Dok su me jutros svojim cvrkutom budile moje drage susjede ptičice, sjetio sam se da odavno nisam čuo cvrkut lastavice.
Nisam je ni vidio u njenom krivudavom i, čini mi se, uvijek veselom letu. Sjetio sam se slika iz djetinjstva vezanih za ove ptice selice. Sjetio sam se i knjiga za lektiru iz biblioteke Lastavica na čijim koricama je u krugu od njenog imena uvijek bila silueta lastavice. Ali najviše se sjećam iščekivanja u proljeće kad su se trebale vratiti laste iz toplijih krajeva.
Na našoj štali u dijelu u kom su bile krave, bila su dva manja prozora. Na krilu jednog od njih bilo je staklo iz dva dijela, i otac bi uvijek prije povratka lastavica jedno staklo izvadio, kako bi one mogle i tuda uletjeti u štalu, gdje im je bilo gnijezdo, u slučaju da vrata budu zatvorena. Skidanje stakla nama djeci je bilo znak da se primiče proljeće i da svakog dana mogu iskrsnuti laste s dalekog i napornog puta. Već tada smo znali da neće zalutati, da će ponovo nepogrešivo naći svoja gnijezda. Zavirivali smo u štalu kako bismo se uvjerili da je njihovo gnijezdo u ispravnom stanju, na starom mjestu, na gredi plafona na koju je otac ukucao i jednu daščicu kako bi ptičicama pomogao lakše napraviti svoj dom. Nekada je u štali bilo i više gnijezda, a nekada bi se staro srušilo i nije obnavljano, nego bi u njegovoj blizini bilo izgrađeno novo. Kako su djeca bila radoznala i pokušavala nekada zaviriti u gnijezdo, a pri tom bi ga oštetili i napravili lastama dodatni posao, roditelji su im govorili da se to ne smije činiti. Da bi naglasili koliko je to nevaljalo, govorili bi kako je lasta sveta ptica i kako je grijeh srušiti njeno gnijezdo.
Uglavnom, nakon što bi otac skinuo pomenuto staklo s prozora, samo bi jednoga jutra neko od djece uskliknuo: „Stigle su!“ Znali smo ko je stigao i odmah bismo jurnuli ka štali. Lastavice su već ulijetale i izlijetale u štalu kao projektili, veselo cvrkutale i pripremale svoje gnijezdo za boravak. Trebalo je, ali na njihov način, „otvoriti prozore, okrečiti, promijeniti posteljinu“ i obaviti sve što je potrebno za normalan život i za donošenje na svijet novih života. Poslije toga je sve išlo očekivanim redom. Laste bi snijele jaja, potom bi se izlegli goluždravi ptići, a mi djeca smo često gledali kako im roditelji donose hranu. Čim bi ptičići čuli da roditelji ulijeću u štalu, već bi otvorili svoje kljunove oivičene upadljivom žutom bojom i čekali da u njih padne neki slastan zalogaj. To su bili dani pravoga muhocida. Krave su mogle malo odmoriti svoje repove jer se nisu morale braniti od muha. Laste bi prvo pokupile one najbliže gnijezdu, baš one koje su maltretirale krave, jer su s malo truda obavljale posao, a kad bi ih potamanile, onda su išle okolo, pa dalje.
Kada bi ptićima izraslo perje i kad bi i oni počeli napuštati gnijezdo, znali smo da ostaje još vrijeme da malo ojačaju i uvježbaju sve tajne leta, a da se potom sprema seoba u toplije krajeve. Krug se tako zatvarao svake godine, a iduće se sve isto ponavljalo.
I sada laste iz naših krajeva lete na jug i odatle se vraćaju u proljeće. Ali ni odlaske ni povratke ne vidim. Šta mogu, kad sam ja odletio na sjever?
23 komentara
Hladnom sjeveru, zar ne?Hvala na ovom toplom vracanju u bosonogo djetinjstvo. Vjeruje se da lasta cuva zajednistvo i toplinu doma,tj. kucu i ukucane u njoj.Nikada nece napraviti gnijezdo gdje je nastresnica srusena.
KUCU KUCOM CINE LASTAVICE.(Camil Sijaric)
Vila gnijezdo tica lastavica
Vila ga je za devet godina i
Desete za devet mjeseci
Narodna pjesma spomenuta u Sijaricevom romanu.
Ko zna nek nastavi dalje
Čini se da je prošlost tek svršeno prošlo vrijeme i da se nalazi tek u sjećanjima ljudi, možda na kakvom tonskom ili filmskom zapisu, fotografiji. Svakako je nema. Možda.
Prošlost ne živi samo u meni i nije vrijeme. Ona je mjesto koje postoji i siguran sam da se tamo može doći. Svi i sve je tamo. Ja dijete, otac i majka mladi, krajolik onaj.
