fbpx

Zbog pasivnosti ljevice desni populizam je postao “posljednja slamka spasa” za europske narode

EU kriza

U posljednje vrijeme globalističke “elite” u Bruxellesu neprestano govore o rastućem “populizmu”, prijetnji koja će uništiti naše “liberalne demokratske vrijednosti”, a uglavnom se prstom upire u desne populističke pokrete koji traže vraćanje nacionalnih suvereniteta i veću ulogu u odlučivanju naroda u okviru njihovih nacionalnih država.

Ljevica je gotovo nestala. Nekakvih naznaka buđenja je bilo s pobjedom Syrize u grčkoj i pojavom Podemosa u Španjolskoj, ali je Syriza pogazila sva predizborna obećanja, a Podemos potpuno promijenio početne zacrtane ciljeve i priklonio se liniji vladajuće političke elite koju predvode konzervativci i socijaldemokrati. Više se ne čuju zahtjevi za izlaskom iz eurozone, NATO pakta ili preispitivanjem odnosa Španjolske i Bruxellesa. Podemos u težnjama za neovisnosti nije podržao ni tradicionalno ljevičarsku Kataloniju i podržao je dinastiju u Madridu.

Ljevičarski populistički pokreti i stranke ne nude nikakva rješenja i aktualni teoretičari marksizma se gube u beskrajnim raspravama o potpuno nevažnim temama.

Područje bivše Jugoslavije, gdje su stasale generacije priznatih stručnjaka u područje znanstvenog socijalizma, slijedi istu liniju. Vrlo rijetki se usude opisati stvarima onakvima kakve jesu, dok o konkretnim akcijama nitko i ne razmišlja. Nakon uspješno provedene revolucije za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, iskustva sa samoupravnim socijalizmom, uloge Jugoslavije u anti-imperijalističkom Pokretu nesvrstanih, Praxisovaca i drugih mislioca znanstvenog socijalizma, naprosto je nevjerojatno da nema nikoga tko će ponuditi konkretna rješenja za aktualne probleme s kojima se suočavamo.

Jedan od problema je i takozvano Otvoreno društvo, koje je kroz razne nevladine udruge atomiziralo društvo, a svaka skupina se bori za rješenje jednog od problema, gubeći na tom putu čvrste veze koje bi te ljude mogle povezati u kritičnu masu sposobnu za promjene. Zapravo, projekt Georga Sorosa i njegovog mentora, filozofa Karla Poppera, najlukavija je pobjeda reakcionarnih elita u modernoj povijesti.

Odgovor nije mogao izostati, bez obzira na činjenicu koliko je europsko razjedinjeno i uspavano radništvo. Međutim, u “Staroj Europi”, bivšoj Europskoj zajednici, nisu se okrenuli predstavnicima ljevice koji teoretiziraju u beskraj, nego podršku daju desnim i konzervativnim “populistima”. Nažalost, kod nas postoji problem što je desnica, ili barem njezin veći dio, pretjerano vezana za političke pokrete i stranke koje su se u Drugom svjetskom ratu priklonili nacifašističkom okupatoru. Na drugoj strani imamo ljevicu koja žive u sjećanjima i raspravlja o dostignućima KPJ i Borisa Kidriča, herojskoj borbi protiv nacifašizma ili idealnim rješenjima u Zakonu o udruženom radu ili Ustavu SFRJ s početka ’70-ih, ne shvaćajući da danas živimo u 21. stoljeću i da takve rasprave, osim povjesničara, više nikoga ne interesiraju. Na kraju, komentirajući uspon desnih populističkih pokreta u EU, ljevica se drži stava “kako je bolje da nama vlada i globalistička “elita”, nego da na vlast dođu “fašisti” i zbog toga Nacionalni front, njemački AfD i slične stranke ne zaslužuju podršku”.

