fbpx

Maja

Medicinska sestra - Maja

Majini roditelji su, u sunčano junsko popodne, raširili deku na travi i u hladu stare razgranate trešnje ispred kuće prepustili se mirisu kafe. A onda je u dvorište utrčala radost – Maja je donijela svjedočanstvo o završenoj osmogodišnjoj školi.

Dragi moji roditelji, zadovoljna sam ocjenama i želim nastaviti školovanje u Medicinskoj školi u Banjaluci“, veselo je širila ruke mašući peticama.

Majka je odmah ustala, kao da je željela uloviti neku od tih petica, ili neki njen osmijeh. Zagrlila je svoju kćerku i onda je upitala:

Majo, zašto si se odlučila baš za medicinsku školu, kad je završiš, nećeš moći naći posao?

Baš bih to željela, majko. A ako ne nađem posao ovdje, naći ću ga u inostranstvu.

Majine riječi su pogodile Majku, kao munja iz vedra neba.

Ne govori tako, dušo moja, nećeš ti nikuda daleko…“, prigrlila ju je Majka.

Poslije Drugog svjetskog rata vladalo je siromaštvo, školovanje je bilo svima otežano, ali Maja o poteškoćama nije ni razmišljala.

U septembru je nova škola donijela Maji novi život i nove nade. U Banjaluci je bilo teško pronaći sobu, jer nije bilo novaca za njeno plaćanje. Zato je Maja svakodnevno s kolegicom putovala vozom iz Čelinca do Banjaluke. Majina Majka se jedva snalazila, prodavala je kokoške, sir ili kajmak Čelinčankama i taj novac je čuvala za jedno ili drugo dijete, da podmiri školske potrebe.

U drugom razredu Majka joj je dugo tražila sobu, a ni sama nije znala kako će plaćati stanarinu.

Napokon je u staroj kućici preko puta Fehradije pronašla sobicu, samo da joj kćerka ne putuje daleko vozom do Banjaluke. Majka je došla s Majom i pozvonila kod gazdarice Mire. Na vratima se pojavila starija gospođa, strogog izgleda i sasvim službeno ih pozdravila.

Ovo je moja kćerka Maja, drago mi je da ste prihvatili da stanuje kod vas, dobra je i poslušna djevojčica“, rekla je Majka.

Uđite, da pogledate sobu! Vece je zajednički, mora da pazi i da bude uredna“, strogo je naglasila gospođa Mira.

Majka je privukla kćerku i šapnula:

Pazi dobro, mila moja, i budi uredna!

Malo zatim Majka se pozdravila sa Majom i produžila na željezničku stanicu, nadajući se brzom polasku voza za Čelinac. Maja je ostala u sobici, prvi put sama, bez porodice i rodne kuće.

Gospođa Mira je pratila svaki njen pokret i dok je Maja još prolazila hodnikom, gasila je svjetlo, govoreći kako je struja skupa, i kako uveče ne bi smjela da uči pored svjetla, jer to kao škodi očima, a i „dnevno svjetlo je bolje za učenje“.

Maja je šutjela i čekala ponovni susret sa Majkom, jer je sve brige mogla samo njoj povjeriti. A kad je Majka sve čula, pomilovala je Maju po kosi i rekla:

Ako ti je gazdarica tako stroga, nećeš ti moći dobro učiti, moram ti potražiti sobu na drugom mjestu.

Istoga dana je pošla u potragu za novom adresom u tom velikom gradu. Nevjerovatno brzo je našla jednu sobu u prikućnici, nekom dozitku glavne kuće, a gospođa Anđa je bila divna i ljubazna, srdačno je primila Maju na stanovanje. „Hajde, Majo, da ti pokažem sobicu, evo ovdje imaš jedan otoman i jednu malu peć na drva, ormar ti nije ni potreban, nemaš mjesta za ormar, a mislim da nemaš ni mnogo gardarobe“, vezla je Anđa nekim doroćudnim glasom.

Hvala, teta Anđo, meni je ovo dovoljno, bitno je da se ne moram mrznuti na željezničkoj stanici, čekajući vozove, zima je oštra i hladna.

Gospođa Anđa zavoljela je Maju i stekla njeno povjerenje. Nakon kraćeg vremena, primila je još jednu učenicu, Radu iz sela Han-kola, veselu, razvijenu djevojku, punačku, malo šepavu, ali veoma živu.

Dvije djevojčice, dva različita karaktera. Rada se brzo uklopila u život velikog grada i sve joj je bilo važnije od učenja i škole. Rano se počela zabavljati, a u školi je redala loše ocijene. Kad je njena mati pokucala na vrata sobice, u rukama je donosila sa sela punu korpu sira, jaja, crne pogače i drugih đakonija. Nije smjela kćerku ni upitati kako je u školi, već je šaputala Maji:

Reci mi, dušo, kako je moja Rada u školi?

