Bosna i Hercegovina i uvezeni korijeni mržnje iz Saudijske Arabije

U susjednoj Bosni i Hercegovini među Bošnjacima između Muslimanskog bratstva iz Erdoganove Turske i vehabijskog režima iz Saudijske Arabije traje tihi rat za utjecaj nad lokalnim muslimanskim stanovništvom.

On je primjetan u svim sferama društvenog života – medijima, obrazovanju i utjecaju na lokalnu političku elitu, a račun, naravno, plaća obično stanovništvo koje se bori sa svakodnevnim problemima. Nešto manje je prisutan utjecaj Irana, ali on nije toliko agresivan, što možete primijetiti i po aktivnostima Zaklade Mulla Sadra. Unatoč činjenici da se na stranicama ove zaklade mogu pronaći brojne zanimljive teme za laike, pripadnike drugih konfesija, pa čak i ateiste i agnostike, Islamska zajednica BiH je oštro osudila djelovanje ove zaklade.

Poglavarstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je 2014. upozorilo na opetovane pokušaje nametanja tumačenja islama na način koji je stran bosanskim muslimanima, te je najavilo “preispitivanje suradnje sa svim osobama i organizacijama koje to čine”.

“Neodgovorne aktivnosti nekih pojedinaca i organizacija tjeraju Islamsku zajednicu da preispita nastavak i oblike suradnje sa svima koji ignoriraju bošnjačku islamsku tradiciju i jedinstvo muslimana”, stoji u priopćenju koje je tada objavio ured reisa Islamske zajednice u BiH, Huseina Kavazovića.

U priopćenju je posebice istaknuto neprihvatljivo djelovanje iranske zaklade pod nazivom “Mulla Sadra”, jer ta zaklada promiče šiitsko tumačenje islama kakvo se u BiH uopće nije prakticiralo prije rata, jer su bosanski muslimani pripadnici sunitskog pravca u islamu.

Ovo je točno, ali samo djelomično. Naime, našem bratskom narodu islamske vjeroispovijesti je jednako stran radikalni politički islam kakvog promovira Muslimansko bratstvo, a posebno vehabijsko ili, kako ga preferiraju zvati, selafijsko tumačenje islama koje su sa sobom donijeli emisari iz Saudijske Arabije. Potonje je još opasnije, jer promiče mržnju, netoleranciju i isključivost prema svim ostalima i drugačijima. U tom smislu čudi agresivni nastup reisa Huseina Kavazovića prema zakladi koja bi u BiH trebala potrošiti milijarde dolara, a da u konačnici ne bi uspjela “obratiti” jedva nekoliko postotaka lokalnog muslimanskog stanovništva.

Vehabizam i uvezeni korijeni mržnje iz Saudijske Arabije

Međutim, što reći za vehabizam? Kroz povijest su na Arapskom poluotoku formirana tri različita vehabijska državna subjekata. Međutim, samo je posljednji, onaj čvrsto povezan s britanskim i američkim imperijalističkim projektom, uspio preživjeti sve do danas.

Pod pretpostavkom da kao valjan prihvatimo koncept kojeg je razvio američki politolog Charles Tilly, koji je tvrdio “kako rat stvara države“, moramo priznati činjenicu da je Kraljevina Saudijska Arabija jedina država u regiji, isključujući bivše carske tvorevine poput Irana i Turske, te cionističkog projekta na Mediteranu, koja je prošla kroz ovaj evolucijski proces.

Međutim, ova pretpostavka može biti i točna, bez obzira na praksu stvaranja ad hoc i “odozgo prema dolje” novih državnih entiteta, ali ne treba zaboraviti četiri čimbenika koja su odigrala dominantnu ulogu u procesu izgradnje saudijske države. Prvo, to je režim koji čvrsto promiče vehabijsku ideologiju. Drugo je uloga “mutawwa’a”, čuvara vjerske tradicije koji su počeli s radom 1940. godine, a kasnije su institucionalizirani kroz “Odbor za promociju vrlina i prevenciju poroka”. Treće je “ikhwan”, islamska plemenska vojska. I četvrto, ali ne manje važno, jest britanski imperijalizam i njegovi geostrateški i geopolitički interesi u Perzijskom zaljevu između dva svjetska rata. Dakle, koliko je vehabizam blizak našim muslimanima, procijenite sami.

