Göbeklitepe i dalje izmiče jednostavnim objašnjenjima, a nova studija nudi odgovor koji je manje mističan, ali zato znanstveno čvršći.
Od 1995. arheolozi su na lokalitetu u jugoistočnoj Turskoj izvukli 928 fragmenata ljudskih kostiju, starih oko 10.000 godina, iz razdoblja kad su se ljudi tek počeli stalno naseljavati i baviti poljoprivredom. Kosti pripadaju muškarcima, ženama i djeci svih dobi, a pronađene su razbacane po cijelom nalazištu — uključujući i monumentalne građevine. Je li riječ o ritualu ili o prirodnom pomicanju materijala, pitanje je koje je desetljećima mučilo istraživače.
Odgovor bi mogao ležati u dva grobna nalaza, prvima intaktnima na Göbeklitepeu. Jedan grob sadržavao je tijelo mlade žene položeno na sloj kamenja. Drugi je bio zajednička grobnica s najmanje tri osobe čije su kosti bile preuređene. U laboratoriju su Julia Gresky sa Sveučilišta Georg-August u Göttingenu i Lee Clare s Njemačkog arheološkog instituta u Turskoj ispitali ostatke na znakove prirodnog trošenja — prijelome, tragove zuba glodavaca i debele mineralne naslage.
Isti uzorak oštećenja u grobu i izvan njega
Pokazalo se da kosti iz grobova nose gotovo identične vrste prirodnih oštećenja kao i razbacani fragmenti po nalazištu. To je ključni nalaz: mnoge promjene na kostima nastale su unutar samog grobnog konteksta, a ne nakon što su ostaci izvađeni i razbacani. Autori stoga zaključuju da su razbacani fragmenti vjerojatno potekli iz grobova smještenih više na brdu. Erozija i klizišta s vremenom su pomicali zemlju i ostatke niz padinu, noseći oštećene kosti u niže građevine.
No istraživači ne isključuju druge mogućnosti. U radu objavljenom u časopisu PLOS One navode da predloženi scenarij, iako uvjerljiv, ne isključuje postojanje dodatnih pogrebnih praksi — istovremenih ili onih koje su se mijenjale kroz vrijeme. Drugim riječima, prirodni procesi objašnjavaju većinu, ali ne nužno sve.
Göbeklitepe je poznat po megalitskim strukturama podignutima prije nego što su nastala prva stalna naselja i poljoprivreda, što je već samo po sebi obrnulo uvriježenu kronologiju razvoja civilizacije. Ako se potvrdi da su kosti dospjele u građevine uglavnom erozijom, to dodatno ruši romantičnu sliku o masovnim ritualima smještenima u monumentalne objekte. Ostaje, međutim, pitanje koje izvještaj ne postavlja: zašto su ti ljudi uopće pokapani na brdu iznad svetišta i je li upravo taj položaj bio dio pogrebne tradicije, a ne slučajnost terena?
Göbeklitepe će i dalje izazivati maštu, ali znanost ovdje ne traži mistiku — traži slojeve, datume i dokaze. Nova studija pokazuje da su najspektakularnije priče često one koje ruše spektakularna objašnjenja.
Vrlo zanimljiv primjer kako arheologija može demistificirati spektakularnu priču bez umanjivanja važnosti samog lokaliteta.
Ako erozija, klizišta i drugi prirodni procesi doista mogu objasniti velik dio rasutih kostiju, onda je ključno razlikovati ono što imamo izravno potvrđeno od onoga što smo pretpostavljali o ritualima.
Ipak, činjenica da prirodni procesi objašnjavaju položaj kostiju ne odgovara nužno na pitanje zašto su ljudi pokapani upravo na tom prostoru.
Upravo će taj dio, čini se, biti posebno zanimljiv za buduća istraživanja.