No, što je učinila ljevica, koja je prva trebala uzeti barjak borbe protiv te i takve “elite”? Ništa. Odavno se odrekla klasne borbe i prihvatila koncept obrane ljudskih prava, maglovitog termina koji se upotrebljava ovisno o geopolitičkim interesima “elite” od koje je podmićena.

Da pojasnim što mislim reći, ovdje ću se koristiti dijelovima starih materijala, objavljenih prije dvije ili tri godine.

Naime, zapadnoeuropska institucionalizirana ljevica je oduvijek zbunjivala radništvo. Od začetnika ideje “dugog marša kroz institucije”, odbacivanja nasilnog prevrata i boljševičkih metoda, Karla Kautskog, do danas.

Jedan od važnijih datuma u povijesti socijaldemokracije je kongres njemačkih socijaldemokrata u Bad Godesbergu 1959. godine, na kojem je Willy Brandt išao tako daleko da je izjavio da je platforma njemačke socijaldemokracije: “Ne marksizam – da socijalizam i ne nacionalizacija – da socijalna država” (welfare state).

Posljedice tog popuštanja i kompromisa su se počele osjećati tek nakon pada Berlinskog zida.  Uz svu nužnu kritiku Sovjetskog Saveza i Kine, ne bi trebalo zaboraviti da bi bez tih antikapitalističkih sila veliki dijelovi Europe i Azije bili vazali njemačkog i japanskog fašizma, a čak ne bi bilo ni dekolonijalizacije Trećeg svijeta. SAD ne bi vladale kao poraženi kapitalistički svjetski žandar koji je u dubokoj unutarnjoj krizi, nego kao nesporni pobjednik. Vladajuće klase bi, bez straha od komunizma, na zahtjeve radničke klase odgovarale mnogo brutalnije i nikakav “welfare state”, kojeg je slavio Willy Brandt, ne bi bio moguć.

Sve navedeno je dovedeno u pitanje kada je europska ljevica nakon stotinu godina ipak okusila slast pobjede i osvojila jedan parlament demokratskim putem. Govorimo o pobjedi Syrize u Grčkoj i podršci naroda na referendumu o odbijanju mjera štednje. Ali je iluzija kratko trajala. Syriza je kapitulirala i Grci žive još gore nego prije dolaska “komunista” na vlast.

Sad smo opet na početku i iznova se nameće pitanje: “Što da se radi?” 2010. je Domenico Losurdo, talijanski filozof, povjesničar, marksist i intelektualac, objavio knjigu “Nenasilje, borba za mir i Obojene revolucije ” u kojoj govori upravo o nužnosti izbjegavanja nasilja u mijenjanju društvenog poretka. Nenasilje je bila karakteristika i “Obojenih revolucija”, te programski sadržaj pokreta “Indignados ” i “Occupy Wall Street”. Losurdo spominje začetnike antimilitarizma, Karla Liebknechta, potom Ghandija, Dalaj Lamu, Martina Luthera Kinga, američki pacifizam, itd.

No, osim početnih izvojevanih “pobjeda”, za radničku klasu i siromašne, ako su a priori odbacivali bilo kakav oblik nasilne pobune, tijekom povijesti se u biti ništa nije promijenilo. Kako se radništvo ne bi dovelo u bezizlaznu situaciju i sljedeći Treći ili Četvrti put kojim ga žele povesti “marksisti” trećeg milenija, nužna je kritika Losurdovog djela.

Prije nekoliko godina su ugledni hrvatski akademski ljevičari za jedan visokotiražni dnevni list izjavili kako ne pristaju na etiketiranje da ih se proziva salonskim ljevičarima, samo zato što ne zagovaraju osnivanje “Frakcije Crvene armije” poput skupine Baader-Meinhof u Njemačkoj ili partije staljinističko-boljševičkog tipa. U redu, ali ako su nenasilnu revoluciju “preoteli” stratezi Obojenih revolucija i Arapskih proljeća, ako su “Svjetski društveni forum”, kao što je bio slučaj u Tunisu, preotele profesionalne nevladine udruge koje financiraju USAID, NED, CIA, njemačke zaklade “Konrad Adenauer”, “Heinrich Böll” i “RosaLux”, strana veleposlanstva i institucije EU, što još preostaje?

