Jacques Attali: Treći svjetski rat je već počeo – Europa nema ni vođu ni plan

Kada Jacques Attali, francuski ekonomist, pisac, globalist i nekadašnji savjetnik predsjednika Françoisa Mitterranda, nešto izjavi – valja dobro poslušati. On je odavno poznat kao lukav čovjek koji vidi dalje od današnje političke magle, pa i onda kada njegove riječi djeluju pretjerano ili alarmantno, a nerijetko i manipulacija.

Ovih dana Attali je ponovo podigao prašinu tvrdeći da Treći svjetski rat nije prijetnja, nego već stvarnost. Njegove riječi zvuče kao šok za europsku publiku koja se još uvijek tješi iluzijom da su ratovi nešto što se događa negdje drugdje – u Ukrajini, na Bliskom istoku, u Africi – ali ne i na “našem kontinentu mira”.

Ono što Attali iznosi nije puka retorika. On hladno slaže činjenice koje govore da se svijet već nalazi u globalnom sukobu. Iako mnogi u Europi i dalje pokušavaju umanjiti ozbiljnost trenutka, on tvrdi da se kotači povijesti već vrte u smjeru totalnog obračuna.

U ovom tekstu analiziramo glavne poruke Attalijeve izjave, razotkrivamo njihovu težinu za Europu i šire Zapadno društvo te na kraju donosimo kritički pogled na ono što se skriva iza sve glasnijih bubnjeva rata.

Attalijeva teza: rat je već tu

Za Attalija nema dileme: Treći svjetski rat je počeo. Ne kao formalna objava rata, ne u obliku jedne “Velike bitke” poput 1914. ili 1939., nego kao skup povezanih sukoba koji zajedno čine novu globalnu stvarnost. On navodi kao dokaz rat u Ukrajini, prijetnje Kine Tajvanu, geopolitičke igre u Africi, rastući sukob između Venezuele i Sjedinjenih Država, te naravno, neprestano goruće žarište na Bliskom istoku.

Prema njegovim riječima, dovoljno je povezati točkice. Svuda po svijetu izbijaju sukobi koji uključuju ili posredno dotiču velike sile – SAD, Kinu, Rusiju, Europu. To je definicija globalnog rata, iako se politički establishment još uvijek boji to priznati.

Posebno zabrinjava Attalijevo upozorenje da se taj rat može još zaustaviti, ali da je “zupčanik već pokrenut”. Drugim riječima, možda još nije prekasno, ali svaki dan odgađanja ozbiljne diplomacije smanjuje šanse za mir.

Europa u iluziji: kontinent koji nije spreman

Jedna od najoštrijih točaka Attalijeve analize jest stanje Europe. On tvrdi da je europski kontinent potpuno nespreman za realnost rata. Ne samo vojno, nego i tehnološki, ekonomski i politički.

1. Vojna nemoć
   Dok Ukrajinci u ratnim uvjetima razvijaju vlastitu proizvodnju dronova, sustava elektroničkog ratovanja i drugih jeftinih, ali učinkovitih sredstava, europske sile i dalje se ponašaju kao da se pripremaju za rat prošlog stoljeća. Njemačka, Francuska i druge velike države nemaju dovoljno kapaciteta ni da same brane svoj teritorij, a kamoli da dugoročno podrže Ukrajinu ili da odgovore na šire prijetnje. Attali ironično primjećuje da je danas “najbolja vojna industrija Europe zapravo u Ukrajini, a ne u Berlinu ili Parizu”.
2. Tehnološka ovisnost
   Europa je, kaže on, potpuno vezana uz američku i kinesku tehnologiju. Internet, društvene mreže, kartični sustavi, sustavi za prikupljanje podataka – sve to kontroliraju Amerikanci. S druge strane, bez kineskih baterija i dijelova cijela europska automobilska industrija bi se urušila za tri mjeseca. Europa se, dakle, našla u škarama dvaju divova.
3. Politička kratkovidnost
   Dok Kina planira do 2040. svoju energetsku, industrijsku i tehnološku neovisnost, Europa jedva sastavlja političke koalicije koje mogu trajati duže od šest mjeseci. Attali podsjeća da europske elite nemaju ni viziju ni hrabrost, nego stalno reaktivno odgovaraju na krize – umjesto da ih strateški predviđaju.

Nuklearna utrka i povratak noćnih mora

Jedna od točaka Attalijeve analize odnosi se na nuklearno oružje. On upozorava da se sve više zemalja počinje pitati: “Ako nemamo nuklearnu bombu, kako se uopće možemo obraniti?” To stvara začarani krug: zemlje poput Južne Koreje, Japana, Australije ili Indonezije počinju ozbiljno razmišljati o vlastitom nuklearnom arsenalu.

To je povratak u logiku Hladnog rata – samo ovoga puta s mnogo više igrača i mnogo manje sigurnosnih mehanizama. Attali otvoreno kaže: “Utrka za nuklearnim naoružanjem je ponovno pokrenuta.” To znači da prijetnja slučajnog ili namjernog nuklearnog sukoba nikada nije bila bliža od 1980-ih.

