Političari i ekonomisti u Hrvatskoj trenutno vode rasprave treba li ili ne smanjiti PDV i za koliko, te bi li to utjecalo na gospodarski rast.
Nova ruska vlada, na čijem je čelu ostao premijer Dmitrij Medvedev, također raspravlja o podizanju PDV-a u zemlji s 18 na 20%, što je Medvedev izjavio na sastanku vlade.
Istodobno je istaknuo kako će se sačuvati sve porezne olakšice za velike društveno važne proizvode i usluge.
Pretpostavlja se da će nova stopa PDV-a biti na snazi od 1. siječnja 2019. To je kasnije najavio i prvi zamjenik premijera i ministar financija Anton Siluanov.
Naime, PDV u Rusiji je smanjen s 20% na 18% 1. siječnja 2004. Tako da će stopa od 18% trajati 15 godina.
Prema riječima potpredsjednika Siluanova, povećanje stope PDV-a na 20% će proračunu donijeti više od 600 milijardi rubalja dodatnih prihoda godišnje.
Prema njegovim riječima, ta sredstva, zajedno s dodatnim prihodima od viših cijena nafta i plina, bit će glavni izvori financiranja nacionalnih ciljeva i strateških zadaća za razvoj zemlje.
Ako se stopa poveća na 20%, ona će biti jednaka onoj u Velikoj Britaniji i Francuskoj.
Zanimljivo, mediji u Rusiji u jeku ove rasprave, koja još nema svoj epilog, pojašnjavaju što je to PDV?
U različitim zemljama PDV se zove različito, ali je bit ista. Taj porez plaćaju potrošači i dodaje se vrijednosti kupljene robe. Porez na dodanu vrijednost se prikuplja od samog početka proizvodnog lanca, pri čemu svaki prodavač dodaje svoj dio, automatski povećavajući iznos naplaćenog poreza, pojašnjava ruski Financijski Vjesnik.
Istodobno, porezni obveznik koji je platio PDV taj iznos može dobiti natrag primjenom poreznih odbitaka ili olakšica. Tako da može doći do situacije da na kraju PDV plaća samo krajnji potrošač roba ili usluga.
Dakle, uz glavne ekonomske čimbenike koji utječu na izračun vrijednosti robe, cijena za krajnjeg potrošača izravno ovisi o poreznoj stopi koju je odredila država, pojašnjava Financijski Vjesnik.
PDV u Europi
U početku se PDV pojavio u Njemačkoj, početkom prošlog stoljeća, a naširoko se koristio u svijetu već do 1950.
Usprkos općim smjernicama za usklađivanje s europskim zakonodavstvom, stope PDV-a variraju od zemlje do zemlje.
Opća smjernica Europske unije je minimalno ograničenje osnovne stope na najmanje 15%.
U lipnju ove godine u skupini G20 najveći PDV je u Italiji, gdje iznosi 22%. Naime, 2013. godine je povećan s 21% na 22%.
Među zemljama izvan G20, najviše stope PDV-a su u Mađarskoj (27%) i Grčkoj (24%).
Hrvatska, kao što znamo, ima stopu PDV-a od 25%, čime pratimo skandinavske zemlje, koje imaju najveću stopu u Europi: Danska 25%, Švedska 25%, Norveška 25%, Finska 24%.
Standardni PDV se kreće od 20% do 22%. Na primjer, u Austriji i Velikoj Britaniji 20%, Belgiji i Nizozemskoj 21%.
PDV u svijetu
Niske stope PDV-a imaju zemlje kao što su Malta (18%) i Luksemburg (17%).
Najniže stope su u Libanonu (10%), Švicarskoj (8%), Tajlandu (7%), Dominikanskoj Republici (6%) i Singapuru (5%).
U Argentini je standardna stopa PDV-a postavljena na 21%.
U Kini je 1. svibnja 2018. stopa PDV-a smanjena sa 17% na 16%. Isti iznos PDV-a je u Meksiku.
U Južnoj Africi PDV je 15%, u Južnoj Koreji i Indoneziji 10%.
U Saudijskoj Arabiji je PDV uveden 1. siječnja 2018. i to po stopi od 5%.
U Indiji i Brazilu stopa PDV-a ovisi o kategoriji proizvoda i odluci saveznih država.
Za većinu osnovnih dobara PDV u Indiji je 4 do 5%, u Brazilu, u prosjeku 17%.
U Australiji, Kanadi, Sjedinjenim Državama i Japanu nema PDV-a. Umjesto njega postoji porez na promet.
Prosječna kamatna stopa ovog poreza u SAD-u i Kanadi, ovisno o državi, iznosi 2 do 15% i 5 do 6%, u Australiji 10%, te u Japanu 8%.
