Svijet i sve u njemu je najljepše u travnju. Krš koji je bio mjesecima siv, tek ispresijecan zelenikom i smrikama u nekoj maskirnoj boji, u travnju bi oživio. Grab, jasen ozelenili, brijesti i jablani isto, čak bi i vjetar nekako promijenio huk s proljeća.
Ahmed je volio Velim, onako kako inače djeca vole rodno mjesto, ono u kojem se osjećaju svoji, moćni, u kojem znaju svako stablo, svaki putić. Od svih putića, Ahmedu je bio najdraži onaj koji bi vodio kraj Povilara, neuglednog bunara do Velištaka, te moćne izvor vode i potoka koji se iz njeg’ izlijevao u neveliko korito obraslo šašom.
Sa svojih 10 godina jahao je konja kao pravi ratnik koji će sasvim sigurno jednom postati. “Bit ću u sultanovoj službi, svi će strepiti od mog imena, sultan će me nagraditi za službu pa ću imati barem tri žene i barem pet ropkinja i robova.”
Nije se zalijetao baš na drugu stranu, tamo iza one crkve i groblja oko nje kojeg se uvijek bojao. Radije je gledao ljude izdaleka, kako oru njive volovima, idu po vodu na bunare. Otac mu je rekao da su to Stankovčani, nevjernici, da ne priznaju Alaha, ni Muhameda. To mu baš nije išlo u glavu, kako može postojati netko da ne vjeruje u Alaha!?
Njihova kuća u Velimu je bila jedina cijela, uokolo su bile ruševine, a otac mu Mehmet je bio sultanov graničar.
Bio je sumrak, htio je još samo odvesti konja na Velištak prije mraka. Sjahao je, konj je rzao, bio nemiran. Prije nego li će se snaći, uzviknuti bilo što, netko ga je s leđa zgrabio, bacio na travu, prekrio mu usta krpom, drugi je uhvatio konja. Otimao se, pokušavao osloboditi čeličnog stiska, zbaciti napadača sa sebe, a onda je utonuo u mrak, nakon što je osjetio udarac u glavu.
Idemo brzo Ilija, veži mu ruke i noge, svakako krpu u usta da ne viče… Ilija i Mile su bili uskoci. Ona klepetala u Zadru su ih nazivali Morlacima, Morovlasima, Vlasima. Živjeli su od pljačke, a pljačkali su u pravilu nezaštićene Turke, a u lošija vremena se nisu sramili pljačkati ni Ilire, ni Hrvate, ni kršćane. Bog je znao da na svijetu mora biti i lopova pa su preskakali samo jednu zapovijed, onu Ne ukradi, a jedna k’o nijedna. Ma, preskakali su i više zapovijedi, samo im je dobro zvučalo da preskaču samo jednu.
Njih dvojica uzjahaše na svoje konje, Ahmeda prebaciše na njegovog konja i trkom cestom prema Dazlini i Zloselima. Prespavali su negdje u Dragama sa svojim plijenom, dječakom umrljanim od suza.
Sutradan su svečano došli u Zadar, pred crkvu Svete Stošije. Iako jutro, već je bilo živo na tržnici. Valjalo se javiti upravniku tržnice i čekati svoj red za prodaju. Dva uskoka su bila više nego zadovoljna cijenom. Za turskog roba su dobili svaki po dva dukata. Kupio ga neki Ivan Scartini, proizvođač kotlova. Što će dalje biti s malim Turčinom, nije ih bilo briga. Ono što jest bila njihova briga jest kako sljedećeg puta na pijacu dovesti tursku djecu, vidjeli su da se za djecu dobiva veći novac.
Ahmeda su smjestili u nekakvu baraku gdje je bilo još barem 20 mladića u odrpanim haljama. Svi preplanuli, ne od sunca, nego od vatre kojom su radili oko proizvodnje kotlova. Umjesto u sultanovu službu, pade tako Ahmed u ropstvo mletačkom obrtniku. Prolazili mjeseci, Ahmed jačao, rastao i radio. Gledao oko sebe i kovao planove o bijegu. Vidio je što se događa s oboljelima pa se poče i on praviti bolestan. Takvih se Scartini rješavao na svoj način – najprije ih krstiti da im duša prosti i njegove grijehe pa ako će umrijeti, neka umru u miru s Bogom, kao krštene duše.
