Zapadni znanstvenici desetljećima su u južnoafričkoj stijenskoj umjetnosti tražili dokaze da su domorodački narodi San i Basotho davno prije paleontologa prepoznali fosile dinosaura i ukomponirali ih u svoje mitove, no nova analiza pokazuje da su ti dokazi tanki kao sloj boje na stijeni.
Rad objavljen u časopisu Southern African Humanities, čiji je autor David Witelson s Oxforda, raskrinkava dva najcitiranija slučaja takozvane geomitologije: navodnu sliku dinosaura nalik čudovištu koje sve proždire i navodnu životinju s kljovama inspiriranu fosilima dicynodonta. Oba tumačenja, tvrdi Witelson, padaju pod detaljnijim pogledom.
Prvi slučaj seže u 2005. godinu, kada je paleontolog Paul Ellenberger sa suradnicima ustvrdio da neobičan crveni oblik na stijeni prikazuje otisak dinosaura te da su domoroci pokušali rekonstruirati pticoliko stvorenje koje ga je ostavilo, povezujući ga s mitskim bićem koje je ǀXam narod 19. stoljeća zvao ǁKhwai-hemm.
No ǁKhwai-hemm nije bio nikakvo divovsko čudovište. Witelson je proučio rukopise u Digital Bleek and Lloyd Collection, gdje su zapisane priče ǀXam Sana, i pronašao da je ǁKhwai-hemm personificirani požar, vatra koja guta sve pred sobom nakon što ju je prevarilo božanstvo bogomoljke ǀKaggen. Nema pjesama o drevnim otiscima stopala, nema mitova o fosilnim kostima.
Od dječaka do dogme
Ellenbergerovo tumačenje vjerojatno je nastalo gotovo stotinu godina prije njegova rada. Kao dvanaestogodišnjak 1930. godine naišao je na stare slike i zabilježio ih, protumačivši neobičan crveni oblik kao otisak dinosaura. Ta dječačka interpretacija, prenesena u znanstveni rad, postala je referenca na koju su se drugi pozivali.
Drugi slučaj je svježiji i brže se proširio. Godine 2024. paleontolog Julien Benoit objavio je rad tvrdeći da je sanovski umjetnik naslikao mitsku životinju s kljovama nadahnutu fosilima dicynodonta. Vijest se munjevito raširila internetom. „Znao sam da se digitalni sadržaj širi brzo, ali iznenadilo me koliko brzo i široko”, rekao je Witelson.
Benoit se oslanjao na stari crtež stijenske umjetnosti Georgea Stowa i informacije koje je dobio od sanovske žene ‘Kou’ke. Problem: Stowovi crteži su poznato netočni, mijenjao je položaje, boje, a jedno djelo je navodno i krivotvorio. ‘Kou’kin iskaz preveden je na engleski i filtriran kroz Stowov vlastiti pogled na svijet.
Witelson je slučajno bio na terenskom putovanju kad je sporni rad objavljen, pa je otišao pogledati originalnu sliku, ponovno ju je fotografirao i digitalno obradio. Bliskim pregledom otkrio je da su „kljove” zapravo razmaz crne boje, vjerojatno dodan kasnije. Oblikom i položajem ne odgovaraju kljovama dicynodonta ni bilo čega drugog. Svijetlosiva boja koju je studija iz 2024. navodila kao tipičnu za kljove rezultat je trošenja koje je ogolilo uljni sloj koji još prekriva crnu boju drugdje na ploči.
Zid koji ne pokazuje ništa
Čak i da je riječ o stvorenju s kljovama, mitovi ne postoje izolirano, to su priče koje se prenose generacijama unutar zajednice. Ni ‘Kou’kini odgovori Stowu ni bilo koji drugi sanovski mit ne spominju divovske životinje s kljovama koje su nekad lutale zemljom. Slika najvjerojatnije prikazuje kišnu životinju, mitsko biće koje su Sanovi mogli loviti kako bi svojim krajevima donijeli kišu, a koje je dobro dokumentirano u stijenskoj umjetnosti i pričama diljem južne Afrike.
„Mit jedne kulture ponekad je poput prozora koji nekome izvan te kulture omogućuje da vidi stvari iz njezine perspektive”, rekao je Witelson. „U ovom slučaju ne postoji geomit o fosilima ili izumrlim stvorenjima. Ne postoji prozor koji nam pokazuje kako su Sanovi zapravo razmišljali o fosilima.”
Witelson ne tvrdi da je nemoguće da su domorodački narodi viđali i tumačili fosile. Problem je u nečem drugom: zapadni znanstvenici nameću vlastiti pogled na svijet drugoj kulturi bez dokaza. „Rizik je u tome da vlastita poznata kultura, uključujući paleontologiju, počne popunjavati praznine u onome što znamo o drugoj kulturi”, upozorava.
Ovaj slučaj nije izoliran. Sličan obrazac ponavlja se i u drugim disciplinama: od arheologije do genetike, gdje se zapadnjački okvir često postavlja kao univerzalno mjerilo, a lokalna usmena predaja i kontekst svode na dekoraciju. Kad se mit izvuče iz zajednice koja ga je stvorila i prevede u jezik znanstvenog članka, on prestaje biti mit i postaje projekcija.
Ostaje pitanje koje izvorni rad ne postavlja: koliko je još „otkrića” u paleontologiji, arheologiji i srodnim poljima izgrađeno na crtežima stotinu godina starih ljudi koji su mijenjali boje i položaje, a koja se danas citiraju kao čvrsti dokazi? I koliko je takvih interpretacija prošlo recenziju samo zato što su zvučale uzbudljivo, jer priča o domorocima koji su naslikali dinosaura prodaje bolje od priče o razmazu boje?