Smanjene stope PDV-a
Istodobno, mnoge države postavljaju preferencijalne ili snižene cijene za najvažnije sektore ili kategorije roba s društvenog gledišta.
Tako se u Austriji primjenjuje PDV od 10% na poljoprivredne proizvode, turizam i zabavu, dok u Češkoj PDV za javnu ugostiteljsku djelatnost iznosi 15%, dok je opća stopa 21%.
U Švedskoj se naplaćuje sniženi PDV od 12% na usluge prijevoza putnika, u Belgiji je stopa od 12% određena za ugljen, a na Islandu je stopa od 14% određena za hotelske usluge.
Primjer maksimalnog određivanja poreznih stopa može biti Francuska. Standardna stopa od 20% se primjenjuje na oporezivanje dobara i usluga proizvedenih i prodanih u zemlji.
Međutim, u Francuskoj postoje razne stope PDV-a.
Smanjene stope od 10%, 5,5% i 2,1% vrijede za knjige, osnovne proizvode i neke lijekove na recept.
U Danskoj usluge prijevoza putnika i financijskih transakcija podliježu nultoj stopi, a u Finskoj na pretplaćene dnevne listove.
Povlaštene stope PDV-a u Rusiji
U Rusiji se primjenjuje povlaštena stopa od 10% PDV-a za meso i prehrambene proizvode od mesa, mliječne proizvode, plodove mora i povrće.
Nulta stopa PDV-a se primjenjuje prvenstveno u izvoznim poslovima, uslugama međunarodnog prijevoza roba, radova i usluga u sektoru naftnih derivata.
Unatoč porastu PDV-a na 20%, Medvedev je istaknuo kako će se sačuvati sve porezne olakšice za posebno velike i važne proizvode i usluge za društvo.
Čelnik revizijske komore, Aleksej Kudrin, rekao je da je porast osnovne stope PDV-a u trenutnim uvjetima neizbježan. Prema Kudrinu, jedan od razloga za povećanje PDV-a je pad državnih prihoda zbog pada cijena nafte. Također je istaknuo kako udio naftne ekonomije u općem gospodarstvu Rusije pada, te da se bilježi ubrzani rast primarnih sektora transporta, komunikacije, informacija i usluga.
PDV u bivšim sovjetskim republikama
U Azerbajdžanu je PDV 18%, u Bjelorusiji 20%, dok je u Estoniji opća stopa PDV-a 20%, ali je smanjena na 9% za lijekove, medicinsku opremu, knjige, novine i časopise i dr. Nulta stopa PDV-a u Estoniji se primjenjuje za određene vrste prijevoza putnika i drugih.
U Kazahstanu je standardna stopa PDV-a 12%, kao i Kirgistanu.
U Latviji je standardna stopa PDV-a 21%, ali postoje i povlaštene stope od 12%, 5% i 0%. U Litvi je standardna stopa PDV-a također 21%. U Moldaviji je opća stopa PDV-a 20%, kao u Ukrajini i Uzbekistanu.
33 komentara
Mojsije je zapovijedio Židovima. da daju 10% od prihoda za svećeničku službu. Kada je “Božji porez” samo toliki, ni Cezar ne bi smjeo uzimati vise od 10%.
U malim ekonomijama kakva je Hrvatska, bilo koja “igra” sa porezom neće biti dostatna da riješi problem “gladne” države i zastoj u razvoju.
Po mome, jedini spas za mali narod sa bogatom zemljom, je da država počne ulagati u eksploataciju i proizvodnju i da sve što je strateški važno (financijski sektor, energetika, prehrambena industrija, teška industrija) bude državno (općenarodno).
Kada bi se to dogodilo, istog momenta bi bio riješen manjak novca u kasi, automatski bi došlo do stvaranja novih i sigurnih radnih mjesta, zaustavio odljev stanovništva i polako bi se stvorili uvjeti za uzgoj vlastite pameti bez koje nema budućnosti.
Sve ostalo je tehnika koja treba imati uporište u adekvatnim zakonskim rješenjima koje, naravno, treba provesti.
Upravo je to učinila Venezuela i kao što znamo, najbogatija je danas na svijetu.