Ako će se teoretizirati u beskraj, pisati eseje i konstatirati da nam nije dobro i da nas netko potkrada i krši nam prava, “revolucija”, “sloboda” i “borba” su samo riječi bez ikakvog sadržaja. S druge strane gledamo grafite: “Kada nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost!” Kakav otpor? Otpor sa zastavicama duginih boja i pjevanjem Internacionale? To je sve? Otpor poput onog u Grčkoj, gdje je do dolaska na vlast Syrize održano preko 8 000 prosvjeda, štrajkova, nekoliko oružanih juriša na parlament i nije se postiglo ništa, također govori da nešto s tim “otporom” nije u redu.

Kritika “Nenasilja, borbe za mir i Obojenih revolucija”

”Znamo koliko je suza i krvi proliveno u pokušajima da se svijet promjeni revolucijom. Walter Benjamin je 1921. kritizirao nasilje, čak i onda kada su iza njega bili plemeniti ciljevi. No, što mi znamo o dilemama, razočaranjima i istinskim tragedijama s kojima su se morali suočiti pokreti koji su vođeni idealom “nenasilja”?, piše Losurdo.

Dakle, Losurdo prihvaća kritičan stav prema nasilju, ali u posljednjem poglavlju tu kritiku preispituje, kako bi je transformirao u jedno realno ne-nasilje, koje će se ipak smjeti upotrijebiti onda kada bude potrebno.

Radi se, dakle, o začaranom krugu. Danas bi, međutim, “tradicionalne” metode društvenih promjena morale biti preispitane, jer pacifizam služi isključivo kako bi, teoretski i materijalno, “razoružao” skupine, nacije i narode koji su puki objekt politike koja želi dominirati.

Društvene promjene su uvijek bile posljedica sukoba između ljudi. Kada neki društveni poredak ne funkcionira, latentni konflikt, zbog nastojanja da se iznađe novu poredak koji bi bio vitalniji od prethodnog, prelazi u akutno stanje.

Naravno, bilo bi najbolje kada bi se jedan truli društveni poredak mogao uništiti bez građanskog rata i “užicima” koje on sa sobom nosi. Ali unaprijed, iz pukog principa isključiti mogućnost nasilne promjene, znači isključiti mogućnost društvene promjene same po sebi. Iz tog razloga, oni koji se deklariraju kao “marksisti” poput Losurda se u biti svrstavaju na suprotnu stranu.

Dokaz toj tvrdnji je prosta činjenica da je marksizam u svojoj biti revolucionarna politička doktrina. Marksistički koncept u sebi sadrži i neminovnost nasilne promjene društva, ali nas povijest uči kako se dualizam klasne borbe pokazao kao prejednostavan i neprimjeren i mora se iznaći kompleksnija metoda koja će posvetiti veću pozornost međunarodnom aspektu tog sukoba, kao i sukobu unutar skupina koje u njemu sudjeluju.

Iako se i Lenjinu mogu pripisati ovi “grijesi”, ipak je zapadnoeuropski marksizam taj koji je komunizam u praksi pretvorio u “anti-imperijalistički pacifizam”. To je vidljivo u programima mnogih suvremenih “lijevih radikalnih” stranaka u Europi. Pacifizam nije ništa drugo doli oblik suradnje s vladajućom klasom. Pacifizam i revolucionarni pristup nisu kompatibilni, obzirom da nijedan pokušaj promjene društva ne može predvidjeti razinu nasilja nužnu da do te promjene dođe.

