fbpx

Ko najviše voli

Dječak s olovkom

Danas je Dan žena. Čestitke svim ženama, a posebno majkama, uz jednu priču koju im poklanjamo umjesto cvijeća. Nije mnogo, ali je od srca!

Jedan je dječak dobio novu olovku. Na njoj su bile nacrtane razne životinje i činila mu se tako lijepom da do tada ljepšu nije vidio.

“Eh, olovčice moja, kako da te sad zašiljim, kada ću te onda ubrzo potrošiti i ostati bez tebe? Ne, ne! Neću ja tebe ni šiljiti, samo ću te pokazivati drugovima i malo se pred njima praviti važan”, razmišljao je dječak.

“Ne, to nipošto!”, iznenadi dječaka glas olovke koja progovori, kao da je čula njegove misli. “Ako me ne koristiš za pisanje, kako ću ispuniti svoj životni cilj? Želim da me odmah zašiljiš i da što više pišeš mnome. I to pametno da pišeš!”

“Ali, ja sam tek treći razred osnovne škole, ne znam baš mnogo pametnih stvari o kojima bih mogao pisati?”

“Znaš ti, znaš! Samo razmisli!”, bila je uporna olovka.

“Kako? Evo, za zadaću imam napisati nešto o majci. Kako mogu napisati što pametno i novo, kada nema živog čovjeka koji nije pisao o majci?! Sve što je lijepo već je napisano. Ja to jednostavno ne umijem, ne znam tako lijepe riječi. A, inače iz pismenih vježbi uvijek dobijem dvojku ili trojku.”

“Eto, samo to što osjećaš napiši. Ali iskreno. I pazi, ja hoću da me po dobru pamte, da napišem nešto lijepo, a ne obične stvari. Ko se još sjeća olovke koja je pisala obične stvari? Dakle, počinji! I ponavljam: samo iskreno!”

Olovka to reče i ušuti. Ušuti i dječak. Malo razmisli pa zaključi:

“Svakako moram pisati zadaću. Ništa me ne košta da poslušam olovku, pa ću vidjeti na šta će sličiti.”

Zašilji olovku i poče:

“Želio bih napisati kako svoju majku volim. I to najviše na svijetu. Ali svi kažu kako baš oni svoju majku vole najviše na svijetu. To nije istina, vjerujte mi, jer ja sam taj koji najviše voli. Samo ne znam to tako lijepo reći kao drugi, pa se čini da oni govore istinu. Uostalom, baš me briga hoće li mi ko vjerovati. Meni je važno da to zna moja mama. A ona zna. Naročito kada je pitam je li se umorila, boli li je glava i trebam li joj što pomoći. Vidim to po njenom pogledu. I osmijehu. Jedino kada je zagrlim, nisam siguran da li je volim najviše na svijetu, jer tada i ona zagrli mene i učini mi se kako ona mene voli više.”

“Bravo! Bravo! To je dovoljno! Ne piši ništa više!”, uskliknu zadovoljno olovka.

I dječak je bio zadovoljan. Sutradan je prvi put u životu iz pismene vježbe dobio peticu.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
1 Comment
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
jasmin
Gost
jasmin
3 godine prije

Grlo mi se stisni,a oci zasuzile … To je bio moj prvi dojam dok sam čitala.Majka! Riječ najljepša na svijetu.Sve dok imamo roditelje osjećamo se djecom bez obzira na godine. Kada sam ostala bez majke ,nešto se u meni prelomilo i znam kako vise nikada neću biti ista.Dio mene je otišao s njom.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik