U državnom povijesnom parku Ashfall Fossil Beds, koji ove godine slavi 35. obljetnicu, znanstvenici su pronašli otiske šapa i tragove zuba koji pripadaju vrstama iz podporodice Borophaginae, poznatijima kao psi koji drobe kosti. Iako su ti mesožderi veličine vukova ostavili neizbrisiv trag u fosilnom zapisu—uključujući fosilizirani izmet s komadićima kostiju—njihovi kosturi zasad ostaju nepronađeni.
„Čak nalazimo i koprolite—fosilizirani izmet—koji sadrže komadiće kostiju”, kaže Sam Matson, upravitelj parka. „Znamo da potječu od psa. Ali zasad nema kostura strvinara, pa ne znamo jesu li preživjeli događaj.”
Vodeni bunar koji je postao zamka
Geolozi vjeruju da je masovno groblje nastalo zbog erupcije supervulkana 1.000 puta veće od one planine St. Helens 1980. godine. Pepeo se taložio kilometrima daleko, a na lokalitetu Ashfall doseže debljinu od 2,4 do 3 metra. Istraživanja su pokazala da je to područje bilo prirodna udubina koja je zadržavala vodu tijekom vlažne sezone—savanska oaza usred prerije.
Manje životinje uginule su gotovo trenutno, dok su veće polako ugibale od gušenja kako je pepeo prekrivao njihovu hranu i dizao se u zrak. Njihovi kosturi sačuvani su u vulkanskom pepelu, a tragovi pasa koji su došli na gozbu pričaju priču o lancu preživljavanja usred katastrofe.
Paleontolog Mike Voorhies pronašao je prvi fosil 1971. godine—čeljust bebe nosoroga ukopanu u vulkanskom pepelu. Nacionalna geografija sponzorirala je iskapanja kasnih 1970-ih, a park je postao državna institucija 1991. godine kroz partnerstvo Sveučilišta Nebraska i Komisije za igre i parkove Nebraske.
Živo nalazište s nerazriješenim pitanjima
Ono što Ashfall čini jedinstvenim jest praksa da se fosili ostavljaju i proučavaju na mjestu pronalaska, umjesto da se premještaju u laboratorij. Svako ljeto studenti praktikanti koriste četkice i zubarske igle za pažljivo otkopavanje pepela, a istraživači rade na digitalizaciji fosilnog zapisa 3D skeniranjem. Matson procjenjuje da je pred njima još 10 do 15 ljetnih sezona rada u trenutnom području iskapanja.
Postoji zabluda da je sve već pronađeno, kaže Matson, „ali svakog ljeta nalazimo nove stvari”.
Pitanje koje ostaje otvoreno jest jesu li psi koji drobe kosti preživjeli erupciju ili su njihovi kosturi negdje u fosilnim jazbinama koje tek treba otkriti. Ako su preživjeli, to bi značilo da su neki grabežljivci izvukli korist iz katastrofe koja je uništila njihov plijen—suptilan podsjetnik da priroda ne poznaje jednostavne priče o žrtvama i počiniteljima.
Matson, koji je odrastao u blizini lokaliteta i i sam bio praktikant prije 25 godina, kaže da je Ashfall posebno mjesto. „Osobito ujutro, kad nikoga nema, Rhino Barn djeluje poput utočišta”, kaže. Za idućih 35 godina želi domaćiniti kampove o Zemljinim sustavima koji bi studentima približili međudjelovanje fizičkih, kemijskih i bioloških procesa koji su oblikovali planet—i koji su zamrznuti u pepelu upravo ovdje.