Ima pravde

Sve sam bio pripremio, kao i obično, prije nego što sam tog dana iz svojih rodnih Grebnica u Posavini krenuo put Sarajeva. Bila je jesen, prava, bogata, rodna, pa sam u auto ubacio svega od jesenjih darova na selu: nekoliko lubenica, raznog voća, povrća i još nekih sitnica koje nisu bile za jesti.

U jesen se najviše pokazivalo koliko je dobra kombinacija živjeti u gradu, a imati imanje na selu. Bio sam dobro raspoložen i vozio sam polako, uživajući u ljepotama predjela kroz koje sam prolazio, koji su bili baš u to doba godine bili u svom najljepšem izdanju.

Čim sam izašao iz Doboja, stopirala me neka žena s djevojčicom koja se čvrsto držala uz nju. U to poslijeratno vrijeme sam već mnogo kilometara proputovao kroz BiH i uvjerio se da je bilo mnogo onih koji su stopirali samo zbog toga što nisu imali novaca za autobusku kartu, a ja sam uvijek bio osjetljiv na takve. Još kad je i dijete tu, nisam imao dileme hoću li stati ili ne. Već prilikom zaustavljanja bilo mi je očito da je ova žena siromašna. Pored sebe je imala i motiku s kraćim motičištem. Dimije su joj bile poprilično iznošene, a i djevojčica je bila obučena tako da se moglo primijetiti u kakvoj oskudici živi.

Ljubazno sam ih primio i prvo im ponudio po jednu bananu, pošto su mi one bile pri ruci. Zahvalile su se, a žena je i svoju bananu pružila djevojčici koja se smjestila na zadnje sjedište. Onda sam počeo razgovor, a u glavi sam već imao ideju da im bar malo pomognem, samo je sad trebalo naći na koji način. Žena mi je ispričala da su inače od Doboja, ali su trenutno smještene u Kaknju kao ratni prognanici. Sad stopirajući ponekad odu do ruševine svoje kuće, gdje imaju i baštu, pa posade nešto povrća, a onda kasnije isto tako idu pa plodove svoga rada donose novoj kući. Danas su ona i kćerka išle raditi u bašti i sad se vraćaju kući. Muž joj je invalid koji ima neku mizernu penziju koja ne može pokriti ni troškove njegovih lijekova, tako da ga je to potpuno slomilo i da se odao piću, pa ona mora još i taj teret nositi. Kćerka joj je drugi razred i vrlo dobra je učenica, a ima i sina koji je šesti razred i koji je odlikaš kakvih je malo. Ima sve same petice, ali se majka brine da će kad završi osnovnu školu morati ostati kod kuće, jer nema novaca za dalje školovanje.

Dok smo razgovarali, vidio sam u ogledalu da djevojčica ne jede banane. Malo sam se okrenuo i vidio da ih drži u rukama. Pitao sam je zašto ne jede, te ako ne voli banane da ću stati pa joj iz gepeka izvaditi jabuka i krušaka, koje sam također imao. Ali ona mi je odgovorila da bi voljela banane sačuvati da ih sutra ponese u školu. „Ama, ne brini se, bit će i za školu! Evo tebi sve ovo, pa nešto pojedi sad, a nešto ponesi u školu!“, rekao sam joj i pružio kesu banana. Nastavili smo priču, a meni je opet pogled odletio na djevojčicu. Prizor koji sam vidio me šokirao: djevojčica je upravo grizla bananu, ali neoguljenu! Tek tada sam shvatio da ona i ne zna kako se jedu banane, da ih nikada nije jela! Pitao sam se je li to moguće?! U prvom trenu grlo mi se stislo pa nisam mogao ništa progovoriti. Onda sam se zaustavio, zatim što sam mogao pažljivije djevojčici objasnio da se banana prvo oguli i pokazao kako se to radi.

Poslije toga sam cijelim putem samo razmišljao o toj činjenici: da u našoj zemlji ima djece koja su polugladna. Ubrzo smo stigli u Kakanj i ja sam ih htio odvesti do kuće, ali žena nije bila za to. Rekla je da nisu daleko od puta, da one mogu bez problema pješke ići dalje. No, kada sam rekao da im želim nešto dati što neće moći baš lako odnijeti do kuće, popustila je. Ubrzo smo bili pred njihovom „kućom“, što je ustvari bila jedna stara garaža, pa sam zaključio da je njeno nerado prihvaćanje da ih odvezem do „kuće“ bilo i zbog toga što nije željela da vidim gdje žive.

Istovario sam im one lubenice i voće i povrće koje sam povezao iz Grebnica. Nisam u tom trenutku imao baš mnogo novca na raspolaganju pa sam im dao tek koliko sam mogao odvojiti, i ostavio ih, a ja otišao zaokupljen mislima o njima. O njima, i možda još mnogima kojih ima, a da mi to i ne znamo, ili ne želimo znati. Eto, i moja se pomoć svela na to što sam im dao samo ono što sam imao maltene viška. Da, od sada bih mogao svaki put kad budem prolazio pored njih nešto im donijeti, zaključio sam. Ipak, tamo više nikada nisam navratio. I ja sam ih, kao i, vjerujem, mnogi drugi zaboravio.

A jednog dana, nakon nekoliko godina putovao sam istim putem i na onom istom mjestu vidio kako žena i djevojčica stopiraju. Opet sve isto – stao sam i povezao ih, počeli smo priču, a kad je žena rekla da su od Doboja ali da žive kao prognanici u Kaknju, meni je odjednom postalo sve jasno. Pogledao sam je bolje i priupitao nismo li se mi već jednom zajedno vozili ovim putem, a onda je i ona mene prepoznala. Djevojčica je rekla da joj se odmah učinilo da sam to ja, ali da nije bila sigurna pa nije ništa rekla. Sad smo već razgovarali kao stari znanci. One su mi izgledale malo vedrije, mada im se situacija nije mnogo promijenila. Jedino što sam shvatio da je bilo dobro, to je što su sina ove žene neki dobri ljudi zapazili i omogućili mu stipendiju za dalje školovanje, i to za cijelu srednju školu, a ako bude dobar, moći će i na fakultet. Čini se da je to bilo ono što je davalo neku nadu.

„Eto, ima pravde barem u nečemu!“, pomislio sam. Neka mu bude sa srećom, možda će bar u vrijeme starosti i bolesti njegova majka imati na koga se osloniti. A dječak – siguran sam da će se znati nositi sa životom, jer oni koji završe njegovu životnu školu i jednom se podignu, više nikada ne dozvoljavaju da na životnoj stazi posrnu, a kamoli da padnu.