Losurdo, koji želi komunistički pokret stopiti s pacifizmom, pokušava izmiriti “vraga sa svetom vodom“. Demokracija, pacifizam, reformizam i parlamentarizam su reakcionarni zato što im je jedina uloga da stanu na put klasnoj borbi i uspostave red u odnosima između društvenih skupina. Sve to čine, unatoč neprirodnom stanju stvari koje održavaju u životu.

Marksizam je revolucionarna teorija koja kida sve veze s prošlošću i zamišlja prelazak iz jednog društvenog poretka u drugi, iako utopijski – komunizam. Dakle, povezivati ga s demokracijom, pacifizmom, reformizmom i parlamentarizmom, znači odstupati od njegove prave prirode.

Jedan od najvećih nedostataka marksizma je taj što nije razradio teoriju koja će dati smjernice za ponašanje u ne-revolucionarnim vremenima. Možda zato što ni Marx, ni Engels nisu bili pacifisti. Marx je oštrom retorikom zazivao pobunu, revoluciju protiv europske buržoazije i carske Rusije, koje je smatrao bastionima reakcije. Engels je blagonaklono gledao na ideju o obveznoj mobilizaciji masa u “naoružano radništvo”, stvarajući tako potrebni instrument za provođenje revolucije, kada za to dođe vrijeme.

Kada govorimo o Lenjinu, tada je situacija kompleksnija. Kako bi ga razumjeli, pročitajmo kratki ulomak iz njegovog djela “Socijalizam i rat“:

“Socijalisti su oduvijek osuđivali ratove među narodima kao barbarsko i životinjsko ponašanje. No, naš stav prema ratu je potpuno drugačiji od buržujskih pacifista, samozvanih propovjednika mira i anarhista. Od prvih se razlikujemo po tome što razumijemo vezu između rata i klasne borbe unutar pojedinih nacionalnih država. Nemoguće je iskorijeniti ratove sve dok se ne iskorijene klase i dok se ne izgradi socijalizam. Stoga u potpunosti podržavamo i dajemo legitimitet građanskim ratovima koji su progresivni, to jest onim ratovima koje potlačeni pokrenu protiv tlačitelja. Robovi protiv robovlasnika, sluge protiv aristokracije, radnici protiv buržoazije. Od pacifista i anarhista mi marksisti se razlikujemo u tome što razumijemo povijesnu nužnost svakog od tih ratova, dakako, s točke gledišta Marxovog dijalektičkog materijalizma. U povijesti su se događali ratovi koji su, bez obzira na sve strahote, bili progresivni. Time što su uništili reakcionarne i štetne institucije su podigli ljudsko društvo na jednu višu razinu. Srušili su najokrutnije tiranine s vlasti, na primjer u Rusiji i Turskoj. Stoga svaki rat ima svoje povijesne karakteristike , na koje trebamo obratiti pažnju.”

Lenjin podsjeća da Marx i Engels prema nijednom ratu nisu zauzeli neutralan ili pacifistički stav. Uvijek su bili na strani onih čija bi pobjeda doprinijela emancipaciji radništva. On osobno drži kako se u Prvom svjetskom ratu bilo nemoguće svrstati na “pravu stranu“, ali je poraz carske Rusije smatrao manjim zlom.

Nije jasan stav njemačkih komunista, koji su sa svojim antimilitarizmom dopustili jednom od najokrutnijih režima u povijesti čovječanstva da preuzme vlast. U Njemačkoj, koja je nakon Versailleskog sporazuma bila na koljenima, ekonomski devastirana, zadužena i ponižena, njemački komunisti su sebi dozvolili luksuz antimilitarizma, poklanjajući zemlju u ruke nacionalsocijalistima.

To je jedno od ključnih neriješenih pitanja koje je posljedica manjkavosti evolucije izvornog marksizma. Treba naglasiti da je Losurdo znanstvenik koji daje odgovore na mnoga pitanja, no ova knjiga nas odvlači u zamku akademskog promišljanja. Problem je što njegova teorija nije potkrijepljena primjerima iz povijesti ili citatima iz drugih djela, koji bi toj misli dali “akademsku dimenziju”.

