Priča o Ahmadinežadu i Mosadu ne drži vodu

New York Times objavio je senzacionalnu istragu u kojoj tvrdi da je izraelski Mosad godinama regrutirao bivšeg iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinežada kao obavještajnog suradnika kako bi ga postavio za vođu Irana nakon sloma Islamske Republike. Priča opisuje tajne sastanke u Budimpešti, susrete s tadašnjim šefom Mosada Davidom Barneom, prikrivena plaćanja i dramatično izvlačenje Ahmadinežada iz njegovog bombardiranog kompleksa u Teheranu 28. veljače. Međutim, koliko god uzbudljivo zvučala, ova priča pri detaljnijem ispitivanju otkriva mnoštvo nelogičnosti koje zaslužuju mnogo više skepse nego što su dobile u medijima.

Oni koji poznaju složenu strukturu moći u Iranu savršeno znaju da predsjednik nije glavni donositelj odluka. Vrhovni vođa i Revolucionarna garda drže sve važne karte, posjeduju najdelikatnije državne tajne i duboko poznavanje iranskih operacija u inozemstvu. Ako je Izrael zaista želio regrutirati značajnu iransku metu, njegovi napori trebali su biti usmjereni prema pomoćniku vrhovnog vođe, članu Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost ili visokom dužnosniku Revolucionarne garde. Odabir Ahmadinežada kao kandidata za vođu Irana nakon operacije promjene režima jednostavno je bizaran s obzirom na njegovu međunarodnu reputaciju.

Najsumnjiviji element cijele priče jest način na koji je navodno započela regrutacija. Mađarski dužnosnik navodno je zamolio rektora sveučilišta u Budimpešti da pozove Ahmadinežada na konferenciju o klimatskim promjenama kao paravan za sastanak s izraelskim obavještajcima. Bivši izraelski obavještajni profesionalci javno su doveli u pitanje ovaj opis, a brigadni general Hanan Geffen, bivši zapovjednik elitne izraelske jedinice 8200, istaknuo je da bi putovanje šefa Mosada na osobni sastanak s metom predstavljalo izvanredno kršenje standardne operativne prakse. Obavještajci jednostavno ne izlažu svog direktora susretu s neprovjerenom i visokorizičnom metom jer je upravo takva izloženost ono što agencije desetljećima treniraju da izbjegavaju.

Konferencija o klimi kao paravan za sastanak s globalno prepoznatljivim bivšim šefom države, kojeg i dalje prate obavještajne službe i novinari diljem svijeta, također je neuvjerljivo tanka koprena za operaciju koja navodno traje od 2024. godine. Dijeljenje dijelova ove operacije s drugom vladom bilo bi izuzetno riskantno bez obzira na to koliko je mađarska vlada prijateljski raspoložena prema Izraelu. Takav potez samo bi povećao potencijal za sigurnosne propuste u izuzetno delikatnoj operaciji. Čak i ako zanemarimo stručne prigovore, sam izbor Ahmadinežada kao kandidata za vođu Irana nakon promjene režima ostaje krajnje bizaran s obzirom na njegovu međunarodnu reputaciju.

Bivši iranski predsjednik proveo je osam godina glasno poričući holokaust, pozivajući na uništenje Izraela i nagovještavajući nuklearne ambicije. On je bez sumnje jedan od međunarodno najtoksičnijih iranskih političkih figura u posljednjih četvrt stoljeća, lako prepoznatljiv, omražen u velikom dijelu Zapada i trajno povezan s najekstremnijom retorikom režima. Ako su izraelski obavještajni planeri tražili figuru koja bi mogla uvjerljivo ujediniti Irance nakon sloma režima, privući međunarodni legitimitet i normalizirati odnose s Izraelom, Ahmadinežad je gotovo najmanje vjerodostojan izbor koji se može zamisliti.

Bivši predsjednik kojeg je njegov vlastiti režim više puta diskvalificirao za ponovnu kandidaturu, kojeg reformisti nisu voljeli zbog populističkog autoritarizma, a tvrdolinijaši zbog kasnijih kritika bivšeg vrhovnog vođe Alija Hameneija, Ahmadinežad jednostavno nije imao prirodnu političku bazu za preuzimanje vlasti. Njegovo postavljanje ne bi bilo najbolji recept za promicanje nacionalnog pomirenja, što je navodno ishod koji bi svaka racionalna obavještajna služba trebala tražiti. Prema paralelnom izvještavanju Haaretza, visoki dužnosnici izraelske vojne obavještajne službe navodno su plan smatrali nerealnim, upozoravajući da je predviđanje ishoda kaotične političke borbe nakon sloma režima u osnovi neizvedivo.