Nakon skoro godinu dana Ahmedovog sužanjstva, dođe tako red i na njegovo krštenje. Dana 18. travnja 1656. odvedoše ga u crkvu. Kako ti se zvao otac? Mehmet Turčikapić, reče Ahmed. Sve to svećenik zapisa guščjim perom u nekakvu knjigu.
Ahmdeov kum na krštenju bijaše njegov vlasnik Ivan Scartini. Koje ime ćete dati vašem djetetu? Marko! Tako Ahmed postade Marko, a prezime? Ne zna se što je svećenik napisao u knjigu, bit će Scartini.
Sa svojih dvanaest godina, Ahmed koji je Marko uspije pobjeći iz Zadra. Pješice preko Zemunika, poljima ispod Nadina, skrivao se i od svojih, i od tuđih. Prešao iznad Vrane, Radošinovca, kršem iznad Kašića pa preko Zibanoge u Velim!
Ali tamo ne bijaše nikoga. Otac mu Mehmet je izgleda odselio, s njegovom braćom i sestrama, sa sobom potjerao i stoku. Kuća bila opljačkana, prazna. Ahmeda svladale suze i očaj. Gdje bi to mogao tražiti svoje, a da ne nastrada, što će i kako će dalje? Sve do sad ga je na životu držala želja za slobodom i snatrenje o tomu kako se vraća kući među svoje. Vratio se, a njegovih nema.
Velim je bio njegov, pomisli. Mogu biti Ahmed, ali mogu biti i Marko. Legenda kaže da je Marko kasnije oženio jednu Stankovčanku i tako bio onaj prvi koji će za trideset godina dočekati sa svojom obitelji fratre iz Skradina i narod koji je s njima došao i naselio Velim.
Nije se naravno prezivao Turčikapić. Nije ni Scartini. A kako jest, ne znamo.
P.S. U rujnu 1658. godine, generalni providur Zadra Petar Valier napisao je u izvješću vlastima u Veneciji da 520 muškaraca, 98 žena i 46 djece čeka da ih se proda (T. Perinčić Mayhew, Prodaja roblja na Jadranu, 112).
P.S.S. Autor pjesme Kraj tanahna šadrvana je Heinrich-Heine (1797.- 1856.), jedan od najvećih pisaca u povijesti svjetske i europske književnosti, a njen originalni naslov je «Der Asra».
«Pjesma je vjerovatno nastala 1845. ili 1846. godine u Parizu. Tada je Heine već dugo, još od 1831. godine, bio u Francuskoj. Kod Heinea je Orijent predstavljao mjesto sretnih i nesretnih, jednostavnih i osjetljivih ili rafiniranih osjećaja. U mnogim njegovim pjesmama on ima važnu ulogu»
23 komentara
Kakvi su sve narodi ovde postojali i smenjivali se i kakvih je sve neverovatnih priča o njima koje nisu zapisane i nisu sačuvane kroz usmeno predanje.
Odličan tekst Aleriče
Prekrasna i pozitivna priča koja smiruje naš nemirni balkanski duh.
Legenda je neutemeljena, a time neautentična, više zvuči kao dorađeni nacionalni mit.
Odakle Iliri u 17 stoljeću?
Tko su Hrvati, ako nisu kršćani ni morlaci ni vlaji?
Pola milenija poslije crkvenog raskola nema katolika ni pravoslavaca, ali ima fratara, monaha nema.
Ovo je hrvatska priča, a izgleda kao da je dorađena na srpski način.
Ko nas bre zavadi. Momak u priči ne vjeruje ni svojima ni njihovim, na kraju ostade Marko. Ispada kako su roditelji svemu krivi, bez njih hepiend.
Ako nemaš volje ili neznaš odgovoriti na pitanje koje sam postavio, slobodno napiši svoj komentar i ne nadovezuj se na moj s umotvorinama o momku.
Nisam pisao o momku nego o doradi priče oko momka.
Roditelji krivi ili ne, legende i mitovi se ne racionaliziraju.
Moj komentar se odnosi na pripovijedače koji su kitili priču o momku.
Druže priča je vjerovatno izmišljena ,svako neka se zapita šta je pisac htjeo,stio,šćeo rekti,reći kazati,to što ima ime Marko ne znači da nije Mustafa ili obrnuto a to je naša zbilja trenutna,koljemo se za idenditet a vjerovatni je svima nametnut a u suštini smo potpuno isti
Priča nije nužno izmišljena, ali smisao joj kvari upravo nametanje indetiteta o čemu ti pišeš. Bez toga priča bi bila interesantna i čitljiva.