Stoga nije jasan njegov stav u mnogim krucijalnim pitanjima, nego sami moramo izvoditi zaključke. Zanimljivo je njegovo kritičko preispitivanje nenasilja.

Nenasilje, koje u slučaju nužde dozvoljava uporabu nasilja. Takav način promišljanja je sastavni dio propagande Zapada. SAD su najbolje iskoristili Ghandijev “nenasilni otpor”. Takvo “nasilje” su propagirali u “Obojenim revolucijama”, dijeleći brošure i upute koje su slobodno kolale internetom.Međutim, uvijek se dođe do točke kada nasilju pribjegavaju i nenasilni. Tada i oni, kako bi ostali dosljedni, moraju “dehumanizirati” protivnika kako bi se riješili moralnih dilema.

“Lenjinizam, kao i “ghandizam” imaju svoje korijene u antikolonijalizmu. Te dvije ideologije imaju mnogo toga zajedničkog”, piše Losurdo, iako to uopće nije istina. Ni marksizam, ni lenjinizam nisu oblik pacifizma i tu se vidi kako, osim pokojeg citata, Losurdo nije uopće dublje preispitao stavove Marxa i Lenjina o pitanju rata i mira.

Znakovito je kako se u pokušaju da se marksizam i lenjinizam prikažu kao “mirotvorne ideologije“, poziva na onaj dio Marxovog i Lenjinovog opusa koji je blizak anarhizmu, a kojeg je ranije uvijek kritizirao. O nužnosti “odumiranja države” govore i Marx i Lenjin, no to njih ne čini pacifistima. U jednom dijelu pojašnjava i bitnu razliku između šovinizma i patriotizma, ali je to neprimjenjivo kada su Sjedinjene Države u pitanju.

Amerika naprosto ne poznaje šovinizam u europskom obliku. Njena je politika internacionalističko-imperijalistička u ime “demokracije i ljudskih prava”, a koristi razne metode, ovisno gdje treba intervenirati, a da se toj politici europske vlade nikada nisu uspjele suprotstaviti.

Američkom se intervencionizmu ne možemo suprotstaviti ni šarenim balončićima, kojima u prosvjedima mašu čelnici europske ljevice, a potom u parlamentima glasaju za vojne intervencije i “doprinos miru u svijetu”.

Uostalom, postoji više vrsta “mira”. Mir koji se temelji na ravnoteži snaga, a koja jamči neovisnost i razvoj narodima. Međutim, postoji i mir koji podrazumijeva prihvaćanje podređene uloge, a u takvoj situaciji je razvoj i prosperitet naroda koji na to pristaje nemoguć. Upravo zato pacifizam i ne-nasilje ne pripadaju marksističkoj misli.

Je li nužno da odbijajući antimilitarizam čovjek postaje militarist? Ne, budući da je jedini pravi mir onaj u kojem postoji ravnoteža snaga. Kako ne bi trpjeli nasilje, treba biti spreman ponašati se i nasilno. Naravno, ako to trenutak zahtijeva. Pacifizam je samo drugo lice imperijalizma. Nekada su misionari crkve pratili kolonijalne ekspedicije, a danas to rade nevladine organizacije, i to uz veliku podršku zapadne institucionalizirane ljevice, tako da se u suštini nije promijenilo ništa.

Od prosvjeda do otpora – Vanparlamentarna oporba koju prema Dutschkeu čine svi svjesni građani

Možda bi se kao jedini svijetli trenutak u povijesti zapadnoeuropske ljevice mogao nazvati onaj u vrijeme djelovanja Rudija Dutschkea, aktivista, praktičara pobune, revolucionarno-socijalističkog agitatora, čovjek čija je ideja radikalizacije, teorijske, ali i praktične vanparlamentarne pobune toliko zanemarivana, a danas nam je potrebna više nego ikada, napisala je svojevremeno moja kolegica V. Premzl.