Maja joj nije smjela odgovoriti, inače bi došlo do svađe. Jednoga dana je njena majka skupila snagu da kaže:

Kćeri moja, želim da odem u školu, da upoznam tvoga razrednika i upitam ga kako učiš?

Rada je zagalamila na majku, govoreći, da će, ako ode u školu, skočiti sa drugog sprata.

Majka se uplašila i nije smjela ni otići u školu. Nakon prve školske godine, Rada je napustila stan, školu i otišla s momkom u Austriju…

Maja je voljela školu i radovala se svakom novom jutru u svome razredu.

Brzo su prošle četiri školske godine, pune teškoća i neimaštine, ali Maja se trudila da završi školu. Poslije mature je željela nastaviti studirati, ali sredstava za daljne školovanje nije bilo…

Sjediti nije mogla, i počela je tražiti poslao. Pokucala je na mnoga vrata, ali uzalud – ako nisi imao novaca, da ih nekome neprimjetno spustiš u džep, nisi se imao čemu nadati.

Jednoga dana, kad se Maja vraćala s pijace kući, srela je rođaka Vinka, koji je bio na visokom položaju u Banjaluci. Bio je po prirodi ljubazan, spreman da pomogne.

Zagrlio je Maju i poljubio, pitajući je za zdravlje i šta je to dovodi u Banjaluku.

Hvala, dobro sam, rođače! A kako si ti?“, obradovala se Maja.

Dobro sam, imam pauzu, htio sam nešto da kupim, a sad se vraćam na radno mjesto“, odgovorio je rođak. „Ako imaš vremena, možeš poći sa mnom, danas nemam baš mnogo posla, možemo malo da razgovaramo…

Rado, svakako sam u potrazi za poslom“, rekla je Maja.

Koju si školu završila, Majo, kad tražiš posao?“, upitao je gladeći brk.

Srednju medicinsku, za farmaceuta“, odgovorila je Maja.

Vinko je odmah uzeo telefon i nazvao poznanika, koji je radio u gradskoj bolnici, da bi ušao u trag kakvom slobodnom radnom mjestu u apoteci.

Kako si, kolega?“, pitao je Vinko nekog gospodina Ceraka.

Hvala na pitanju, dobro sam! A šta ima novog kod tebe?“, javio mu se poznanik. „Ovdje mi je rodica Maja, traži posao u apoteci, a kod tebe je bilo jedno radno mjesto, da li ti je mogu preporučiti?“, govorio je Vinko, mašući rukom, kao da je Cerak bio tu pored njega.

Neka dođe sutra u deset sati, da se dogovorimo“, odgovorio je Cerak.

Maja je bila sva srećna, nadajući se zaposlenju. Zahvalila se Vinku i jedva čekala novi dan.

U rano jutro sunce je dopiralo kroz prozorčić njene sobice, kao da je šaputalo: „Majo, diži se, možda ćeš imati sreće, da dobiješ posao!

Maja se pjevušeći spremala da na vrijeme bude na portirnici bolnice. Tačno u deset sati najavila je da ima dogovoren susret s gospodinom Cerakom. Portir, ozbiljan i strog, zamolio ju je da malo sačeka, i da će mu javiti da je došla.

Gospodin Cerak je obećao da će odmah doći“, rekao je portir, nakon što je kratko razgovarao s gospodinom Cerakom.

Ubrzo se pojavio Cerak, visok, crne kose i krupnih crnih očiju. Maji je srce zadrhtalo, od straha ili neizvjesnosti, jer je prepoznala čovjeka koji ju je, jednom, molio za ples.

Ah, ti si Vinkova rodica, pa mi se znamo“, rekao je odmah. Maja nije uspjela ni da ga pozdravi, a već je izlio svoju bujicu riječi:

Žao mi je, radno mjesto je već popunjeno. Doviđenja, pozdravi Vinka!

Maja se osjećala poniženom, kao da joj je opalio šamar.

Dani, u kojima je Maja pratila oglase za zapošljavanje, osipali su se sivilom. Slučaj sa Cerakom unio je još više zebnje u njena očekivanja. Tog jutra je pošla do pekare, da kupi peciva za doručak. U susret je dolazio baš gospodin Vinko.

Kako si, rodice?“, odmah ju je upitao. „Jesi li dobila posao? Kako te je dočekao kolega Cerak?

Nisam dobila posao…“, rekla je Maja. „Kad sam s njim razgovarala, nisam odmah povezala o kojem se Ceraku govorilo…

Šta se desilo? Jesi li ga poznavala?“, pozanimao se rođak Vinko.