Kakve to veze ima što osoba nije hrvatske nacionalnosti a potomci su mu hrvati to ne znači da su svi Hrvati tako postali, imaš i obrnutih priča gde su Hrvati prešli u Islam pa su se kroz generacije odrekli nacionalnosti predka ili u Madjarskoj gde je jedno od najčešćih prezimena Horvat.
Moje prezime Ivanović na primer ima ljudi koji se izjašnjavaju kao Hrvati, kao Srbi, ima Roma Ivanovića, imaš Rusa koji se prezivaju Ivanovič.
Šta bugari da kažu koji nose ime po turskom plemenu koje je pokorilo lokalne slovene.
Ovo je samo priča o jednoj ljudskoj sudbini i ništa više opusti se.
Gdje sam ja napisao kako to ima ikakve veze?
Ovim tvojim upisom samo si potvrdio kako se tvoje razumijevanje i priče i mojih komentara nalazi u zomboidnoj stvarnosti.
Za zonbije sam napisao sve u odgovoru drugom komentatoru.
Hrvati nisu morlaci, jer su morlaci potomci ilira i rimskih kolonizatora. Kasnije su morlacima olitiga vlajima prozvani svi oni koji zive iznad magistrale, ali to pretezno nema veze s ovim morlacima. Ako je bilo potomaka ilira, sto ne bi bilo i ilira? Nisu dolaskom hrvata nestali svi iliri s ovih prostora. Hrvati nisu sigurno (ako je uopce tocno doseljavanje) dosli u jednom danu i potaracali svo stanovnistvo koje je tu bilo prije njih, a bio je tu nemali broj ljudi… A fratri su predvodili katolicko stanovnistvo koje se doslo naseliti u mjesto nakon sto su turci otisli iz velima… Tako bar pise u povijesnim podacima. A i da ne pise, valjda moze biti malo pjesnicke slobode,iako mi se cini da je prica ili uzeta od negdje ili je dobro promisljano o njoj, jer su i putevi i stari nazivi za neka sela tocni (zloselo se jos i danas ponekad koristi, ali najcesce pogrdno, da se objasni kakvi su mu stanovnici)
Ne shvacam kakve veze to sto pitas ima sa srbima?
Pišeš bez veze, navedeni su Mleci, Turci, Hrvati, vlaji, morlaci i kršćani.
Moje pitanje je bilo kako to Hrvati nisu bili kršćani.
Tko su u ovom slučaju Hrvati?
A tko su kršćani?
Bez obzira bili Hrvati tu od stoljeća sedmog ili došli u stoljeću sedmom priča se događa u stoljeću sedamnaestom. I tako su rani kršćani i Hrvati skoro tisuću godina živjeli jedni pokraj drugih, a onda su ovi kršćani u posljednjih 400 godina nestali, danas ih nema, ostali su samo Hrvati.
Nisam znao kako je Hrvatima trebalo tisuću godina za prihvatiti krsćanstvo.
Poslije crkvenog raskola u 11 stoljeću pa sve do 17 stoljeća Hrvati su odolijevali krsćanstvu. Pola milenija su se opirali i bili Hrvati, a poslije toga su ti kršćani postali Hrvati koji nisu bili kršćani.
Mojim prvim komentarom sam samo htio upozoriti kako ovakvim dorađenim pričama se proizvode zombiji koji nisu u stanju složiti niti onu najjednostavniju slagalicu za djecu od 9 kocaka.
Sad za zombije stvarno moram napisati kako su Hrvati u vrijeme ove priče već 500 godina bili kršćani.
Jel ti pise u textu da su u stankovcima bili “nevjernici” (nisu vjerovali u alaha) i kasnije je krscansko stanovnistvo doselilo – gdje pise da ujedno nisu bili i hrvati?
Al nek ti bude
Pročitaj još jedan put priču pa ćeš vidjeti kako su između ostalih tamo bili i Hrvati i kršćani.
Ništa ja ne pokušavam dokazivati samo propitkujem teze u priči postavljene.
Ako baš hoćeš gradnju franjevačkog samostana u Skradinu financirali su hrvatski velikaši Šubići isto kao gradnju pravoslavnog manastira Krka kojeg je financirala srpska princeza Jelena, sestra cara Dušana, udana za Šubiće što je potvrđeno i iz srpskih izvora. Srpski izvori uredno navode kako su Šubići bili hrvatski knezovi.
