Kraj 2016. je bio obilježen važnim događajima u svijetu. U studenom je na američkim predsjedničkim izborima pobijedio Donald Trump, dok se u prosincu vodila ofenziva za oslobađanje Aleppa od terorista, stoga su svi svjetski mediji bili okrenuti zbivanjima u Washingtonu i Siriji.
Krajem studenog 2016. je hrvatski premijer Andrej Plenković službeno posjetio Kijev, što su svjetske agencije popratile s dva retka novinarskog teksta.
Hrvatski premijer je u susretu s ukrajinskim kolegom Grojsmanom i predsjednikom Porošenkom rekao “kako je uvjeren da je Ukrajini potreban mirni put reintegracije okupiranih teritorija”, što je kasnije protumačeno kao ponuda Kijevu da napravi nešto poput “Erdutskog sporazuma“, koji je omogućio mirnu reintegraciju istočne Hrvatske.
Na ovu izjavu je reagirala Moskva, koja je Zagrebu poslala oštru diplomatsku notu i navela kako već postoji “Sporazum iz Minska“, koji nema alternative.
Plenković je tada u Kijevu rekao “da su i Hrvatska i Ukrajina bile žrtve brutalne vojne agresije, da je njihov teritorijalni integritet narušen silom, te da hrvatska iskustva iz reintegracije istočne Slavonije devedesetih godina mogu biti korisna Ukrajini”.
Umjesto besperspektivnih prijedloga o ovom pitanju, rusko Ministarstvo vanjskih poslova je pozvalo Zagreb da se “aktivnije zauzme za rješavanje kroničnih unutarnjih problema u Hrvatskoj”.
“Primili smo na znanje informaciju da je ovih dana pri hrvatskoj vladi formirana radna skupina za suradnju s Ukrajinom koja će u svom djelokrugu imati prenošenje hrvatskog iskustva ‘mirne reintegracije okupiranih teritorija’ Kijevu, koje bi se tobože moglo primijeniti na Donjeck i Lugansk”, stoji u komentaru ureda za informiranje i medije ruskog Ministarstva vanjskih poslova.
Tada je profesor Branko Caratan za televiziju N1 izjavio kako je Plenković vjerojatno mislio na tehničku pomoć Ukrajini.
“Vezano za usporedbu sa situacijom u Hrvatskoj, Erdutski sporazum je napravljen nakon Oluje krajem 1995. i bio je proveden uz prisustvo međunarodnih snaga uz povlačenje Miloševića, što je to potpuno drugačije nego u istočnoj Ukrajini. Tamo je sličnija situacija kao s Kosovom”, rekao je Caratan i dodao “kako Moskva ne bi tako oštro reagirala da Plenković nije spomenuo Krim”.
No, što je zapravo mislio hrvatski premijer, koji je potpuno nepotrebno odnose Zagreba i Moskve doveo do usijanja? Naime, oštre prosvjedne diplomatske note se smatraju jednim od ozbiljnijih oblika komunikacije u međunarodnoj diplomaciji i znaju prethoditi prekidu diplomatskih odnosa, do kojeg, srećom, nije došlo.
Tehnički gledano, “Sporazum iz Minska” i “Erdutski sporazum” se nikako ne mogu uspoređivati, jer je do mirne reintegracije istočne Slavonije došlo nakon ratne operacije velikih razmjera, odnosno “Oluje”, a tek nakon vojnog poraza su predstavnici Srba s područja istočne Hrvatske pristali na mirnu reintegraciju.
To se ne može reći za Ukrajinu, jer ukrajinske snage do sada nisu ostvarile nijednu vojnu pobjedu u Donbasu, ako za pobjedu ne smatramo taktičko povlačenje ključnih postrojbi iz Slavjanska i Kramatorska za obranu grada Donjecka i zračne luke.
No, čak i ako spor između Zagreba i Moskve promatramo iz tog ugla, moglo bi se reći da je Plenković naivno ponudio “hrvatska iskustva” kolegama iz Kijeva i tada nikome nije bilo jasno zbog čega je ruska diplomacija tako oštro reagirala?
No, sada kada su eskalirali sukobi u Ukrajini, otkrivaju se neki detalji koji sugeriraju da je Plenković u Kijevu s ukrajinskim premijerom Grojsmanom, predsjednikom Porošenkom i drugim dužnosnicima razgovarao o mnogo ozbiljnijim stvarima, koje su Hrvatskoj apsolutno nepotrebne. Čak i kao članica EU i NATO pakta bi bilo dobro da se u ukrajinskoj krizi držimo po strani, što čini većina zemalja, a stvar prepustimo kancelarki Merkel i Parizu, koji su, uz Rusiju, jamci “Sporazuma iz Minska”, čije odredbe Kijev nikako ne želi ispuniti.