Ooo, sine Alerikov, opet za.ebavaš 😉
Ovo u nas s 25 na 24% ne rješava ništa. Jer PDV , kako kaže, počinje od početka proizvodnog procesa do finalnog proizvoda. Negdje postoji povrat, negdje olakšice itd, sve to kontam. No, jedno je kada se proračunski višak i višak od nafte, koju su 2018. u Rusiji računali na 53 dolara za ovu godinu, koristi za širenje proizvodnih kapaciteta i strateške industrije za opće dobro, a drugo za otplatu nacionalnog duga. Rusi nemaju dug, odnosno imaju zanemariv, 19% BDP-a, s tim da su im rezerve 31. 05. bile 456,6 milijardi dolara, ne računajući, možda nekome mali, ali ipak rast BDP-a u uvjetima sankcija , itd itd. Toliko o vođenju proračuna i PDV-u.
Trebalo bi ukinuti beskrajnja plaćanja pdv na proizvode gdje su već plaćeni. Npr kupnja polovnog auta. Da se promjeni 20 vlasnika svako će platiti porez na jedan te isti auto. Toga ima samo kod nas ?
Tocno i to je prevara jer PDV kako naziv implicira je porez na dodanu vrijednost. To samo nelustrirani komunisti mogu osmisliti tako perfidnu akonomiju u kojoj je polovan auto dodana vrijednost. No, takvo su i sudstvo napravili pa ga zovemo krivosudjem zbog cega investitori izbjegavaju Hrvatsku kao kugu.
Domuljub sam ali to sto je Hrvatska takva kakva je usla u EU je kraj za EU, kraj za civilizaciju, sve sto znamo. Nimalo ne pretjerujem!
Zirnitra
Nimalo ne pretjeruješ, ali kao i svi “domoljubi”, za sve su Vam krivi komunisti, Srbi itd. Nikada niste sami “domoljubi” krivi. Nikad Hrvat Hrvata nije pokrao ili prevario. To su uvijek bili “neki drugi”. I takvu priču nam ovakvi kao ti prodaju već više od 25 godina, i onda se čudom čudite kako smo u kurcu. Eto vidiš, tu smo bili i tu ćemo i ostati. U kurcu. Mozak plićak, šta ćeš? Malu pivu? Hrać, pljuc
U cilju pospijesavanja natalitetne i demografske politike, potpuno ukinuti PDV na dijecije potrebe i hranu. Odjeca obuca i skolske potrepstine za dijecu izuzeti iz sustava PDV, Hrvatsika je u stanju sama sebe prehraniti prema tome trebala bi ukinuti PDV na hranu, ili barem na hranu iz domicilne proizvodnje.
Sto se tice crkve i politickih stranaka, krenuti u raskid Vatikanskih ugovora i naka crkvu i popove placa onaj tko koristi njihov servis, ja bez crkve i politicke stranke mogu, dakle i crkvu i politicke stranke neka placa onaj kome oni trebaju, za ono sto daju su strahovito preskupi.
Bilo bi dobro da je autor clanka kao digresiju napomenuo da je bivsa drzava takodjer imala porez na promet,kao Australija,SAD i Japan i da je iznosio,cini mi se oko 7% te da su sa tom brojkom uspjevali zakrpiti sve rupe,za razliku od ovih danas kojima nije dovoljno niti 25% pa izmisljaju trosarine kojima oporezivaju porez!
Mucke
Jeste! …ali to nije bio problem, jer se ni jedna samoupravna organizacija udruženog rada nije usudila utajiti porez ili direktoru i radnicima na crno isplaćivati dohodak. Onih 7 (?) a kasnije 10% (poreza na promet) je bilo dovoljno da popuni manjak u kasi za novi godišnji i petogodišnji plan ekonomije. (a strategija razvoja zemlje i odnos prema radništvu, je bila “religija” – dogma koja se nije smjela dovesti u pitanje do onog vremena kada je došlo do izmjene generacija 1980 -1990)
A koliko je tek bilo isplata na ruke u preduzećima, pa nisu banke ubirale vrhnje u vidu naplata vođenja računa i oporezivanja primanja.
Porez na promet, ok nešto je bilo, ali ako je 75% ekonomije bilo državno, pardon, od 74 republičko s obvezama prema federaciji, onda je tu bilo nejasno kome si plaćao i što. U YU nije bilo računa u kafićima, niti igdje u obrtu i plaćao si paušal. Išlo je ovako : Koliko si imo prometa? Šta ja znam, 1000 maraka. – Ajd daj 100 i dobro je. Tako je bilo u kafiću koji je ’80ih u mene tukao 3-5 000 maraka vikendom sva tri dana za redom. I kod svih ostalih. Bio je i samodoprinos 4% za infrastrukturu mjesne zajednce, ceste rasvjetu, uvođenje telefona i sl.
Laki Topalović
To je bilo kako kažeš ali samo sa malim obrtnicima, veći poduzetnici (kojih je bilo malo) podlijegali su istoj kontroli i pravilima igre kao i smoupravne organizacije rada.