Vehabizam je kao ideologija u Saudijskoj Arabiji nesumnjivo imao zasluge kao ideološka nadgradnja u procesu formiranja države. Međutim, to je tumačenje islama u oštroj suprotnosti sa samom islamskom tradicijom. Vehabizam predstavlja ogranak koji negira kulturu i tradiciju islama, iako njegovi sljedbenici vole tvrditi “kako se oni vraćaju korijenima i izvorima islama iz vremena poslanika Muhameda”. To je ekstremno učenje koje odbacuje ne samo razvoj islamske misli nakon zlatnog doba Medine i poslanika Muhameda i njegovih drugova, nego ga odbija i etiketira kao “nepoznavanje religije”.

Misao reformatora Muhammada ibn Abd al-Wahhaba je nasilna i reakcionarna do krajnosti, što je razlikuje od konzervativnih teorija srednjovjekovnih mislioca. Muhammad al-Wahhab je rođen u vrijeme propadanja osmanske vlasti i kada je u Perziji, pod dinastijom Safavida, svoje pozicije ojačao šiizam.

Tada nastaje savez između vjerskog reformatora Muhammada al-Wahhaba i saudijskog emira Muhammeda ibn Sauda. U maloj oazi Dar’iyya se kao cilj predlaže uspostava kraljevstva Božje riječi, a cilj treba postići, ako je potrebno, putem “džihada”, što je značilo putem rata.

Teološka podloga vehabizma je vrlo jednostavna i temelji se uglavnom u naglasku na “tawhid”, jedinstvo Boga, te na konceptu džihada i strogog poštivanja pet stupova islama. Istovremeno se temelji i na otvorenom sukobu s bilo kojom drugom vrstom teorijske elaboracije “drugih”, odnosno onih koji nisu suniti, te potpunog odbacivanja svega što se smatra inovacijama. U stvari, prije nego su se okrenuli protiv sufizma i šiita, pristaše al-Wahhaba su sunite prisilili da poštuju njihovu rigidnu interpretaciju šerijata. Njihov stav je izazvao nasilne osude svih tradicionalnih institucija islama, koje su optužile vehabizam da je izdaja sunitske tradicije. U stvari, vehabije su gledane kao Qarametti, ekstremistička skupina  koja je utemeljila neku vrstu utopijske republike oko 900. godine.

Ova je skupina, potpuno u suprotnosti s islamom, optuživala je sve ostale muslimane za otpadništvo, ili “takfir”, a iste optužbe se danas upućuju protiv tradicionalnih islamskih institucija, “Sveučilišta Al-Azhar” u prvom redu, koje se protivi terorističkim skupinama povezanim s “Islamskom državom” i Al-Qaedom.

Optužbe i kritike su znatno oslabile upravo u trenutku kada su vehabije učvrstile vlast. Zahvaljujući energetskim resursima i britanskom imperijalizmu, vehabijski režim se pokazao spreman za daljnju distribuciju golemih gospodarskih resursa koje je dobivao od prihoda od prodaje nafte i uspostavio je dobre odnose s ostatkom muslimanskog svijeta, ali je ovim samo odgodio punu primjenu doktrine koju su razvili al-Wahhab i njegovi učenici.

Naime, od 1744. godine do devetnaestog stoljeća je saudijsko-vehabijski savez proživio razna razdoblja, ali je u ranom dvadesetom stoljeću, u specifičnom kontekstu propadanja Osmanskog carstva i zbog britanske pomoći, uspio udahnuti život određenoj politici planiranja.

Od posebne važnosti je bio dogovor između Saudijaca i britanskog agenta Sir Johna Philbya i kapetana Shakespeara u prosincu 1915. godine, prema kojem su Saudijci na području Arapskog poluotoka trebali voditi kontinuirane anti-osmanske aktivnosti. Britanci su im davali oružje i municiju, kao i značajnu mjesečnu naknadu u novcu za budućeg vođu saudijske države, Abd al-Aziza ibn Abd al-Rahmana b. Faysala Al Sauda.

Saudijska ekspanzija je učinkovito provedena onako kako su isplanirali Britanci.  U stvari, sporazum je sklopljen pod uvjetom da Saudijci svoje ekspanzionističke namjere ne usmjere prema obalnim emiratima u Perzijskom zaljevu, koji su već tada čvrsto bili pod britanskom zaštitom.

Sir Philby je bio uvjeren da će britanski i interesi obitelj Saud biti najbolje zaštićeni ako Arapski poluotok bude pod kontrolom jedne vlade, koja bi trebala proširiti svoj utjecaj od Crvenog mora do perzijskog zaljeva.

Saudijci će kao “čuvari svetih mjesta” zamijeniti hašemite, a u međuvremenu će imati zadaću da štite mjesta u lukama za trgovačke brodove Britanskog carstva i trgovački put Suez-Aden-Bombaj.