Naime, “Sporazum iz Minska” sadrži sve odredbe koje predviđaju mirnu reintegraciju Donbasa, ali režim u Kijevu nije proveo gotovo nijednu od obećanih mjera, tjednima provodi vojne operacije, što sugerira da problem možda želi riješiti vojnim putem.
“Hrvatski scenarij i Oluja za Donbas”
U tom smislu je znakovita izjava čelnika ukrajinske Vojno-civilne uprave za regiju Donjeck, Pavela Žebrivskog, koji je nekoliko tjedana nakon odlaska hrvatskog premijera Plenkovića iz Kijeva rekao “kako smatra neizbježnom hrvatsku verziju deokupacije Donbasa”, prenosi ukrajinski Unian.
Pavel Žebrivski je to rekao na konferenciji za novinare u Kramatorsku, te napomenuo da nije veliki optimist oko skorog oslobađanja privremeno nekontroliranih područja”.
“Nisam tako optimističan, jer su Rusi sve stavili na pauzu i čekaju stav novoizabranog američkog predsjednika Trumpa”, rekao je Pavel Žebrivski, naglasivši da Ukrajina ni na koji način nije spremna odreći se tih teritorija.
Prema njegovim riječima, Ukrajina mora vratiti kontrolu nad Donbasom, te se obratiti se pregovaračima i zatražiti da vrše pritisak na Rusiju, dok u međuvremenu treba ojačati vojsku.
“Došli smo na kraju do hrvatske varijante”, rekao je ukrajinski dužnosnik, što znači da je moguće prisilno vratiti nekontrolirana područja.
“Druga mogućnost je kao što je bila izgradnja Hrvatske vojske, koja je pet godina kasnije pobijedila vojnim putem”, rekao je Žebrivski, ističući da se on osobno raduje prvom scenariju, “budući da je najgora stvar u ratu – pokapati svoje kolege”.
Međutim, objasnio je “kako je 1995. Hrvatska, nakon dvije uspješne vojne operacije, “Bljesak” i “Oluja”, prisilila odcijepljenu “Srpsku Krajinu” na potpisivanje “Erdutskog sporazuma”, kojim je 1998. godine, uz pomoć Ujedinjenih naroda, nepriznata republika mirno integrirana u Hrvatsku”.
Sada kada je pokrenuta ofenziva ukrajinskih snaga na Donbas, opet je aktualizirano pitanje “hrvatskog scenarija” u vraćanju nadzora nad Donjeckom i Luganskom Narodnom Republikom silom. Dio ruskih analitičara vjeruje da izjave premijera Plenkovića i čelnika ukrajinske Vojno-civilne uprave za regiju Donjeck, Pavela Žebrivskog, nisu slučajne i nepovezane, pogotovo ako promatramo što se događa na istoku Ukrajine.
Doduše, pokušaji ukrajinske vojske nisu dali rezultate, ali Kijev pokušava izvući maksimum iz svega. Ako ne uspije, snage nepriznatih republika i Rusija će odmah biti optuženi za provokaciju i kršenje “Sporazuma iz Minska”. Trenutna situacija u Avdejevki i bitka u prosincu kod Debalceva su dokaz.
Naravno, buduće akcije Kijeva u Donbasu će se odrediti i stav Zapada, ali iz EU i Washingtona nije stigla željena podrška.
Međutim, to ne mijenja želju Kijeva da Donbas ne vrati u okviru Sporazuma iz Minska, nego po “hrvatskom scenariju”, kao što je rekao Pavel Žebrivski .
“Moguću želju ukrajinskih vlasti da silom vrati Donbas potvrđuju i njihovi kontakti s Vladom Republike Hrvatske, koja je u studenom osnovala posebnu skupinu za pružanje savjeta Kijevu”, piše u uvodniku ruskog portala EurAsia Daily, koji pojašnjava završetak rata u Hrvatskoj.