Jesam, bila je prava slučajnost…“, objašnjavala je Maja. „Jedne sam večeri bila s mojim momkom na zabavi u Domu kulture. Gospodin Cerak me je posmatrao iz lože cijelo veče. A onda je došao i zamolio me za ples. Prvo sam ga odbila, ali bio je uporan i otplesali smo jedan ples, zatim je želio da me prati kući. Govorio je da pošaljem momka kući, a on će me rado sam otpratiti. Naravno, nisam pristala, a sad mi se osvetio.

Vinko je malo šutio, a onda rekao:

Cerak nije fer, trebao je s tobom još jednom razgovarati, možda bi poslije razgovora izgledalo sve drugačije… No, navrati sutra kod mene u opštinu, razgovaraću s još jednim šefom apoteke, možda ćemo imati malo više sreće.

Sutradan je Maja pokucala na vrata Vinkove kancelarije. Kad je začula ono: „Slobodno“, stidljivo je ušla, kao da je nešto pogriješila.

Kako si, Majo?

Dobro sam! Kako ste vi?

Dobro! Baš danas nemam mnogo posla, drago mi je da si navratila… Hajde, sjedi!“ Vinko je Maji ljubazno ponudio da sjedne, a onda je podigao slušalicu:

Halo, Brane, kako si? Reci mi, molim te, da li je još slobodno radno mjesto kod tebe u apoteci?

Jeste! A zašto pitaš?“, čulo se sa druge strane.

Eh, baš mi je drago!“, obradovao se Vinko. „Slušaj, ovdje je moja rodica, kćerka moje tetke, završila je srednju medicinsku i traži posao. Da li nam možeš pomoći?

Neka dođe sutra kod mene, u osam ujutro“, ove Branine riječi unijele su neki optimizam i u Vinkovu kancelariju, a posebno u Maju, koja je još vjerovala da će Vinkove molbe i poznanstva pomoći da konačno svoju diplomu učini i stvarnom.

Vinko joj je poželio mnogo sreće.

U prohladno jesenje jutro sunce je nekako stidljivo, pomalo i sablasno, obasjavalo grad koji se budio u novi radni dan. Maja je, zajedno sa svojim suprugom, onim momkom sa plesa s kojim se u međuvremenu vjenčala, pošla do apoteke. Dočekao ju je stariji čovjek, sijed, mršav, i ljubazno je pozdravio.

Uđite, izvolite sjesti! Znači, ti si Vinkova rodica?… A, je li ti to, momak?

Ne, to je moj muž“, odgovorila je Maja, pomalo stidljivo. „Nedavno smo se vjenčali.

Aha, baš fino, nek vam je sretno!“, procijedio je kroz zube domaćin. „Vinko mi reče da tražiš posao?

Da, juče sam bila kod njega“, tiho je odgovorila Maja.

Kakav si uspjeh imala u školi?“, zapitkivao je dalje gospodin Brane.

Završila sam s dobrim…“, oborila je Maja pogled.

Jesi li imala praksu za vrijeme ljetneg ferija u apoteci?“, pitao je domaćin.

Imala sam praksu, položila sam je s odličnim uspjehom“, ovog puta Maja je podigla pogled, ali se i dalje plašila da ga usmjeri u šefove oči.

U redu, donesi mi sutra dnevnik prakse, želim da ga pogledam“, ustao je gospodin Brane, dajući time na znanje da je razgovor završen.

Opet je zatitrala nova nada.

Maja je spremila dnevnik prakse i rano jutro požurila u apoteku.

Sačekajte malo, gospodin Brane ima posjetu“, rekla joj je apotekarica.

Hvala, sačekaću!“, strpljivo je izustila Maja, tiho, više za sebe.

Nakon kraćeg vremena šef je pozvao Maju. Ulazeći u kancelariju, ugledala je flašu „Badelovke“ i dva fildžana, a pored nje je prošla mati njene kolegice iz razreda, Nine. Maja se malo iznenadila, i pomislila kako je sigurno molila za Ninu, jer je i ona očekivala posao.

Na stolu su bili prazni fildžani, a prostorijom se širio miris rakije. Maji je bilo čudno da su rakiju pili iz fildžana, a ne iz čaša. A ako nema čaša, zašto onda ne i iz fildžana? Tako se može pomisliti da su pili i kafu. No, onda bi na stolu bila džezva. Ali neka piju šta žele i iz čega žele, pomislilaje Maja, samo da dobijem taj posao. A možda će to radno mjesto pripasti Nini? Misli so joj strujale kroz glavu… rakija, dugi razgovor… Sad je važno da mu pokažem dnevnik prakse, a kad šef vidi kako je dobar i uredan vjerovatno će se odlučiti za mene?