Ova situacija se promijenila nakon Drugog svjetskog rata, kada su Britanci izdali sve dogovore s lokalnim vlastima i kroz nesretnu “Deklaraciju Balfour” podržali ostvarenje cionističkog projekta i židovske države na Mediteranu.

“Deklaracija Balfour“ je zapravo pismo od 2. studenog 1917. britanskog ministra vanjskih poslova Arthura Jamesa Balfoura Walteru Rothschildu, drugom  barunu obitelji Rothschild, čelniku britanske židovske zajednice, u kojem stoji:

“Vlada Njegovog Veličanstva podržava osnivanje nacionalnog doma za židovski narod u Palestini, i koristit će sve napore kako bi se olakšalo postizanje tog projekta. Jasno je da ništa neće biti učinjeno što može dovesti u pitanje građanska i vjerska prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini, ili prava i politički status kojeg uživaju Židovi u bilo kojoj drugoj zemlji.”

Međutim, prava iskra koja je izazvala saudijska reakciju, osim ukidanja britanske mjesečne naknade, izbila je 5. ožujka 1924. godine, dva dana nakon uklanjanja posljednjeg osmanskog kalifa od strane republikanaca i sekularnih “kemalista” u Turskoj, kada prvi vladar modernog kraljevstva Hijaz i član hašemitske obitelji, kralj Husayin, preuzima titulu kalifa.

Očito je da vehabije, koje tvrde da su autentični tumači islama, nisu mogli prihvatiti činjenicu da ovako značajnu titulu u muslimanskom svijetu ima njihov izravni ideološki suparnik. Čak ni britanski imperijalisti, koji su upravljali tim područjem, nisu htjeli prihvatiti novog kalifa, koji je, za razliku od prethodne izblijedjele osmanske verzije, prema islamskoj klasičnoj tradiciji imao je uvjete za naslov kalifa. Naime, kralj Husayin je bio izravan potomak klana iz loze proroka Muhameda iz plemena iz Meke Banu Quraish. U tom kontekstu se može tumačiti saudijska agresija na Hijaz i nedostatak britanske intervencije u pomoć kralju Husayinu. Britanci su intervenirali samo kako bi pomogli bijegu kralja Husayina na Cipar.

Kraljevina Saudijska Arabija službeno je nastala 1932. godine, s jasnim nedvosmislenim imperijalističkim supstratom u paradoksalnom izboru službenog imena. Naime, “mulk”, ili kraljevstvo, u kontekstu islamskog političkog jezika ima vrlo negativno značenje, i daleko je od izraza koji bi se trebao koristiti u ortodoksnom islamskom entitetu koji za sebe tvrdi da je čuvar izvornog islama.

Pogrešne identifikacije Kraljevine Saudijske Arabije kao istinske tvorevine su bile predmet brojnih ideoloških rasprava u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Gotovo je paradoksalno da je Julius Evola, autentični tradicionalni znanstvenik, mogao upasti u istu klopku, kada je u takozvanog “Arapskog hladnog rata” branio stav Saudijske Arabije i Amerike, a osuđivao Nasserov socijalistički panarabizam, koji je bio puno bliže njegovim političkim uvjerenjima, ali ga je smatrao prirodnim saveznikom sovjetskog komunizma.

No, baš s tom pogrešnom identifikacijom, ali i predstavljanjem samih sebe kao čuvare svetih gradova Meke i Medine, temelji se gotovo patološki opsesivno traganje za političkim i vjerskim legitimitetom  saudijsko-vehabijskog saveza, jer se samo kroz njega, te zaštitom britanskog i američkog imperijalizma, može osigurati opstanak vlasti.

Upravo iz tog razloga, bilo kakvo odstupanje od unipolarne vizije islama, kojeg zagovaraju saudijske vehabije, neminovno se doživljava kao prijetnja. Vehabijska svijest o njegovoj čvrstoj islamskoj tradiciji je za posljedicu dovela do propagandnog rada u kojem se saudijski režim predstavlja kao čuvar autentičnog islama. U tom smislu, kritike stranih vjerskih poglavara protiv drugih islamskih učenja, koji u isto vrijeme nikada ne osuđuju vehabijsku ideologiju, jasno govore kome su odani ili od koga su kupljeni i podmićeni.

Nema sumnje da u ovom procesu prednjači duboka mržnja prema šiitima, koja se razvila u dva pravca. Jedan je čisto geopolitičkog karaktera, a drugi je u svojoj biti teološki.