Rat sankcijama: europska hipokrizija

Attali oštro kritizira i europsku politiku sankcija prema Rusiji. Bruxelles se hvali 19. paketom sankcija, ali istina je da Moskva i dalje pronalazi načine za izvoz nafte i plina – preko Indije, Kine i drugih posrednika. Europa tako stvara privid odlučnosti, dok istovremeno mnoge članice EU-a nastavljaju kupovati energente iz Rusije, izravno ili neizravno.

Za Attalija je to čista hipokrizija: “Embargo ne funkcionira. Ili ga ne provodimo dovoljno ozbiljno, ili nemamo hrabrosti sukobiti se s trećim zemljama koje pomažu Rusiji.” Ali Europa to ne može jer je previše ovisna upravo o Kini – a Kina je glavni saveznik Moskve.

Rezultat? Europa kažnjava samu sebe skupljom energijom, inflacijom i gubitkom industrijske konkurentnosti, dok Rusija i dalje financira rat.

Amerika između demokracije i diktature

Posebnu pozornost Attali je posvetio stanju u Sjedinjenim Državama. Njegova analiza je brutalna: “Amerika se pretvara u diktaturu.” On smatra da Trump i njegova politička filozofija već sada potkopavaju demokratske institucije, a činjenica da “samo izvršna vlast ima vojsku” pokazuje tko uistinu kontrolira moć.

Ako Sjedinjene Države krenu putem autoritarizma, onda Europa gubi i posljednjeg jamca svoje sigurnosti. Jer Washington koji gleda samo vlastite interese neće se dvoumiti žrtvovati europske saveznike za dobar “deal” s Kinom ili Rusijom. Attali tu logiku jasno vidi u načinu na koji Trump barata pitanjem Tajvana: ako mu trgovinski dogovor s Pekingom donosi više, spreman je odustati od obrane Tajvana – čime bi domino efektom ugrozio i Japan, Južnu Koreju i Australiju.

Bliski istok i iluzije o miru

Attali se dotaknuo i pitanja Palestine i Izraela. On smatra da je priznanje palestinske države nužno za dugoročnu sigurnost Izraela – jer bez toga, prijetnja apartheidom i unutarnjim kolapsom Izraela postaje sve veća. No odmah zatim dodaje: Francuska i Europa imaju premalu ulogu da bi mogle išta bitno promijeniti. Prava snaga je u Washingtonu, državama Zaljeva i, naravno, u samom Izraelu.

Drugim riječima, Europa i ovdje glumi moralnog arbitra, ali bez stvarne moći da utječe na događaje.

I ovdje dolazimo do najvažnije točke. U cijeloj ovoj priči, unatoč svim analizama, sankcijama, prijetnjama i pripremama, nitko ne govori o miru. Ne Bruxelles, ne Washington, ne Pariz, ne Berlin. Govori se samo o novim sankcijama, novom naoružanju, novim koalicijama i novim neprijateljima.

Hoće li se građani probuditi?

Jacques Attali je izrekao ono što se mnogi boje priznati: Treći svjetski rat nije budućnost, on je sadašnjost. Europa nije spremna, Amerika klizi u autoritarizam, a Kina strpljivo gradi vlastitu nadmoć. U toj igri Europa se pokazuje kao nemoćni igrač – bez vojske, bez vizije, bez političke hrabrosti.

No najopasnije je to što nema ozbiljnih razgovora o miru. Kao da je mir postao tabu riječ, znak slabosti, dok je jedina prihvatljiva retorika ona ratna.

To je ludilo koje će nas skupo stajati. Jer ako se svijet zaista sruči u totalni rat, neće to biti zato što “nismo imali izbora”, nego zato što nitko od političkih elita nije imao hrabrosti odabrati mir.

Pitanje koje ostaje jest: hoće li se građani probuditi i zahtijevati mir prije nego što bude prekasno? Ili ćemo se jednog dana probuditi u svijetu u kojem je Attalijeva najcrnja prognoza – globalni rat – postala jedina stvarnost?

Tko je Jacques Attali?

Radi se o osobi koja je dovela Macrona na vlast i to je najavio više godina ranije. Također je participirao u stvaranju Europske središnje banke. Attali je glavni predstavnik globalističkog pokreta. Lukav je, ali nije glup.

Naš komentar

Kako je moguće da se, nakon svih ratnih strahota 20. stoljeća, vodeće sile svijeta niti ne trude započeti ozbiljan mirovni proces? Odgovor je neugodan: zato što je mir postao nepoželjan. Mir bi razotkrio nesposobnost današnjih političara, njihove unutarnje promašaje i nedostatak vizije.

Mnogi analitičari već sumnjaju da se iza ratne retorike skriva nešto dublje. Strah od ekonomskog i društvenog sloma Zapada. Političke elite koje nemaju rješenja za rastuće nejednakosti, tehnološku ovisnost i urušavanje industrije, sada koriste rat kao dimnu zavjesu. Ako je društvo u strahu i mobilizirano za “ratno stanje”, tada manje pita zašto nema posla, zašto standard pada ili zašto političari djeluju kao amateri i izdajice.

Drugim riječima: rat je izgovor za mediokritet.