Planska ekonomija se oslanjala uglavnom na samoupravna poduzeća koja su ostvarivala (po meni) preko 90% nacionalnog dohodka pa je radi efikasnosti oko kontrole naplate poreza najlakše bilo dogovoriti paušal za kojega nije trebala masa inspektora i nepotrebnog administriranja.
Točno je da su obrtnici na paušalu, uz samo malo volje za rad, dobro živjeli i imali novca za sagraditi kuću ili stan razvijati posao, školovati djecu i to nije smetalo državi (na kraju krajeva višak novca se stavljao u opticaj kupujući uglavnom domaće stvari i pokoji “šoping” u Trstu)
I opet su uspijevali sa time zakrpiti sve rupe a ovi danas nemogu niti sa 25% pdv i protuzakonitim lupanjem trosarine na PDV?
Porez na dodanu vrijednost uvijek plaća krajnji korisnik u cijelosti. Uglavnom je krajnji korisnik – građanin. Poduzeća plaćaju samo dio PDV i to samo na razliku između cijena ulaznih i izlaznih proizvoda. Ona poduzeća koja rade s robama sa sniženom stopom PDV-a su u pravilu na strani onih koji traže od države povrat PDV-a. Primjerice – ulazni proizvod za pekare je brašno s PDV-om od 25%, a izlazni kruh s PDV-om od 5 %. Lako je izračunati kolika je zarada, ako je ostatak samo razlika u PDV-u.
Visoka stopa poreza na dodanu vrijednost ne znači svugdje isto. Trebala bi označavati snagu socijalne države kao što to i jest kod skandinavskih zemelja. A može značiti i postojanje prevelikog i preskupog državnog aparata, kao u Hrvatskoj recimo.
Jasno je kako postoje samo dva načina povećanja prihoda od poreza – ili povećati gospodarsku aktivnost, ili povećati porezne stope. Oni koji posežu za povećanjem poreza se vrlo brzo uvjere kako povećanje porezne stope ne znači automatski i rast poreznih prihoda. Ali tko će to objasniti državnim tupanima koji se nikad oznojili nisu za kruh kojeg jedu.
Son of Alerik
Poreza na promet u Jugi su bili oslobođeni svi privredni subjekti isto kao i danas (samo što je tada bilo dosta dati pisanu izjavu dobavljaču da će kupljena roba služiti u daljnjem prometu, (danas moraš imati svoje knjigovodstvo preko kojeg svaki mjesec podnosiš izvještaj poreznoj upravi)
Točno, krajnji kupac gotovog proizvoda plaća porez na cjelokupni promet, ali i poduzetnici i obrtnici plaćaju poreze na dobit i dohodak + masu parafiskalnih nameta.
Visoka stopa poreza na dodanu vrijednost znači svugdje isto, prvo se moraju namiriti svi koji vode i čuvaju poredak a tek sitni ostaci budu podijeljeni u korist raje. Skandinavske zemlje imaju stabilne ekonomije već cijelo stoljeće i bogate su prirodnim bogatstvima (naročito Norveška) tako da država ima i višak prihoda kojega ostvaruje iz eksploatacije i koncesija a imaju i sreću što nemaju balkanskog oca i mater i najvažnije, nemaju neprijatelje koji bi imali pretenzije na njihov teritorij.
Našim državnim “tupanima” nemaš što objašnjavati jer oni rade upravo ono za što su plaćeni (od stranih poslodavaca, naravno). Za njih i slične jedina pravda i pozitivno rješenje za raju, bi bilo maknuti ih sa scene (zauvijek)
otpisani
tko o čemu, nostalgičari o prošlim vremenima. Kao što sam to već objasnio, Jugoslavija je sama stvarala novac, a porezi su služili za uništavanje novca tako da priča o porezima tada i danas nema nikakve veze. Nije usporedivo.
Naši državobranitelji nisu plaćeni ‘od stranih poslodavaca’, nego upravo od poreza kojeg harače od nas.
SoA
Dobro, malo nostalgije i priznajem ali bi i ti trebao priznati neke stvari (ono sa Venezuelom?) …ali mi pojasni kako to porez može služiti za uništavanje novca?
Naši “državobranitelji” – oni nižeg ranga od nas harače, a oni višeg ranga od nas uzimaju “džeparac” a prava lova im dolazi od “pravih” poslodavaca.