Naravno islamskim teolozima i stručnjacima je više nego jasno da je vehabijska teološka razrada izuzetno siromašna u usporedbi s tisućljetnom  šiitskom tradicijom. “Kitab al-Tawihd”, glavno djelo al-Wahhaba, koje je u Saudijskoj Arabiji gotovo bogohulno svrstano uz druge svete tekstove sunizma, potpuno je lišeno originalnosti i književne vrijednosti. Međutim, teološki diskurs zaslužuje pozornost, jer se u njemu skriva većina saudijskih opsesija i strahova prema sufizmu i šiitskom učenju, posebno u njegovoj “crvenoj političkog verziji” i značenju kojeg su mu dali Ali Shariati i ajatolah Ruholah Homeini.

Ukupno poricanje iskustva mističnog islama, a time i izravnog odnosa između ljudskog i božanskog, na prvom mjestu  znači metafizičko odbacivanje filozofskog preispitivanja riječi:

“Bog je nepovrediv i njegove riječi sadržane u Kur’anu treba tumačiti doslovno! “

U tom smislu, progoni sufijskih mistika nisu usmjereni protiv oblika idolopoklonstva i poganstva, nego protiv kulture i znanja općenito. 

Vehabije su se posebno obrušile na šiite, iako imam u šiitskoj tradiciji nije božanski subjekt, nego sudionik božanskog i nositelj nebeskog, ali ne u konzervativnom ili reakcionarnom smislu, nego eshatološki, jer se odsustvo metafizičkog pogleda na svemir smatra apsolutnim zlom koje treba ispraviti.

U šiitskoj teologiji su se razvila dva različita trenda. “Crni” šiizam safavidskog klera, čiji je danas najveći eksponent ajatolah Ali al-Sistani u Najafu, i “crveni” šiizam ajatolaha Homeinija.

Šiitski islam je neraskidivim nitima povezan s aktualnim događajima u Levantu, ali su Saudijci to shvatili kao prijetnju, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da šiiti, iako su manjina unutar islamskog svijeta, u Levantu i Perzijskom zaljevu čine oko 50% od ukupnog stanovništva, a dobar dio ove populacije se nalazi na samim granicama i unutar Saudijske Arabije, na obali Perzijskog zaljeva, na područjima Al-Ahsa i Qatif, gdje se, na veliku žalost Saudijaca, nalazi veliki dio naftnih bušotina čijim se bogatstvom koriste kako bi osigurali stabilnost i kontinuitet vlasti.

Dakle, saudijska mržnja nije samo teološka, nego u većoj mjeri geopolitička. U stvari, sve dok je šah vladao Iranom, Saudijska Arabija i Teheran nisu imali nikakvih nasilnih ideoloških sukoba, jer su obje zemlje predstavljale stupove američke vanjske politike na Bliskom istoku.

Čak i naftni embargo od 1973. godine, koji je proveden, suprotno onome što se obično vjeruje, vrlo nerado od strane kralja Faysala, nimalo nije narušio bliske veze između Saudijaca i Amerikanaca.

Samo uzmimo u obzir činjenicu da je nakon kratkog embarga, u roku od nekoliko mjeseci, Saudijska Arabija postala jedno od glavnih izvoznih tržišta američkih proizvoda, prije svega oružja i visoko sofisticirane vojne opreme , što je paradoksalno, jer Saudijci pojma nisu imali kako je koristiti.

Islamska revolucija u Iranu je za Saudijce bila ostvarenje najgore noćne more, pogotovo jer je došla u vrijeme kada su ogromni naftni resursi i poraz arapskog nacionalizma Nassera osigurali Saudijskoj Arabiji da se nametne kao predvodnik arapskog svijeta i izvoznik vlastitog modela islama.

Oružana okupacija džamije u Meki u ime borbe protiv moralne korupcije saudijske dinastije u studenom 1979. godine od strane propovjednika Juhaymana ibn Muhammada al-Utaybia i njegovih brojnih sljedbenika je predstavljala najveći otvoreni izazov za saudijske vlasti od stvaranja kraljevstva. Vladajuća kuća je morala mobilizirati sve resurse na raspolaganju, političke, vjerske i vojne, samo kako bi smirila pobunu.

Kralj Khalid je od uleme izričito tražio proglašenje fetve koja će mu dozvoliti oružanu intervenciju na svetom mjestu.  Ustanak je tako brutalno ugušen u krvi. Međutim, od tog trenutka je dinastija Al-Saud naglasila svoju destruktivnu opsesiju protiv bilo kakve potencijalne prijetnje njenoj stabilnosti. U tom kontekstu valja tumačiti milijarde koje su se potrošile pomažući Iraku u ratu protiv Irana u osamdesetim godinama, na džihad protiv sovjetske okupacije Afganistana i na američku koaliciju u ratu protiv Iraka 1991. godine.