Dutschke nije uzeo strojnicu u ruke, nije osnovao terorističku skupinu poput “Frakcije Crvene armije” i skupine Baader-Meinhof u Njemačkoj ili “Crvenih brigada”, niti je osnovao partiju staljinističko-boljševičkog tipa, a još manje za temelj svoje borbe uzeo iskustva “Spartaka” Karla Liebknechta, Rose Luxemburg, Clare Zetkin i drugih.

Politički razvoj Dutschkeove teorije je integralni dio povijesti i teorije takozvane “Nove Ljevice” i to ne tamo gdje ona reflektira svoje lomove, već prije svega lom između prve i druge generacije “Nove Ljevice”, između lijevog socijalističkog “starog fronta” i njihovih antiautoritarnih “prevladača”.

Teorija Rudija Dutschkea “antiautoritarne pobune u neokapitalizmu” je razasuta u mnoštvo kratkih i tek nekoliko dužih spisa. Polazna točka ove sinteze je analiza imanentno autoritarnog karaktera kasnog kapitalizma, to jest “uobličenog društva”.

Dutschke je razmatrao suvremeni kasni kapitalizam kao sustav “integralnog etatizma”. Promjene u poslijeratnom kapitalizmu su se tumačile kao pokušaj vladajućih klasa da putem državne regulacije gospodarstva stabiliziraju društvenu strukturu, koja je bila krajnje nestabilna i diljem svijeta dovedena u pitanje društvenim i narodno-revolucionarnim pokretima za oslobođenjem.

Sustav integralnog etatizma razumijeva se kao dovršenje monopola kapitalizma, koji je pomoću sustavno pokrenute državne intervencije u privatnu ekonomiju suspendirao zakone kapitalističke konkurencije, a cjelokupnu društvenu masu viška vrijednosti raspodijelio među populacijom visoko industrijaliziranih metropola, čije je bogatstvo većinom dolazilo od eksploatacije gospodarski zaostalih zemalja Trećeg svijeta.

To bi u kombinaciji sa slamanjem nekadašnjih revolucionarnih organizacija radničkog pokreta u određenim zemljama vodilo do integriranog društva koje “svim” članovima dopušta da profitiraju na sustavu, ali nejednako.

Atomiziranje pojedinaca i netransparentnost vladajućeg fetišizma robe za Dutschkea, također dovode do sustava sveopćeg otuđenja.

Jedini oblik vladavine koji je dopušten kao vladajući jest autoritarna i prisilna vladavina tehnokrata potpomognuta svemoćnim masovnim medijima i time uvjetovanim isključenjem kritičke u samokritičke svijesti u javnosti. Takav oblik vladavine tehnokrata je simboliziran u “propadanju demokratskih institucija” koja tada pogađa i parlament, a svaka samostalna, klasično građanska inicijativa i radikalno demokratska djelatnost biva ugušena u samom začetku.

Tako se nekada progresivni razvoj proizvodnih snaga na svim poljima posljedično preobraćuje u stalnu destruktivnu snagu. Primjerice, politiziranje klasne borbe na nivou proizvodnje bi bilo onemogućeno, a gospodarske krize više ne bi imale karakter automatskog dovođenja sustava kako takvog pod znak pitanja.

Za Dutschkea, navodno realni socijalizam nije bio nikakva alternativa tome, budući da je ovaj socijalizam putem vladajućeg birokratskog sloja podčinjen duboko antidemokratskim procesima formiranja.

Ovaj birokratski sloj nastoji u prijateljskoj koegzistenciji sa zapadnim sistemskim neprijateljem kanalizirati i umiriti realne proturječnosti i sukobe u cijelom svijetu, a prije svega u zemljama Trećeg svijeta.