Ok. Ako država stvara sama novac, onda ga ona u teoriji i praksi može proizvesti koliko hoće (kao Venezuela danas i Jugoslavija nekad). Što će takvoj državi porezi? Da bi skladištila novac? Ne, nego da bi ga uništila. Povukla iz optjecaja. Natjerala ljude da rade i primora ih da svoje proizvode, usluge, znanje prodaju za zakonsko sredstvo plaćanja kojeg tiska država. Tako je kod monetarno suverenih država koje imaju nekreditni novac.
U kreditnom sustavu (u kojem se nalazimo danas), novac se kreira ni iz čega, ne postoji prije nego li dođe tražitelj kredita, a tako kreiran novac se poništava povratom kredita.
Odakle Venezuela u ovoj prici?Pomenute drzave su Australija,Kanada,SAD i Japan.
Uostalom kad vec spominjes Juznu Ameriku onda posteno priznaj ono sto znaju i vrapci na grani da primjer Venecuele nije tamo presedan nego pravilo koje se odnosi na sve tamosnje drzave pa i one najkapitalistickije kada “zastrane” u vanjskoj politici..Recept za hiperinflaciju oduvijek ,kao as u rukavu, drze tajne sluzbe odredjene drzave+njihovi igraci iznutra+MMF.
Komentar bi ti bio puno ozbiljniji da ne ubacivas padobranca(Venecuela) koji ne spada u ovu pricu nikako.
Mucke
Ne mogu utjecati na tvoj doživljaj komentara. Čovjek je pitao kako se to porezom uništava novac pa sam mu dao primjer koji egzistira danas. Jugoslavija je također dobar primjer, ali više ne egzistira.
Alerik, nešto si tu fulao. Novac je svugdje i u svim ekonomijama obrtno sredstvo i ono se ne poništava. Novac bi trebao biti međunarodno dogovoreni ekvivalent svih materijalnih vrijednosti koje neka deržava baštini.
Suverena država ima pravo prema nekom dogovorenom principu, da štampa toliko novca koliko je potrebno da bi podmirio sve minule,trenutne i buduće robno-novčane transakcije, plus ono što se očekuje kao rast vrijednosti nacionalne proizvodnje.
U nekoj utopijskoj organizaciji života, opet bi trebalo nešto slično novcu, jer se samo dogovorenom vrijednošću sredstva za razmjenu (novca, čekova,bonova,zapisa) može vršiti pravedna razmjena među sudionicima u prometu proizvoda i usluga.
Kreditni novac nije nepostojeći novac, već je to novac kojega poslovna banka duži od središnje, odnosno glavne državne banke i služi kao još jedno od mjerila stvarne potrebe za štampanjem novog novca jer će se za sav taj novac od kredita morati stvoriti nova vrijednost (dakle, rad-robovanje-šljakanje) kako bi se on mogao vratiti sa uvećanom vrijednošću – kamatama (koje su dodana vrijednost).
…to je, kako ja razumijem funkciju samoga novca i ostalih prihvaćenih sredstava za razmjenu vrijednosti, jedino logično (za mene)
…porez na prommet ili tzv. PDV ne bi smio prelaziti onih Mojsjevih 10% . U istoj visini bi trebali biti i porez na dobit i dohodak a za ostale potrebe države (zajednice), država bi trebala staviti u funkciju zajedničke resurse (prirodne resurse i ljudski potencijal) i zavisno od njihove izdašnosti i trajnosti, planirati napredak i opstojnost cijeloga društva.
otpisani
Žao mi je. To što ti misliš o novcu i ono što novac jest nema veze jedno s drugim. Morat ćeš se ipak dobro potruditi i shvatiti tko, kako stvara novac, na koji način ga pušta u optjecaj, što se s njim događa, kako se poništava, koja je razlika između kreditnog i nekreditnog novca, što je to bankarstvo djelomičnih rezervi…pa onda možemo o svemu, čak i o novcu.Ne postoje suverene države, a da imaju kreditni novac. Tamo su suvereni vlasnici valute.
Alerik
Ničime me nisi uvjerio u tvoju superiornost u znanju o novcu a još manje si me uvjerio da nisi u zabludi. Nisi ništa korisnog rekao u svom bahato intoniranom komentaru.. Ako nešto znaš onda bi bio red da meni neukom objasniš ono što poručuješ da ja prije naučim – pa da ti se javim !?
Ako ne želiš ili nisi sposoban za konstruktivnu razmjenu mišljenja koja se temelji na argumentima, bolje se suzdrži od bilo kakve komunikacije sa mnom, jer ću inače na svaki tvoj uvredljiv i podcjenjivački komentar odgovoriti sličnom mjerom
otpisani
napisao sam dovoljno komentara o toj temi i nemam uvijek volje za govorenje o istom. Ovdje ću ti kopirati moj komentar od prije neki dan pa ti slobodno uzvrati s uvredama, nemam problem s tim (povod za komentar je bilo pitanje zašto Rusija ne uvede nekreditni novac):
“Svakako je pitanje „Zašto Putin ne uvede nekreditni novac?“ jedno od najintrigantnijih pitanja današnjice. Bez umišljaja da znam odgovor na to pitanje, svejedno ću razmišljati naglas.