Do danas je Saudijska Arabija, pod američkim pritiskom i gotovo protiv volje kralja Fahda 1992. godine, uspjela dobiti nekakav pseudo-ustav u kojem se lupeta i isprepliću božanski suverenitet i islamski zakon. Naravno, režim u Rijadu je dozvolio izgradnju brojnih vojnih baza na svom teritoriju, što dodatno naglašava njegov karakter američkog protektorata na Bliskom istoku.

Osim toga, ako su u početku saudijsko-vehabijski savez mrštio na britanski projekt stvaranja cionističke tvorevine na Mediteranu, danas se ciljevi vanjske politike Saudijske Arabije i Izraela savršeno uklapaju. To pokazuje i sporazumom koji izraelskim zrakoplovima u slučaju napada na Iran dozvoljava da lete saudijskim zračnim prostorom.

Saudijci daju bezuvjetnu podršku svim ekstremističkim i barbarskim skupinama koje se odluče boriti protiv šiitske ekspanzije na Bliskom istoku, što otkriva duboku nesigurnost i strahove režima u Rijadu. U tom kontekstu treba promatrati i genocidnu intervenciju u Jemenu, koja se odvija u tišini međunarodne zajednice, ali i očajničke pokušaje da se pod svaku cijenu od uništenja spase plaćenici u Siriji.

Međutim, ove odluke Rijada odražavaju svijest o raspadu njegovog geostrateškog sustava obrane i zbunjenost s kojom Saudijci pristupaju međunarodnoj politici.

Međutim, usprkos zbunjenosti i agresiji, ali i nedostatku političkog i kulturnog projekta, saudijski režim je još uvijek vrlo aktivan u sunitskom svijetu u kojem pokušava nametnutu svoju viziju islama, ako se vehabijsko učenje, kao što je pojašnjeno, uopće i može zvati “izvornim islamom“.

U svom nastojanju širenja područja utjecaja nije zaboravljena ni Bosna i Hercegovina. Međutim, tu zemlju Turska još uvijek smatra svojim ekskluzivnim područjem utjecaja i sada dolazi do sukoba između dvije struje unutar bošnjačkog korpusa – onog koji se odazvao sirenskom zovu saudijskih petrodolara i onog koji je ostao vezan za osmansko povijesno nasljeđe. No, jedni i drugi djeluju destruktivno, jer ni Muslimansko bratstvo ni vehabijsko učenje nisu dio tradicije i kulture bosanskih muslimana.

Akademik Esad Duraković, profesor na Fakultetu islamskih nauka, rekao je “da je, ako se u BiH ne iskorijeni vehabizam, na kraju moguć i međubošnjački sukob”.

Prema službenim izvorima, uz dominantni hanefijski sunizam i malobrojnije pokrete, odnosno sekte, sunitski sufizam i šiizam, smatra se da vehabije, ili selafije, čine 5% – 10% muslimanskog stanovništva u BiH. Naravno, tu je i Muslimansko bratstvo iz Turske, na čelu s predsjednikom Erdoganom koji ne skriva svoje simpatije, odnosno pretenzije, prema “povijesnim osmanskim pokrajinama“. Malo je poznato da je Saudijska Arabija Muslimansko bratstvo prije nekoliko godina proglasila terorističkom organizacijom i stavila ga van zakona. Muslimansko bratstvo i vehabizam kao ideologije mržnje i isključivosti potiskuju tradicionalni hanefijski sunizam u BiH, kao da ova zemlja nema dovoljno problema za rješavati i bez geopolitičkih sučeljavanja Rijada i Ankare. U tom smislu, što prije muslimani Bosne i Hercegovine shvate da im prijatelji nisu ni saudijski fanatici, niti turski emisari, bez obzira na sredstva koja navodno izdvajaju za humanitarnu pomoć, škole i bolnice, tim bolje po njih i sve narode koji žive na ovim prostorima. U suprotnom će rak rana vehabijskog islama metastazirati i ne samo da je moguć “međubošnjački sukob“, kako upozorava akademik Esad Durakovioć, nego se inozemni dušebrižnici bosanskih muslimana u ostvarivanju svojih ciljeva neće dvoumiti u izazivanju sukoba s ostalim narodima ovih prostora.

S druge strane, nije nikakva tajna da BiH može djelovati kao snažna centripetalna sila i ujedinjujući čimbenik za sve narode koji u njoj žive i koji graniče s njom. Naravno, to i jest glavni razlog zašto imperijalističke sile na kartu podjela najviše igraju upravo u ovom dijelu jugoistočne Europe.