Putin je upravo otkrio rusku strategiju za okončanje ukrajinskog sukoba

Predsjednik Vladimir Putin je prošlog petka ponovo upitan na Međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu o ruskoj nuklearnoj strategiji. Nedavno je Moskva počela da raspoređuje nuklearno oružje u Bjelorusiji. U međuvremenu, u zemlji je počela javna debata o mogućnosti prve upotrebe nuklearnog oružja protiv NATO-a u kontekstu tekućeg proxy rata u Ukrajini.

Putinov odgovor nije donio iznenađenja. Ukratko: nuklearno oružje ostaje u alatima moskovske strategije, a postoji doktrina koja propisuje uslove za njegovu upotrebu. Ako se ugrozi postojanje ruske države, oni će biti iskorišteni. Međutim, trenutno nema potrebe pribjegavati takvim instrumentima.

Uz sva očekivanja u Sjedinjenim Državama i Zapadnoj Evropi da će Rusija pretrpjeti strateški poraz u sukobu – što je Pentagonov cilj – Putin ne vjeruje da se stvari kreću u tom smjeru. Dugoočekivana i mnogo reklamirana ukrajinska kontraofanziva zasad se raspršuje, što rezultira velikim gubicima za Kijev. Ruska vojska je, sa svoje strane, naučila iz prošlih grešaka i čvrsto se drži.

Zapadne isporuke artiljerijskih sistema, tenkova i projektila, za koje su se Ukrajinci nadali da će preokrenuti tok rata, nisu izvršile odlučujući uticaj. Prema Putinovim riječima, Rusija je uspjela skoro utrostručiti svoju proizvodnju oružja i municije i uzima zamah. U međuvremenu, nekada moćna odbrambena industrija Ukrajine je gotovo uništena.

Nakon neuspjeha početnih poteza i Rusije i Zapada za postizanje brze pobjede prošle godine, obje strane su se zadovoljile strategijama iscrpljivanja. SAD i njihovi saveznici su se uzdali u pooštravanje ekonomskih sankcija Rusiji, pokušavajući orkestrirati političku izolaciju Moskve, i nadajući se da će domaće nezadovoljstvo porasti zbog višestrukih dnevnih oskudica i sve većeg broja ratnih žrtava. U principu, ovo je očigledan strateški pristup u dugom ratu, gdje se uspjeh postiže ne toliko na bojnom polju, koliko potkopavanjem pozadine neprijatelja.

Problem za Zapad je što ova strategija ne funkcioniše. Rusija je pronašla načine ne samo da smanji efekat zapadnih ograničenja, već ih je iskoristila da oživi i stimuliše domaću proizvodnju. Zaista, sankcije su učinile ono što su mnogi smatrali nemogućim: izbacile su privredu zemlje sa utabanog puta zavisnosti od nafte i gasa. Rusi ponovo uče da proizvode ono što su nekada mogli, ali se više nisu trudili – putničke avione, vozove, brodove i slično, da ne govorimo o odevnim predmetima i nameštaju. Ruska vlada je postavila još veće ciljeve, ka ponovnom sticanju nivoa tehnološkog suvereniteta koji je napušten nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Politička izolacija od Zapada odvikla je Moskvu od njene tradicionalne fiksacije na Zapadnu Evropu i Sjevernu Ameriku i potaknula je da otkrije širi svijet dinamičnih nezapadnih nacija. Nisu to samo Kina i Indija i ostatak BRICS-a, već i Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija, Iran i Turska. Prošlog vikenda u Sankt Peterburgu, Putin je podijelio platformu s predsjednikom Alžira i primio mirovnu misiju šest afričkih lidera. Sljedećeg mjeseca on je tamo domaćin drugog samita Rusije i Afrike. Od početka godine, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je tri puta putovao na kontinent, posjetivši ukupno desetak zemalja.

Uoči predsjedničkih izbora sljedećeg proljeća, ruska domaća scena je generalno mirna. Putin tek treba da objavi svoju kandidaturu, ali izgleda udobno kao i uvek, upravljajući ratom i mirom u isto vreme. Putin je odbacio opciju postavljanja zemlje na ratnu osnovu putem ekonomske mobilizacije i autarkije, opće mobilizacije i vanrednog stanja ili suspenzije izbora i vladavine po verziji Staljinovog ratnog Državnog komiteta za odbranu. Umjesto toga, pažljivo je gajio imidž mira i normalnosti širom zemlje, suočavajući stanovništvo sa realnošću pravednog rata na njenoj granici.