Već smo utvrdili da je za uvođenje nekreditnog novca potrebno potpuna suverenost. Je li dakle Rusija u potpunosti suverena i je li Putin predsjednik s potpunim autoritetom, u skladu s ovlastima koje ima? – o tomu možemo misliti svašta, ali uistinu ne znamo. Koliko je Putin ‘vladar’ kakvog ga prikazuju Zapadni mediji i kakvim se prikazuje sam je upitno. Nikad u povijesti nije postojao apsolutni vladar, iako će nam povijest ponuditi mnoštvo ‘primjera’. Uvijek vlada oligarhija, a položaj njenog prvog čovjeka ovisi uvijek o tomu koliko taj izabrani prvi zadovoljava interese oligarhije.
Tako dolazimo do slijedećeg pitanja – Je li nekreditni novac u interesu oligarhije koja upravlja Rusijom?
Budući da nekreditni novac podrazumijeva istovremeno i zabranu bankarske multiplikacije depozita, sam nekreditni novac u startu iz svih igara moći nepovratno izbacuje banke i njihove vlasnike. Ako su vlasnici banaka među oligarsima, hoće li se oni olako odreći svoje moći, a u korist naroda?
To je jedan skup pitanja.
Drugi skup pitanja se odnosi na rusku ovisnost o međunarodnoj razmjeni sa svijetom koji je ogrezao u kreditnom novcu. Trenutkom uvođenja nekreditnog novca bi se automatski prekinuo svaki kontakt sa svim FED-ovim podružnicama po svijetu. Može li to Rusija sebi priuštiti? Kako zasad stvari stoje – ne može. Još uvijek Rusija nije do kraja postavila čvršće temelje suradnje sa zemljama koje se percipiraju kao protivnici američke hegemonije.
Imamo i treći set pitanja, a odnosi se na ‘kineski razvojni put’. Naime, Kina je upravo zahvaljujući kreditnom novcu i supremaciji dolara uspjela se razviti tehnološki, stabilizirati financijski i ekspandirati po svijetu s dolarima koje su izvukli iz ostatka svijeta, a da sami nisu morali ni prstom mrdnuti u obrani dolara kao svjetske rezervne valute. Možda Rusija želi slijediti isti put.
Da za takav zaključak ima povoda, pokazuje i prisustvo ruskih banaka u EU. Sberbanka je u većinskom ruskom državnom vlasništvu, a djeluje unutar eurozone kao i svaka druga europska banka. Put novca je jasan – Rusija inkasira eure od prodaje energenata zemljama EU, dio polažu u devizne rezerve, a jednim dijelom taj novac transferiraju u svoje banke po Europi. Taj novac tim bankama služi kao depozit na osnovu kojeg onda i one, poput drugih stvaraju eure ni iz čega i distribuiraju ih kao kredit po Europi. Motiv je dakako zarada na europskim građanima i poduzetnicima, ali to nije primarni motiv. Stvarni je da Sberbanka i druge ruske banke budu financijski servis podružnicama ruskih poduzeća otvorenih po Europi. Tako da ruska poduzeća europskim kapitalom (stvaranjem eura ni iz čega) omogućuju ruskim poduzećima da kupuju postojeća europska poduzeća i tako šire ruski utjecaj po Europi.
Svega toga bi se Rusija morala odreći uvođenjem nekreditnog novca što vidimo, nije u niteresu ruskih oligarha.
Valja dodati i da nekreditni novac nije neki ultrapametni izum od jučer. Nekreditni novac je imala i Jugoslavija, eno ga koristi i Venezuela. Vidimo rezultate – hiperinflacija u oba slučaja. Razlog za hiperinflaciju kod nekreditnog novca je namjerna greška u koracima – vlastodršci nisu istovremeno onemogućili banke u multiplikaciji depozita (što znači da na milijardu nečega koju tiska središnja banka kasnije komercijalne banke multiplikacijom stvore još 5-10 milijarda i tako drastično uvećaju količinu novca u optjecaju, a da se istovremeno nije povećala količina roba na tržištu koje se s tim novcem mogu kupiti).
