvozi platforme poput TikTok u globalnoj verziji.

Kineska strategija je dugoročna. Cilj je smanjiti ovisnost o američkim procesorima i softveru. Odgovor na američka ograničenja dolazi i kroz open source modele umjetne inteligencije, poput sustava Kimi, koji se distribuiraju slobodno i time zaobilaze centraliziranu kontrolu.

Europa između tržišta i strategije

je izabrala drugačiji put. Umjesto koncentracije kapitala i vertikalne integracije, naglasak je stavljen na tržišno natjecanje i zaštitu potrošača. Liberalizacija telekomunikacijskog tržišta dovela je do fragmentacije i smanjenja profitnih marži.

Dok su Sjedinjene Države nakon razbijanja AT&T-a ponovno konsolidirale sektor na tri velika operatera, Europa je zadržala rascjepkanost.

Slično se dogodilo u energetici. Europa je digital shvatila kao platforme, e-trgovinu i aplikacije, ali je zanemarila dubinsku kontrolu nad industrijskom materijom. Horizontalna integracija lanca dobavljača zamijenila je stratešku kontrolu ključnih podsustava.

U međuvremenu su male zemlje poput Estonije pokazale kako digitalna država može biti odgovor na geopolitičku ranjivost. Potpuna digitalizacija uprave nije bila luksuz, nego strategija preživljavanja.

Kapital, rizik i vrijeme

Industrija rizičnog kapitala ovisi o dugoročnom horizontu. Fondovi se planiraju na deset do dvanaest godina. Ako se investicije prekinu na dvije godine, industrija se raspada. Za obnovu treba više od desetljeća.

U Francuskoj i Europi velik dio rizičnog kapitala dolazi iz javnih sredstava kroz institucije poput Bpifrance i Europskog investicijskog fonda.

Američki fondovi imaju veću privatnu bazu kapitala i snažniju kulturu ponovljenog ulaganja.

Stabilnost regulatornog okvira ključna je. Investitorima nije presudno koliki su porezi, nego hoće li se pravila mijenjati tijekom trajanja fonda.

Umjetna inteligencija i energetski paradoks

Umjetna inteligencija je energetski intenzivna. Trening modela zahtijeva ogromne podatkovne centre. U Sjedinjenim Državama investicije u izgradnju data centara već su nadmašile investicije u uredske prostore.

Energetski kapacitet mjeri se u gigavatima. Francuska s nuklearnom energijom teoretski ima prednost. No strateška kolebanja i odustajanja od dugoročnih projekata dovela su do gubitka kompetencija. Kina danas otvara nove reaktore tempom koji Europa ne može pratiti, dok istodobno dominira u proizvodnji solarnih panela i baterija.

Bez stabilne i jeftine energije nema digitalne suverenosti.

Je li Europa izgubljena

Europa više nije za stolom pregovora između SAD-a i Kine. Ona je tržište. Prostor na kojem se sukobljavaju američke i kineske tehnologije.

No postoji razlog za oprezni optimizam. Francuska i Europa još uvijek imaju talente. Obrazovni sustav još uvijek proizvodi vrhunske matematičare, inženjere i informatičare. Problem nije u sposobnosti, nego u strukturi i ambiciji.

Potrebno je dati slobodu stvaranja, smanjiti administrativne okove i prihvatiti rizik. Potrebno je ponovno naglasiti tri temelja obrazovanja koji se danas zanemaruju – matematiku, filozofiju i povijest. Bez razumijevanja znanstvene logike, bez sposobnosti kritičkog promišljanja i bez povijesne perspektive, tehnologija se svodi na potrošnju, a ne na moć.

Digitalna revolucija nije gotova. Ona tek počinje prelaziti iz faze aplikacija u fazu industrijske transformacije. Pitanje nije možemo li sudjelovati. Pitanje je jesmo li spremni odlučiti da želimo sudjelovati.

Jer u 21. stoljeću suverenost više ne počiva samo na teritoriju. Počiva na procesorima, energiji i znanju.