Indonezija je istodobno dobila dvije krize koje su prešle njezine granice, a njezin odgovor na njih postaje test njezine regionalne vjerodostojnosti.
Erupcija vulkana Anak Krakatau 15. rujna izbacila je pepeo do 15.000 metara visine, a tutnjava se čula 700 kilometara dalje. Osam zračnih luka obustavilo je promet, tisuće letova su poremećene, a više od 270.000 putnika ostalo je zaglavljeno u tranzitu.
Gotovo istodobno, dim od šumskih požara u indonezijskom dijelu Bornea prešao je državne granice. U Sarawaku je pogoršanje kvalitete zraka povezano s porastom astme od 259 posto, dok su u Manili zabilježene razine onečišćenja više od četiri puta iznad sigurne granice Svjetske zdravstvene organizacije.
Ove dvije krize, iako različite po podrijetlu, otkrivaju isti problem: kada unutarnja kriza postane međunarodna briga, šteta se ne mjeri samo materijalno. Ona zadire u diplomatske odnose, regionalno povjerenje i percepciju države kao odgovornog aktera.
Pepeo koji ne pita za granice
Vulkanski pepeo kod kuće izaziva iritaciju očiju i tjera škole na nastavu na daljinu. Izvan granica, erupcija remeti regionalni zračni promet, turizam i putovanja, što zahtijeva brzu koordinaciju i razmjenu informacija sa susjedima.
Požari stvaraju drugačiju vrstu trenja. Dim iz Indonezije prelazi granice i pogađa stanovništvo susjednih zemalja, a dio koncesija na kojima izbijaju požari drže tvrtke povezane sa Singapurom, Japanom i Malezijom. Time pitanje dima prestaje biti isključivo ekološko i postaje pitanje prekogranične korporativne odgovornosti i diplomacije.
Indonezija posljednjih godina bilježi porast šumskih požara. Uzastopne ekološke krize mogu učvrstiti percepciju Indonezije, ali i njezinih susjeda čije tvrtke posluju na tim koncesijama, kao izvora regionalnog ekološkog rizika.
Za državu koja želi igrati veću ulogu u regionalnim i globalnim poslovima to postaje pitanje kredibiliteta: može li Indonezija dokazati da upravlja rizicima čije posljedice sežu izvan njezina teritorija?
Pitanje je posebno relevantno unutar ASEAN-a, gdje Okvir za komunikaciju o rizicima od katastrofa naglašava pravovremenu, točnu i pouzdanu razmjenu informacija među nacionalnim agencijama, regionalnim centrima i međunarodnim partnerima.
Tri sloja krizne komunikacije
Ingrid d’Hooghe, viša znanstvena suradnica i bivša voditeljica Clingendael China Centra, tvrdi da u situaciji kada unutarnja kriza postane međunarodna briga vlade moraju komunicirati s domaćom i stranom publikom kroz tri vrste informacija: fizičko suočavanje, psihološko suočavanje i popravljanje reputacije.
Informacije o fizičkom suočavanju upućuju na smanjenje rizika — ažuriranja o kvaliteti zraka, pogođenim područjima, zdravstvenim rizicima i zaštitnim mjerama tijekom požara, odnosno podatke o vulkanskom pepelu, plinovima, vidljivosti i zatvorenim zonama tijekom erupcije.
Informacije o psihološkom suočavanju smanjuju strah i nesigurnost. Indonezijska agencija za upravljanje katastrofama BNPB i meteorološka agencija BMKG priopćile su da erupcija Anak Krakataua ne nosi rizik od tsunamija. Takva je komunikacija bila osobito važna zajednicama koje pamte tsunami u Sundskom tjesnacu 2018., izazvan urušavanjem istog vulkana, u kojem je poginulo više od 400 ljudi.
Oba sloja imaju međunarodnu dimenziju koja se lako previdi. Dosljedne i pravovremene informacije omogućuju susjednim vladama procjenu rizika i koordinaciju vlastitih odgovora. Šutnja, proturječja ili odgoda čine suprotno — tjeraju druge zemlje na odluke na temelju nepotpunih informacija, a one to pamte.
Prirodna nepogoda i požar nisu ista kriza
Treći sloj, popravljanje reputacije, predstavlja drukčiji izazov jer reputacijski izazovi nisu isti za svaku katastrofu. Riječ je o strateškoj komunikaciji usmjerenoj na obnovu narušenog imidža države, osobito kada kriza uključuje radnje koje joj se mogu pripisati, izostanak prevencije ili neadekvatno postupanje.
Erupcija Anak Krakataua može se razumjeti kao kriza bez krivnje: Indonezija nije izazvala erupciju. Njezina reputacija stoga ovisi uglavnom o tome koliko učinkovito reagira, komunicira rizike i štiti pogođene zajednice.
Šumski požari su drukčiji jer su uglavnom posljedica ljudske djelatnosti, nemara i nedostatne provedbe zakona. U takvim slučajevima, samo pripisivanje požara suhom vremenu ili super El Niñu može loše odjeknuti u inozemstvu. Za publiku u Kuchingu ili Manili koja udiše dim, klimatsko objašnjenje može zvučati kao alibi.
Riječi same po sebi ne mogu popraviti reputaciju kada publika čeka konkretne mjere: provedbu ekoloških zakona, istrage odgovornih, jačanje prevencije požara i rješavanje uvjeta koji omogućuju njihovo ponavljanje.
Razlika je diplomatski važna. Prirodna nepogoda testira sposobnost Indonezije da odgovori na neizbježnu opasnost, dok ponavljajuća kriza s požarima testira i spremnost Indonezije i njezinih susjeda da otvoreno komuniciraju o zajedničkoj odgovornosti za rizike koji prelaze granice.
Što Indonezija treba reći — i učiniti
Za Indoneziju krizna komunikacija nije samo informiranje javnosti. To je i javna diplomacija. Kada krize prijeđu granice, vlada treba brzu, transparentnu i dosljednu komunikaciju.
Ali komunikacija ne može zamijeniti djelovanje. Kod prirodnih opasnosti to znači pokazati pripremljenost, kompetenciju i empatiju. Kod ekoloških kriza s ljudskom odgovornošću to znači i odgovornost i prevenciju.
Na kraju, međunarodna reputacija Indonezije tijekom krize neće se oblikovati samo prema onome što vlada govori, nego prema tome jesu li njezine riječi usklađene s njezinim postupcima.
Ono što u cijeloj raspravi ostaje nepostavljeno pitanje jest tko u regiji uopće ima ovlast sankcionirati odgovorne za požare kada su vlasničke strukture koncesija raspršene po nekoliko država. Bez tog odgovora svaka deklaracija o prekograničnoj odgovornosti ostaje slovo na papiru, a dim se vraća svake sušne sezone.
Od pada posljednjeg diktatora Indonezija sve teže funkcionira ,razbijena je namjerno centralizirana struktura vlasti “čvrstrukaša’ da neokolinijalna bagra opet može zagrabiti u nacionalna bogatstva!