Lastavice su dio te prošlosti(i sadašnjosti). Ne u legendama, nego u stvarnom odnosu prema njima, kakvog je autor upravo opisao.
Ne znam je li ikad itko vidio lastavicu da trčkara kao kos, vrabac, uvijek je u letu.
Laste se ipak vrate.
Ali što će biti s našim ljudima istrgnutim iz okvira u kojem su rođeni, odrasli? Gledam ih kako dolaze ostarjeli, pogrbljeni i nikoga s njima. Žene im nisu odavde, djeci i unučadi njihovoj ovo ovdje ne predstavlja ništa. Dobrovoljno i prisilno izgnanstvo promijenilo je i njih. Nisu više za ovdje, a tamo ne pripadaju. Na pola puta. Život.
Još teže je onima koji su otišli u tuđe zemlje. Izrodili su i odgojili drugačije ljude. Muče se s jezikom, njihova djeca ih ispravljaju u govoru i nerijetko se srame podrijetla roditelja. Naselili smo mnoge zemlje. Svoju samo raselili. Ne rađa tuđa zemlja ljepše, zdravije plodove. Nisu rijeke ljepše, nije Sunce slađe, nije more bistrije, ni toplije. Nisu šljive modrije. Nije grožđe zlatnije.
Naučili su nas da preziremo svoje. Da se potcjenjujemo. Da nemamo samopouzdanja i da ne volimo svoje najbolje.
Pokorili su nas gori od nas.
Vi koji ste otišli, sretno vam bilo. Znam za sve vaše boli s kojima liježete i ustajete se. Znam za sve prijevare s kojima varate svoje srce, znam za vašu zarobljenost u tuđom svijetu.
Naša zemlja je pusta. Nije zatrovana pesticidima. Mržnjom je. Smisao mržnje je upravo u vašoj raseljenosti. Drugog smisla nema.
Ako ikako nađete način da se vratite, reći ću vam Dobro jutro, na jeziku kojeg razumijete i s kojim vas nitko ne pozdravlja.
Vrijeme je da se vratite i da skupa izgradimo ovu najljepšu zemlju na svijetu.
Vi ste te laste. Potrebne za naša i vaša proljeća.
Alerik:Ne mogu a da na ove lijepe i emotivne rijeci ne odgovorim stihovima Alekse Santica: ” Ostajte ovdje sunce tudjeg neba nece vas grijat ko’sto ovo grije,grki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije.”
Ma šipak će se vratit…
I suza krene….
Šta jest – jest: komentar je ljepši od teksta. Hvala!
Ivo
Nije ljepši. Ako je lijep, onda je to zahvaljujući Vašem tekstu. Znate u ljudima potaknuti zatočene emocije.Kao što znate, ima mene ispod Vaših tekstova i u puno gorem izdanju:) Ima me puno po svijetu i srećem naše, moje ljude. U svima, sreo ih u Zagrebu, Beogradu, Londonu ili Rotterdamu, Beču, vidim isto. Vidim njih, a vidim sebe. Njih, a domovinu našu. Vidim što smo mogli, a nismo.
Emotivni smo narod(i). Ne znamo emocije usmjeriti konstruktivno. I onda nas pragmatični prešišaju. Bolno je to vidjeti.
Koga god sreo, pozdravit ćemo se sa Zemljače. Znamo da više nismo zemljaci. Da smo sad u sedam država. Nismo glupi. Mogli bismo i sad bolje. Nostalgičari jesmo. Ta nostalgija će se ugasiti s našim životima. Možda još imamo snage usmjeriti ovaj život i život naše djece u izgradnju boljeg svijeta, ovog ovdje komadića koji se zove Domovina.
Budemo li ovu energiju emocija usmjeravali u destrukciju, onda će destrukcija biti naša sudbina. Možemo drugačije. Ove mrvice znanja kojeg smo skupili kroz život ugraditi ovdje gdje je sve naše. A mi svoji na svom.
Dobro je da ima i onih komentara “u gorem izdanju”, jer i oni su dobri i korisni. Kažu da tamo gdje svi isto misle, obično niko ne misli. Hvala još jednom i za jednu i za drugu vrstu komentara.
Bravo Aleriče
Svaka čast… Samo nemogu shvatiti ljude koje ruše lastavičja gnijezda bilo u pravom, bilo u prenesenom smislu… Sretn Uskrs narode, BVB
Aleriče vjeruj mi da o tome sve više razmišljam, uopšte zadnjih 3-4 godine…porijeklom sam iz Osijeka i volim Slavonsku ravnicu daleko više nego bilo koji drugi kraj svijeta. Pruži li mi se prilika da se vratim i mogu živjeti koliko-toliko normalno od svog rada, zgrabiti ću je sigurno.
