Stuart Englert, financijski pisac, u petak je pred nacionalnim odborom Constitution Party u Evansvilleu u Indiani izložio tezu da su Sjedinjene Države napustile „ustavni novac” – zlato i srebro – i prešle na praktički neograničen papirnati i digitalni novac.
Englert taj prelazak ne prikazuje kao zavjeru nego kao posljedicu rasta države koja se razvila u ono što je bivši američki kongresnik Ron Paul nazvao „državom blagostanja i ratovanja”. Drugim riječima, kada država preuzme obveze koje njezini prihodi ne mogu pokriti, jedini izlaz koji joj ostaje jest tiskanje novca bez pokrića u plemenitim metalima.
Njegov je zaključak nemilosrdan prema svakom sustavu fiat valute: državno propisani papirnati novac uvijek završi u obezvrjeđivanju valute, inflaciji cijena i nabujalom dugu. Ti faktori s vremenom podrivaju gospodarski rast, koji onda traži još više kreditne ekspanzije i novog zaduživanja — krug koji se vrti dok valuta ne izgubi vrijednost i povjerenje javnosti, kao što se dogodilo s bezvrijednim Continentalom i stotinama drugih propalih valuta kroz povijest.
Hrvatska je već prošla tu lekciju
Hrvatski čitatelj ovo ne mora čitati kao američku priču. Domaća rasprava o valutnoj klauzuli i o tome tko stvarno kontrolira emisiju novca u zemlji koja je vlastitu valutu zamijenila tuđom upravo je varijanta istog pitanja koje Englert postavlja u Indiani.
Kada država nema vlastitu valutu, ona nema ni instrument kojim bi u krizi potaknula zaposlenost ni mehanizam kojim bi snosila posljedice vlastite fiskalne politike. Sve što joj ostaje jest zaduživanje u valuti koju ne kontrolira – a to je upravo onaj „krug kredita i duga” o kojem Englert govori, samo u težem obliku jer poluga nije ni u rukama domaćih institucija.
Englert ne kaže ništa što domaći zagovornici monetarnog suvereniteta nisu ponavljali godinama: parlamentarna kontrola nad središnjom bankom nije birokratski detalj nego pitanje tko odlučuje o cijeni rada i štednje građana. Dok god o kamatama i emisiji odlučuje tijelo koje ne odgovara biračima, politika zaposlenosti ostaje mrtvo slovo na papiru.
Pitanje koje izvor nije postavio
Englert govori o američkom Ustavu i zlatnom standardu, ali ne pita ono što se nameće: ako je fiat novac uzrok obezvrjeđivanja, zašto su upravo države koje su najviše tiskale — i najviše se zaduživale — prošle najbolje u posljednjih petnaest godina? Odgovor nije u obrani papirnatog novca nego u tome što je tiskanje bilo usko vezano uz stvaranje stvarne proizvodnje i radnih mjesta, a ne uz financiranje ratova i spekulacija.
Tu leži razlika koju ni Englert dovoljno jasno ne izgovara: problem nije papir sam po sebi, nego kome taj papir ide. Ako novac završi u bankama koje ga vraćaju u financijske derivate, inflacija je neizbježna. Ako završi u proizvodnji, u domaćim tvrtkama i plaćama, priča je drukčija.
Zato je njegova teza vrijedna pažnje, ali nedovršena. Vraćanje zlata i srebra u središte monetarnog sustava bilo bi korisno kao sidro protiv političke samovolje, no samo po sebi ne rješava pitanje tko upravlja kreditom. Bez domaćeg vlasništva u bankama i bez stvarne kontrole građana preko parlamenta, svaka valuta — metalna ili papirnata — služi onima koji je izdaju, a ne onima koji je zarađuju.

0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.