Nekreditni novac je koristila i Hrvatska u razdoblju 1991-1994. Također je taj pokušaj završio s hiperinflacijom (iz istog razloga kojeg sam gore spomenuo), ali je donio i nešto drugo, puno vrijednije od šteta izazvanih inflacijom. A to je – razdruživanjem od Jugoslavije Hrvatska je preuzela vanjski dug u iznosu od 2,7 milijarda dolara. Vodila je rat, skrbila o 700 000 prognanika, o 700 000 izbjeglica, naoružavala se, stvarala vojsku. Na kraju rata je Hrvatska bila dužna….2,7 milijarda dolara. Ni centa više.
Danas s kreditnom kunom je dužna oko 110 milijarda eura ukupno.
Drugi slučaj uvođenja nekreditnog novca je Hitlerova Njemačka. Kad je 1933. Hitler došao na vlast, za kilo kruha je trebala prikolica puna novca, ljudi su gladovali. Da bi za samo 6 godina Njemačka izgradila najjači ratni stroj u povijesti i najjaču dotad viđenu industriju. Da nisu ulagali u ratnu industriju, tko zna što bi bilo.
Suverena država sama kreira svoj novac, a uništava ga porezima. Novac prikupljen od poreza suverenoj državi nije potreban (jer ga može sama stvoriti koliko hoće) pa je razlog postojanja poreza uništavanje novca. Ali nije primarni razlog. Pravi razlog poreza u suverenoj državi jest natjerati ljude da rade.
Što bi sutra spriječavalo bilo nekog vlastodršca da se okrene tiskanju novca i tako potkupljuje mase u namjeri stvaranja svoje diktature, svevlasti? Jedino jaka društvena i institucionalna kontrola (te kontrole recimo nema u Venezueli). Može li i ta kontrola biti potkupljena. Može.
To je stalni prateći rizik kod nekreditnog novca. Društvena svijest.
Možda Putin zna kakvo je stanje ruske društvene svijesti i možda ne želi predati takvu moć nekom sutra potkupljivom predsjedniku?
Eh sad, možda valja razjasniti koja je to ključna prednost nekreditnog novca u odnosu na kreditni.
Kreditni novac je ovaj kojeg sad imamo (nema veze kako se zove, euro, kuna km, dinar..) i tako se zove jer u optjecaj ulazi isključivo kao kredit. A ono što u optjecaj uđe kao kredit kojeg treba vratiti s kamatom je u stvarnosti neotplativo jer se u optjecaj nikad ne pušta i novac potreban za plaćanje kamata. Rezultat korištenja takvog novca je konstantni rast ukupnog državnog duga (to znači države, građana i gospodarstva), cikličke krize, mnoštvo blokiranih računa, ovrha i deložacija. U takvom sustavu je stvarna moć u državi kod vlasnika banaka, a ne u parlamentu ili Vladi. Vlada je u svojoj izvršnoj ulozi ograničena s maksimumom poreznog opterećenja prema građanima i gospodarstvu te iz tako prikupljenog novca mora servisirati vojsku, policiju, državne službe, socijalu, zdravstvo, školstvo. Vlada je u odnosu prema bankama u istom položaju kao i bilo koji građanin – stoji u redu pred šalterom i ispunjava papire za dobivanje kredita. Te kredite država može vratiti jedino preko leđa građana, tj preko povećanja poreza.
Vlada je agent stranog kapitala koji je prisiljen donositi i provoditi zakone s kojima štiti strani kapital.
Građanstvo i gospodarstvo tek potencijalno zarađuju, a banke to čine uvijek. Novac je vlasništvo onog tko ga kreira – u stvarnosti banaka.
U nekreditnom modelu novac u optjecaj ulazi kao poklon. Bez kamata. Novac je vlasništvo države.
Država porezima uništava višak novca u odnosu na ponudu roba i usluga te tako održava stabilnom valutu i sprječava inflaciju. Vlada može poticati gospodarstvo i usmjeravati ga u željenom smjeru.
Ne postoji manjak novca, može postojati samo manjak ideja. Nema straha od neimaštine, nema straha od starosti, umjesto svakodnevne borbe na život i smrt u traženju novca za kamate, energija se koristi za nadmetanje u idejama. Nekreditni novac iskorjenjuje pohlepu, uništava laž, iscjeljuje društvo. Ispravlja moral, prave vrijednosti stavlja na pravo mjesto.
A sve to je u sukobu s agendama koje upravljaju s ovim svijetom. Zato ćete uvijek pronaći protivnike nekreditnog novca i pristalice kreditnoga. Tu oko sebe. Onaj koji ima ušteđevinu na banci želi do smrti dobivati kamate na svoj novac. Ne interesira ga to što će netko ostati bez imovine zbog tih kamata. Iz svoje štednje on crpi svoju lažnu moć i ugled. A banke i zakoni ga u tomu podržavaju, a on stvarno podržava ovaj lopovski sustav, dok javno govori protiv.