Moj globok priklon tvojem razumevanju,
Son of Alerik. ?
Son svaka ti čast.kako si to tacno opisao do detalja…zalosno ali istinito…
“San Benedetto la rondine sotto il tetto” (za Sveti Senedikt lastavica pod krovom) stara talijanska uzrečica u Istri, vezana za 21. 03.dan Svetog Benedikta i početak proljeća. Ove godine sam prvu lastavicu vidio prošlu nedjelju kada sam pronašao i prve samonikle šparoge kojih kod nas ima u izobilju….
Pročitao sam jutros ovaj lijepi članak potaknut nostalgijom koja prožima gotovo svaki tekst našega Ive.
Već sam započeo komentar koji je bio na tragu onoga što je Son of A. napisao. Na pola komentara sve sam obrisao i sada mi je drago zbog toga, jer je on to puno ljepše izrazio a ja nemam grižnju savjesti zbog diranja u tuđe rane…
… lastavičja gnijezda su bila uvijek svetinja nikada nismo, ni kao djeca, za lastavicama pucali iz pračke ili zračnim puškama a gnijezda i ptiće u njima smo promatrali iz daleka sa nekakvim poštovanjem.
Bio sam još mlad kada sam primjetio da se lastavice uvijek vraćaju u iste štale i pod iste krovove, dok je bilo kuća u kojima nikada lastavica nije svila gnijezdo…. nije mi bilo jasno zašto je to tako dok mi jedan stariji čovjek prije deset i više godina nije rekao mogući razlog za to. … on kaže da lastavice neće graditi gnijezdo u štalama i potkrovljima gdje postoji velika opasnost od udara groma (!?) … od tada pokušavam to potvrditi kroz promatranje i razgovor sa ljudima pod čijim krovovima ima i onima gdje nema gnijezda i sve sam uvjereniji da je to istina.
Na žalost lastavica je sve manje naročito u gradskim područjima gdje se intenzivno tretira protiv komaraca i muha, a na selima više ni nema stoke i domaćih životinja oko kojih je uvijek bilo dovoljno muha, hrane kojom se one hrane. … mislim da su lastavice na putu svog nestajanja gotovo pa zbog istog razloga kao i mi – manjkavog i neprijateljskog okružja…
Divota jedna od teksta i komentara!
Kod nas u kući imamo lastavicje gnijezdo. Lastavice žive skupa s nama. Je li vam to normalno? Možete li to zamisliti? Ali ipak to je prvo Aprilska šala: Aprililili!!!!!! Ali što nije šala, to je: da na ulazu u dvorisnu zgradu, još prije rata, lastavice su sagradile gnijezdo. Prošlo je sve i svašta, ali njih niko nije dirao. Kada dođu u proljeće, tako se prime posla, u obnovi gnijezda. Sa svojom krilima mi dotiču kosu. Kao da hoće da kazu: mi smo tu!! Prekrasne su! Jeste da nam naprave nereda, ali to je ništa, u odnosu na njihovu ljepotu. Svima koji danas slave Uskrs: želim sretan i blagoslovljen!! A one druge sve pozdravljam, sa ništa manje vrijednim pozdravom.????
Vratih se i pokajah.
Ima jedna dobar naslov A.Diklica, Ne okreći se,sine!
Jako je teško nama starima ovo zlo ovdje gledati.
Zato, ne okreći se,idi dalje.
Pamti i s osmjehom misli na ono sto je bilo lijepo.
Čega vise nema.
Nema.
U pravu ste sele! Nema ovdje života. Čovjek tješi samog sebe, ali uzalud. Jedno su želje, a drugo mogućnosti. Žalosno ali istinito.???????????
Kako nestaju seljačka gazdinstva, nema goveda, nema muha i nema hrane za te ptiče
i s vremenom če ih biti sve manje.
U letu na jug budu (sve ptice) hvatane od Talijana (za svoje potrebe) , Egipčana (za tržnicu) … tako da če jednog dana nestati.
Jes vam dugo i bile ……
nikad nisam vidio lastavicje gnijezdo u sumi. gdje su pravile gnijezda dok sela nisu postojala, npr. prije 5000 godina?
Upravo sam otkrila gnijezdo laste na fasadi kod prozora. Mojoj sreci nema kraja. Trudim se da ne virim i da ih ne uznemiravam i obecala sam sebi da nacu. Trazeci na netu slicna iskustva ljudi, naisla sam na tekstove “kako otjerati laste, kako srusiti gnjjezdo, kako sprijeciti da prave novo” i pitam se gdje smo otisli do djavola? Pa sve nam zivo smeta i samo mi imamo pravo na dom i zivot. Rastuzilo me to, bas. A onda sam naisla na ovak tekst i vidim da nisam samo ja sretna sto su tu. Lijepo je znati…