Tako je na području oko i između rijeka Krke i Zrmanje po povlačenju Turčina nastalo dosta katoličkih i pravoslavnih sela.
Serviranje poluistina je veća manipulacija od čistih laži.
Ono što želim reći je to kako su na dosta područja u Hrvatskoj uz granicu BiH selo do sela živjeli pravoslavci i katolici koji su stotinama godina učili samo svoju povijest ne obraćajući pažnju na susjede koji žive na par kilometara od njih.
Čitajući ovu priču to se nastavlja i danas, zato sam i napisao kako bi priča bila dobra da je pisana bez intervencije u kontekst.
Vrijeme prošlo…
”Sa svojih 10 godina jahao je konja kao pravi ratnik koji će sasvim sigurno jednom postati. “Bit ću u sultanovoj službi, svi će strepiti od mog imena, sultan će me nagraditi za službu pa ću imati barem tri žene i barem pet ropkinja i robova.”
Vrijeme sadašnje…
”Prije 15 godina mislio je da će sa 31 godinu imati svoj biznis, luksuzni auto, zaručnicu, tri ljubavnice, putovati po svijetu… A eno ga, sjedi kući sam, u gaćama… I jede voćni jogurt.”
Vrijeme buduce…
Ostali su samo komentari, a ni vocni jogurt nije sto je nekad bio;)
Vrijeme buduće…
Još ima dijelova za Golfa dvicu.
kako su pjevali Rokeri sa Moravu 80-ih godina
“Kraljević Marko”
Uan, tu, uan, tu, tri, četiri!
Ko će, bre, da mi objasni šta se to događa
u šta se to izrodila omladina mlađa
strina mi se s čudo čudi a komšija krsti
neki đavo umešao prsti!
Šta je to? (Je, je!)
To je rokenrol! (Je, je!)
Šta reče, bre? (Je, je!)
Ko će s’vati sve? (Je, je!)
Tako stoju stvari
al’ niki ne mari
sad za to
Drumove je orao Marko da Turci nervira
danas niko nê da ore, lakši pos’o bira
šminkeri, pankeri, sunce li im žarko,
di je da vas vidi Kraljeviću Marko?
Buzdovan je nekad Marko u desnicu stisk’o
a sad stiska ko šta stigne u zamračen disko
nekad Marko jah’o Šarca sa mišići jaki
a sad svaki žgoljac jaše Kavasaki
Zanimljivo kako se zadnji tjedan počeo pojavljivati, – Kraljević Marko u komentarima na raznim portalima… na prvi pogled, ničim izazvano… obratila sam pažnju na to kad sam naišla na to drugi ili treći put, kaže čovjek: “Obje moje bake katolkinje napamet su znale pjesme o Kraljeviću Marku”.
Ovo je dokaz da su ljudi i te kako svjesni da se nalazimo u vremenu velike krize. I naravno da se prisjećaju svega iz davnine a što bi im moglo pomoći i osvjestiti ih…
Također je jasno da oni koji zatiru narodne pjesme, rade to ne samo da ‘razviju tzv nacionalnu svijest’, nego da bi satrli narodni duh, i, najvažnije, – učinili ogromnu uslugu globalistima.
Vrh…:D….
Fino ispripovjedano….. a tako i slično je i bilo…
Crno i drugo plemstvo je imalo dobar priljev robova sa ovih prostora. Zašto to ne bi opet imali? Znaju Habsburzi iz prijašnjih iskustava da će se “korov” kad tad pobuniti i da bi moglo “neugodno” postati. I zato nam lijepo njihovu poruku stožer prenosi: 100% procijepiti do 1og lipnja…uz mali pomak zbog tehničkih poteškoća, do 1og rujna i tako dalje…
Taman sam pomislio to isto nakon pročitane rečenice “U rujnu 1658. godine, generalni providur Zadra Petar Valier napisao je u izvješću vlastima u Veneciji da 520 muškaraca, 98 žena i 46 djece čeka da ih se proda (T. Perinčić Mayhew, Prodaja roblja na Jadranu, 112).”
To je ona ista ekipa što danas ordinira u londonskom Sitiju…
Hvala SoA!
I slobodno pisi malo cesce…