Ima i drugih razloga zbog kojih su mnogi protiv nekreditnog novca. Postoje primjeri država koje unatoč kreditnoj naravi novca uspijevaju ostvarivati visoki životni standard za svoje ljude, ravnotežu u razmjeni s inozemstvom, čak i suficit u platnoj bilanci. Ono što se pritom zaboravlja jest da je to moguće samo na račun nekog drugoga. Tvoj suficit nužno znači moj deficit. Bilo koji rast podrazumijeva i rast duga. Što znači i rast kamata na posuđeni novac. Svaki rast se pogoni posuđenim novcem. U toj igri mogu uspjeti veliki poput Njemačke recimo. Ali mogu i mali, ako znaju kako funkcionira svijet.
Kod nas su toga svjesni samo ljudi okupljeni u Zadruzi za etično financiranje. Zato ih HNB i sva svita agenata i onemogućava u radu i daljim namjerama osnivanja banke. Etično financiranje bi nadomjestilo nedostatke kreditnog novca i pogonilo bi se prvenstveno idejama, uzajamnim povjerenjem, istinom i ljubavlju. Nabrojano je neodvojivo od kolektivnog uspjeha. Ne može se uspjeti bez toga. Da bi Etična banka uspjela među nama, mi se moramo promijeniti ili će ona promijeniti nas. Silom ljubavi.
Etično financiranje bi moglo efikasno poslužiti društvu kao međuvrijeme do nekreditnog sustava. Jer zasad, ovakvi kakvi jesmo, stresom i strahom izmoždeni, bez samopouzdanja, okupirani brigom o preživljavanju nismo sposobni osloboditi svoje kreativne potencijale i dati sebi, obitelji i društvu sve ono što možemo i znamo.
Alerik
Zahvaljujem na trudu i žao mi je što ovaj tvoj tekst nisam do sada vidio Ja sam ti više kampanjski pratilac na ovom portalu jer inače nisam tip koji bi svakodnevno satima sjedio pred kompjuterom.
Priznajem da su mi neke stvari nelogične a sa time i nejasne, ali samo sam jednom pročitao tvoj tekst i kada budem imao vremena pokušati ću proučiti što više nepoznanica u vezi nekreditnog i kreditnog novca i i povezati ih sa tvojim viđenjem i objašnjenjima.
Eto, ovakvoga te ipak više volim 🙂
Zato sto ima luksuz da moze odgovoriti:” Pokusajte,to cemo smatrati objavom rata” i tu prestaje svako teoretiziranje o novcu i ekonomiji.To sto je zapisano na papiru o teoretskim postavkama ekonomije i tokova novca u danasnjem svijetu ima vrijednost isto kao i medjunarodni(medjudrzavni) ugovor,dakle vrijednost WC papira.
Vrag je kao i uvijek u detaljima. Ako uvedete PDV po opće prihvaćenom modelu ne narušavate slobodno tržište. Ako zatim pametno uvedete posebnu (nižu) stopu za pomno odabrane robe i usluge i k tomu još dodate subvencije za određene strateške proizvodnje i grane, krajnji rezultat, za one bez posebne stope i subvencija, je: za uvozne robe i usluge jednak – carini, a za domaće robe i usluge jednak – porezu na ‘luksuz’, kako bi nekad rekli, odnosno neproduktivnu potrošnju. Time obeshrabrujete uvoz i potrošnju na gluparije. Krajnji cilj je zadovoljiti osnovne potrebe svih građana, a tek onda želje i hirove pojedinaca! A sve to lijepo i dalje na slobodnom tržištu, ne kršeći pravila WTO-a. Pametne države rade tako, a budalaste – znate i sami kako.
Dva komentara nestala zato sto administrator spava cijelu vecer.
Nitko ne spominje one koji su izuzeti od poreza a vrte strašne novce. Banke npr…Crkva…
danasnji clanak u njem. privrednim vijestima objasnjava, zasto eu zeli izbaciti sistem pdv-a a uvesti novi sistem – reverse charge. u detalje objasnjava mogucnosti prevare – samo u eu-zoni zbog pdv-a imaju budget-deficit od 150 mrd.
pdv sistem jest zastario, ali i ovaj reverse charge nije puno bolji – prevare su i dalje moguce, kao i kaos na trzistu, kocnica. super stivo – deutsche-wirtschafts-nachrichten.de/2018/07/09/eu-steuerplaene-der-binnenmarkt-wird-zur-farce.