Dobar dan, Majo, jesi li donijela dnevnik prakse?“, upitao je šef, nakon što je ispratio Nininu majku.

Izvolite, gospodine šefe, izvolite, donijela sam!“, govorila je Maja, pružajući šefu svoj uredni dnevnik.

Prelistao je dnevnik površno, skoro formalno, sklopio ga i spustio na stol, a onda je podigao svoj zavodnički pogled:

Odlično si završila praksu… Dobro, djevojko, dobar je dnevnik prakse, a bogme i ti si fina…

Maja se zarumenila od stida, u trenu je pomislila: „Stari gade, kakav kompliment, kako te nije te sramota!?

Šef je prišao Maji, drhteći cijelim tijelom:

Smiješ li sa mnom popiti jednu Badelovku, ljepotice?

Maja je zanijemila, samo što nije viknula…

Hvala, nikad nisam pila alkohol“, pokušala je da šefovu napadačku energiju okrene prema ozbiljnom razgovoru o poslu. Trudila se da sačuva mirnoću, a stomak joj se od gađenja skoro podigao do grla. Ipak je pokušala da bude ljubazna. Šutjela je… Šef je prišao da je zagrli, a ona se sve izmicala. Brzo je ispružio ruku i zagrlio je, pokušavajući i da jepoljubi. Svom snagom Maja se izmakla, ošinula ga pogledom i rekla:

Kakvu prljavu namjeru imate!?

Čuj, ljepotice, u subotu sam dežurni u apoteci, molim te, dođi mi u subotu, sami ćemo biti, sasvim sami… Hoćeš li? Obećaj mi!“, šef je uporno pokušavao da zavede Maju, da iskoristi svoj položaj i njenu žudnju za poslom.

Ne, hvala, neću vam doći, radije ću ostati bez posla!“, odlučna je bila Maja, pokupila dnevnik prakse i zalupila vrata. Na putu prema kući gušila se od muke, bojeći se da je neko od poznanika sretne, i da pomisle kako je nesrećna u braku. Žurila je da što prije stigne kući, da može briznuti u plač.

Dugo je očekivala vijest da li će ipak dobiti radno mjesto… Nakon izvjesnog vremena navratila je opet kod Vinka, pokucala na vrata da s njim razgovara o susretu s Branom.

Reci mi, mala, kako je bilo kod Brane, jesi li dobila posao?“, upitao je Vinko.

Znaš, rođače, bila sam, ali posao je dobila moja kolegica Nina. Vidjela sam je, u prolazu pored apoteke, da radi, a meni je već pri ulazu u njegovu kancelariju bilo jasno da će ona dobiti to radno mjesto.

Ispričala mu šta je doživjela u šefovoj kancelariji. A Vinko je odmahnuo rukom:

Idiot jedan, bar da je kakav mlad čovjek, a vidi kakvog je karaktera!?

Lutanje za poslom se nastavljalo… Vrijeme se osipalo, kao jesenji listovi, i zimske pahuljice. Maja je išla od vrata do vrata, ali činilo joj se da je posao sve dalji. Sve je bilo bezuspješno, u razgovorima o poslu doživljavala je samo razočarenja…

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
4 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Jupiter
Gost
Jupiter
3 godine prije

I šta bi dobi li Maja posao pošteno?

ljubica perkman
Gost
ljubica perkman
3 godine prije
Reply to  Jupiter

Ne, nikada, sve se sesilo, prije pedeset godina, a mislim da je u današnje vrijeme još teže dobiti posao.

subaru
Gost
subaru
3 godine prije

Težak je život.

zlatan
Gost
zlatan
3 godine prije

Kako netko mrzi gejeve, a ne poznaje niti jednoga?Ovakvi stari seksualni predatori, kao u ovoj priči, nisu nepoznati, ali posebno je gadljivo to, da društvo na tako nešto samo odmahne rukom. Kao ma nije baš tako.
Ali zato ako se povede rasprava o toj kako je zovu, lgbt, populaciji, odmah bi ih na lomaču. Ne mislim da su svi ti lgbt cvijeće, moguće da i tu ima predatora, premda mi je teško u to vjerovati.
Ali svi moramo priznati da ovakvi razgovori o poslu, koji uključuju i ovakva napastvovanja, sasvim su mogući. Naprotiv, da neki stari izlapjeli gej izvrši ovakvo napastovanje od budućeg zaposlenika, to je potpuni nezamislivo. To se ne događa.
Zaključak: daleko su odvratniji hetero seks stari i izlapjeli predatori, nego ti neki gejevi. Koji isto tako mogu biti stari i izlapjeli, ali nikada predatori. Ma zaista, pa tko je ikada čuo da je neki stari gej tražio nešto od nekoga za usluge zapošljavanja?

POVEZANE VIJESTI

Izbornik