Međutim, ovaj vladajući sustav metropola je strukturno labilan, jer niti može niti smije počivati na jednoj aktivnoj masovnoj osnovi, jer bi time napravio prvi korak ka samostalnosti širih narodnih slojeva, a što je potencijalno opasno po sustav.

Stoga će mase, zahvaljujući svojoj pasivnosti, podnositi sustav integralnog etatizma. Napad na sustav i njegove parlamentarne institucije bi onda bio moguć tek sporadično i isključivo od strane svjesne, ali marginalizirane manjine koja stoji izvan sustava.

Prosvjećivanje i akcija označavaju put radikalne opozicije, a to znači; rad na prosvjećenju, rad putem provokativnih svjesno kreativnih akcija. Provokacija se ovdje shvaća kao nužno sredstvo da te akcije prodru u formiranu javnost i da se čuju.

To bi bile sve one svjesne provokativne akcije koje bi manjini revolucionara omogućile da se sami obrazuju, sami sebe čine revolucionarima i stvore jednu drukčiju, alternativno samoodređenu racionalnost. Ovi svjesni revolucionari time pokreću dijalektički proces vodstva masa, proces permanentne kulturevolucije koja podriva pasivnost masa i u stanju je pretvoriti se u aktivni antagonizam.

Ovaj proces bi se tako mogao u uvjetima objektivne krize sustava razviti u fazu pred-revolucije. Na ovaj način bi se podrila moć integracije sustava i time bi se ponovo otvorio put ka povratku klasičnoj klasnoj borbi.

Dakle, cilj ove koncepcije je pokretanje anti-autoritarne kulturne revolucije kao prvog koraka ka klasičnoj socijalističkoj revoluciji. Dutschkeova teorija revolucije zaokružuje cjelokupni svoj smisao kao teorija “pred-revolucije”.

Sam svjesni čin revolucionarnog proletarijata mogao bi preobratiti objektivnu krizu kapitalističkog sustava u revolucionarnu transformaciju istog. I samo tako, kako Dutschke piše, “subjektivna, aktivistička teorija revolucije dobiva svoje materijalističko utemeljenje”. Jednostavno rečeno, sve ovisi o svjesnoj volji ljudi, od toga hoće li konsenzus vladajućih i onih nad kojima vladaju biti ukinut i hoćemo li konačno uzeti kreiranje povijesti u svoje ruke.

Ovo je ukratko prikazano centralno političko-teorijsko oruđe s kojim se mladi Dutschke u formi “praktičnog teoretičara” okrenuo subverzivnim pobunama. Njena odlučujuća sinteza je bila otkrivanje Che Guevarine teorije, pomoću koje je Dutschke pokušao razumjeti južnoameričku gerilsku taktiku.

Gerilski oblik borbe, što znači “subverzivno raditi unutar aparata i institucija moći,” kako je on pisao, “stoji u odnosu dijalektičkog identiteta s radom revolucionarne opozicije u imperijalističkim metropolama.” “Propaganda metaka” u Trećem svijetu mora biti proširena u metropolama putem “propagande djelovanjem”, metodom “urbanizacije ruralne gerilske djelatnosti” koja se zasniva na “pukom iregularitetu kao destrukciji sustava represivnih institucija.”

Po Dutschkeu, ulogu “chegevarističke” gerile, ponajprije samoprozvane skupine, ali vrlo brzo i avangarde koja se stopila sa svim marginaliziranim, izoliranim i podčinjenim pojedincima u metropolama igraju studenti.

Oni organiziraju svoju društvenu bazu u formi alternativnog anti-miljea, svojih domova, mjesta za zabavu, instituta, škola, univerziteta, itd. S pozicije ovih protiv-institucija kao modernih mjesta društveno-kritičke opozicije i protiv-moći, moguće je putem “dugog marša” kroz postojeće institucije minirati djelotvornost navodno stabilnog kasno-buržoaskog državnog aparata.