“Zagreb se odlučio za vojno rješenje i 4. kolovoza 1995. je počela operacija “Oluja”, što je bio posao Hrvatske vojske, dok je u planiranje bila uključena američka privatna vojna tvrtka MPRI, a hrvatske su snage imale obavještajnu podršku NATO-a. Od petka do ponedjeljka je 150 tisuća pripadnika hrvatskih snaga sigurnosti gotovo u potpunosti izbrisalo teritorij Srpske Krajine, gdje su se suočili s vojskom od oko 40 tisuća pripadnika lokalnih milicija. Nakon poraza, RSK je napustilo preko 200 000 hrvatskih Srba”, komentirajući izjave ukrajinskih dužnosnika piše ruski portal, ali ne spominje Erdutski sporazum i mirnu reintegraciju istočne Slavonije.
Sada se postavlja pitanje: što radi savjetodavna skupina Vlade Republike Hrvatske? Prvo, ako govorimo o “Erdutskom sporazumu”, tadašnje hrvatsko vodstvo nije vidjelo nikakvih problema da, uz sudjelovanje predstavnika Ujedinjenih naroda, sjedne za isti stol sa suprotnom stranom i pregovara o načinu mirne reintegracije. S druga strane, službeni Kijev uporno odbija bilo kakav susret s predstavnicima Donjecka i Luganska i šalje neslužbene posrednike, kao što je bivši predsjednik Leonid Kučma. Međutim, on nema nikakvih ovlasti za donošenje bilo kakvih odluka, što pregovore čini besmislenima.
S vojne točke gledišta, ono što ujedinjuje Donbas sa “Srpskom Krajinom” je strateška priprema za mogući napad. Uoči pokretanja ofenzive “Oluja”, hrvatska je vojska na teritoriju Bosne i Hercegovine zauzela gradove Glamoč i Bosansko Grahovo, čime je okružila cijelo južno područje oko Knina i mogla provoditi napad i s jugoistoka.
Otprilike istu prednost Kijevu želi ostvariti ako zauzme uporište u Debalcevu.
Međutim, razlika između Hrvatske tada i Ukrajine danas je da Kijev nema perspektive za obećani ekonomski napredak, a zemlja je u dubokoj gospodarskoj krizi. Stoga nema snage da Donbas vrati silom.
Čak i u Kijevu mnogi priznaju da, ako se donese strateška odluka da se provede”hrvatski scenarij”, povratak Donbasa i Krim može trajati desetljećima”. To je u intervjuu izjavio bivšim savjetnik čelnika Službe sigurnosti Ukrajine (SBU), Markijan Ljubkivski, suradnik “Ukrajinskog sokola” i bivšeg čelnika SBU, Valentina Nalivajčenka.
Ipak, “puzajuća deokupacija” Donbasa se nastavlja, a situacija u Avdejevki je očiti primjer. Osim toga, u Kijevu vjeruju “da će se zadržati sankcije protiv Rusije, koje će i dalje slabiti režim u Kremlju, te da će Moskva biti prisiljena prestati podržavati Donbas, kao što Beograd nije bio u stanju pružiti pomoć Kninu tijekom akcije hrvatske vojske”.
“Stoga se čak i humanitarna katastrofa u Avdejevki, kojom ukrajinske vlasti pokušavaju utjecati na stav Donalda Trumpa, savršeno uklapa u hrvatski scenarij Kijeva za Donbas”, piše EurAsia Daily.
Ako gledamo odluke Kijeva, one nikoga ne trebaju iznenaditi. Međutim problem je što bi hrvatsko savjetodavno tijelo, koje je osnovano “kako bi pomoglo mirnoj reintegraciji Donbasa“, u prvom redu trebalo savjetovati ukrajinske kolege da izravno pregovaraju s čelnicima Donjecka i Luganska, čak i ako ih ne priznaju za legitimne predstavnike “dvije ukrajinske regije”. U tom smislu, Zagreb možda može pomoći Kijevu u mirnoj reintegraciji DNR i LNR. U slučaju da Kijev od Hrvatske želi savjete kako silom vratiti nepriznate republike, a Plenkovićev savjetodavni odbor udovoljava željama Porošenka i ukrajinske vlade, činimo greške s nesagledivim posljedicama.
Sve što treba je sjesti za stol i provesti odluke sadržane “Sporazumom iz Minska”, a prvi uvjet je da Kijev postupi kao hrvatsko vodstvo 1995. i pokrene izravne pregovore s političkim vođama DNR i LNR. Bilo koja opcija, a posebice ona ratna poput “Oluje”, završit će katastrofom, za koju bi rusko vodstvo djelomično krivim moglo smatrati i hrvatsko savjetodavno tijelo, što nam nikako nije potrebno.