Njihove sumnje bile su usredotočene posebno na završnu fazu plana, postavljanje Ahmadinežada kao vođe. Dužnosnici vojne obavještajne službe modelirali su scenarije u kojima bi pokušaj provedbe plana ostavio Izrael u lošijoj poziciji, sa zabrinutošću da bi rušenje Hameneijevog režima bez uspostavljenog civilnog protuteža moglo predati vlast Revolucionarnoj gardi umjesto bilo kojem zapadno orijentiranom nasljedniku. Ako je izraelski vlastiti vojni obavještajni aparat smatrao krajnji cilj nevjerojatnim dok je operacija navodno bila u tijeku, to je značajan signal da bi vanjski promatrači trebali s velikim oprezom tretirati cjelokupnu strategijsku logiku ovog plana.

Postoji i domaća izraelska politička dimenzija koju vrijedi spomenuti. Analitičari su ukazali na dugotrajne institucionalne suparništva između izraelske vojne obavještajne službe i Mosada, zajedno s napetim razdobljem prije izraelskih izbora u listopadu, kao čimbenike koji mogu oblikovati način na koji se ova priča prenosi i tko je prenosi. Curenja informacija koja laskaju hrabrosti jedne agencije dok implicitno kritiziraju oprez druge uobičajena su pojava u obavještajnim birokratijama svugdje, a Izrael nije iznimka. Ahmadinežadov ured odbacio je cijeli izvještaj opisujući optužbe kao holivudske tvrdnje koje nisu vrijedne čak ni formalnog poricanja, optuživši New York Times za objavljivanje izmišljenog materijala.

New York Timesov izvještaj oslanja se na neimenovane američke i iranske dužnosnike, dok Mosad nije odgovorio na zahtjeve novina za komentar. Nije predočen nikakav dokumentarni dokaz, snimka ili imenovani obavještajni dužnosnik. Za priču ove veličine koja tvrdi da je strana obavještajna agencija vodila višegodišnju kampanju za postavljanje bivšeg šefa države za vođu regionalnog protivnika s nuklearnim sposobnostima, baza dokaza ostaje izvanredno tanka, oslanjajući se na karakterizacije umjesto na provjerljive primarne materijale. Priča također pati od problema šire koherentnosti jer zgodno povezuje gotovo sve značajne niti nedavnog rata između SAD-a, Izraela i Irana u jedan dramatični luk.

Stvarne obavještajne operacije rijetko su tako uredne u narativnom smislu. Istinski tajni programi obično su kaotični, kompartmentalizirani i tek djelomično rekonstruirajući čak i godinama nakon činjenice. Potpuno zaokružena priča o regrutaciji, ratnom vrhuncu, izdaji i kazni isporučena unutar mjeseci od događaja koje opisuje, a izvor joj je isključivo anonimna dužnosnici s obje strane aktivnog sukoba, trebala bi podići obrvu svakog analitičara. Ništa od navedenog ne dokazuje da je priča lažna jer se anonimno izvještavanje u prošlosti pokazalo točnim puno prije službene potvrde. Međutim, specifične tvrdnje o amaterskim obavještajnim metodama, strateškoj nesuvislosti odabira Ahmadinežada kao figure, izričitoj skepsi izraelske vojne obavještajne službe i odsutnosti provjerljivih dokaza zajedno čine snažan argument za oprez.

Jedan element čini se sigurnim s obzirom na praksu obavještajnog aparata Revolucionarne garde koja zapravo upravlja Iranom. Da je postojalo bilo kakvih dokaza da se Ahmadinežad kompromitirao s Izraelom, već bi bio pogubljen. Umjesto toga, za razliku od svog prethodnika Mohamada Hatamija i nasljednika Hasana Ruhanija, dopušteno mu je da uz jaku pratnju prisustvuje Hameneijevom pogrebu što potvrđuje da ga iranski režim ne smatra posebno opasnim. Čitatelji, a posebno politički analitičari, dobro bi učinili da tretiraju priču o Ahmadinežadu kao intrigantan, ali ozbiljno osporavan izvještaj, a ne kao utvrđenu činjenicu nedavnog rata, barem dok se ne pojavi neovisna potvrda izvan kruga anonimnih dužnosnika.

Ako bi se priča kasnije pokazala vjerodostojnom, moguće je da je Ahmadinežadova regrutacija započela mnogo prije nego što je postao predsjednik te da su svi njegovi potezi tijekom mandata bili namjerni činovi za prikrivanje regrutacije uz puno odobrenje njegovih kontrolora. Uostalom, nijedan iranski političar nije javno bolje podržavao dobro poznatu izraelsku naraciju o Iranu kao egzistencijalnoj prijetnji Izraelu i regionalnim arapskim državama od Ahmadinežada, što je njegova politika u tom pogledu pružala jači pokrov za njegovu regrutaciju. Za one koje bi ova neobična teorija mogla zaintrigirati, najbolji savjet za razumijevanje njezine logike bilo bi čitanje remek-djela Johna Le Carrea, Mala bubnjarica.