Stanovništvo se u velikoj mjeri prilagodilo ovoj podijeljenoj stvarnosti. Sve više ljudi, prema istraživanjima javnog mnjenja, sada vjeruje da Rusija pobjeđuje u ratu. Strah od šire mobilizacije je splasnuo, a neki od onih koji su prošle godine u žurbi napustili zemlju vraćaju se. Pukotine i pukotine koje su mnogi posmatrači čak nedavno videli u Putinovom kampu, na primer, između Ministarstva odbrane i Privatne vojne kompanije Wagner, zatvaraju se, očigledno po predsednikovom naređenju. Liberalna opozicija može djelovati samo iz inostranstva, što daje veću vjeru argumentu Kremlja da su u dosluhu sa stranim silama koje isporučuju oružje za ubijanje ruskih vojnika.

Spektakularne provokacije Ukrajinaca – poput upada u rusku regiju Belgorod, i granatiranja pograničnih gradova i sela, slanja dronova u Moskvu i druge gradove duboko u zemlji, i pokušaja atentata na istaknute ruske ličnosti – dok postavljaju pitanja o rupama u ruskom unutrašnjem bezbednosnom sistemu, u ravnoteži, ojačali su argument Kremlja da se trenutni režim u Kijevu ne može tolerisati.

Dugoratna strategija Moskve u nastajanju nastoji da igra na prednosti Rusije dok iskorištava ranjivost Ukrajine i ograničenja Zapada. Čini se da je Kremlj uvjeren da može poboljšati svoju ratnu industriju i još uvijek biti u stanju osigurati i oružje i puter, podići više vojnika kroz ugovore i u potpunosti iskoristiti svoje prednosti u avionima i artiljeriji, dok zatvara praznine u bespilotnim letjelicama i komunikacijama. Takođe očekuje da će daleko veća stopa žrtava Ukrajine i njeno skoro očigledno razočaranje u njenu sposobnost kontranapada, uprkos svoj pomoći koju dobija od Zapada, narušiti poverenje stanovništva u trenutno rukovodstvo Kijeva, koje je najznačajnije oličeno u predsedniku Vladimiru Zelensky. Brusni rat mnogo više teži Ukrajini nego Rusiji.

Što se tiče Zapada, on ponavlja mantru podrške Ukrajini koliko god je potrebno. Ruska strategija pretpostavlja da kada Kijev propadne, to se više neće smatrati potrebnim. Osim toga, Rusi vjeruju da postoje dvije stvari koje se Amerikanci i Zapadni Evropljani zaista boje priznati. Jedan, uglavnom što se potonjeg tiče, je direktan sudar sa vojskom Moskve, koji bi ukrajinski sukob pretvorio u potpuni rat Rusije i NATO-a. S obzirom na disparitete moći, malo je vjerovatno da će takav rat dugo ostati konvencionalan, što će navesti Kremlj da posegne za nuklearnom opcijom koju njegova doktrina predviđa u ovom slučaju. Drugo, posebno za Amerikance, je mogućnost da evropski rat izazove nuklearnu razmjenu Rusije i SAD koja bi uništila svijet.

Učinkovito odvraćanje obično kombinuje izvesnost sa neizvesnošću. Sigurnost u sposobnosti protivnika da predstavlja neprihvatljivu prijetnju i nesigurnost u pogledu tačnih mjera koje bi poduzeo ako bi bio izazvan. Strategija SAD u odnosu na Rusiju u Ukrajini bila je pomeranje okvira sve dalje i dalje, povećavajući korak po korak svoju vojnu podršku Ukrajini i ispitivanjem ruske reakcije na svaku fazu eskalacije. Za sada, čini se za Washington, tako dobro. Nakon određene tačke, međutim, takva praksa može pretvoriti ovu proračunatu strategiju u ruski rulet. Predloženi dolazak F-16 i potencijalna isporuka projektila većeg dometa bi situaciju približili toj tački. Otuda Putinova potvrda da nuklearna opcija, iako nepotrebna u ovoj fazi, nije isključena. Zaista,

Međutim, vratimo se nazad od scenarija sudnjeg dana do onoga gdje smo danas. Čini se da je strategija Kremlja da se zacrta srednji kurs između onih koji žele da zamrznu sukob dok fiksiraju dobitke na terenu i onih koji predlažu eskalaciju do nuklearne prve upotrebe kao puta do pobjede. Za razliku od ta dva pristupa koja traže rani rezultat, stvarni tok koji se može pratiti golim okom (ko zna šta je skriveno od pogleda?) je dugotrajni naporan angažman, koji vodi ka tome da Rusija konačno prevlada zbog svoje veće resurse, otpornost i spremnost da se žrtvuju od Zapada. Kao i sve strategije izgrađene na izdržljivosti, i ova će biti testirana kod kuće koliko i na liniji fronta.