U specifičnoj mješavini legalne i ilegalne borbe, koja je nužna zbog represije i nasilnog karaktera vladajućeg sustava, “dugi marš” je prisiljen na elemente ilegalnosti i izrasti će jedan novi sloj revolucionarnih profesionalaca koji će biti sposobni preuzeti moć i organizirati socijalistički poredak bez samoizolacije u jednom novom birokratskom sloju stanovništva.

Politička orijentirana svrha je nestala s raspadom jednog cjelovitog pokreta na fragmente koji više nisu uzimali u obzir nužnost mišljenja “totaliteta”.

Uz osvrt talijanskog stručnjaka Gennara Scale, koji ne vidi nikakve veze između pacifizma, šarenih balončića i pjevanja pjesmica s marksizmom, potom uz promišljanja Rudija Dutschkea, praktičara pobune s kraja ’60-ih i početka ’70-ih, mi smo danas u situaciji da nam izlaz iz ove nepodnošljive situacije nude konzervativni populistički pokreti, s čijim se stavovima ponekad i ne slažemo.

Međutim, oni nude rješenja – oštar prekid svih veza s tehnokratskom i birokratskom Europskom unijom, imperijalističko-intervencionističkim NATO paktom i vraćanje monetarnog suvereniteta izlaskom iz eurozone. Što nudi današnja “ljevica”, nazovimo je tako? Ništa. Napustila je radništvo, marginalizirane, izolirane i podčinjene pojedince i prepustila brigu o njima nevladinim udrugama, odrekla se pomoći narodima Trećeg svijeta u borbi za njihovu punu neovisnost i, poput Bernarda-Henria Lévyapodržava agresorske ratove i subverzivne aktivnosti globalističke “elite”, od Bliskog istoka do sjevera Afrike, od Latinske Amerike do širokih prostranstava Euroazije. Naravno, uvijek istočno od granica “civiliziranog i demokratskog svijeta”. U ovim okolnostima reći da je bolje u beskraj teoretizorati i živjeti u limbu Europske unije i Zapadnog bloka samo da ne vlast ne dođu “fašisti”, isto je što i podržavati ovaj vješto prikriveni fašizam.

Prostora za djelovanje ima, ali ga je ljevica prepustila konzervativnim populističkim strankama i pokretima, a kao odgovor piše eseje i vodi rasprave o mogućim “štetnim posljedicama njihovog dolaska na vlast”.

Dakle, “drugovi i drugarice”, probudite se iz zimskog sna, jer je 1945. završila prije više od 70 godina. XXI stoljeće traži nova rješenja, ali ne ona koja će vam već spremna ponuditi razne “ljevičarske” zaklade financirane od vlada koje žele da se ne promjeni ništa, a možda da bude i gore. Tek tada ćete imati sva prava da kritizirate one koji čine nešto, a koje prozivate “opasnim desnim populistima, koji će prije ili kasnije pokazati svoju fašističku narav”.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
44 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
shumadinac
Gost
shumadinac
4 godine prije

“No, što je učinila ljevica, koja je prva trebala uzeti barjak borbe protiv te i takve “elite”?” Ne da nije ništa, imam utisak da se namerno guraju napred nacionalisti – pogodite zašto 🙁 Šta još treba da se dogodi da su sve stranke prvenstveno populisti, da pričaju ono što narod… Pročitaj više »

Georgij Žukov
Gost
Georgij Žukov
4 godine prije

Uz najbolju volju ne razumijem zasto se stalno “otkriva topla voda” pogotovo kad je bivsa Jugoslavija u pitanju .Pa mi smo vec jednom zivjeli bolje nego li danas i to u Jugoslaviji , politicki model jest bio konfederalne drzave zajednica naroda a Kardeljov RADNICKI samoupravni socijalizam kao ekonomski model .Ja… Pročitaj više »

shumadinac
Gost
shumadinac
4 godine prije
Reply to  Georgij Žukov

@ Žukov – radničko samoupravljanje je veliki promašaj. To će reći svi ozbiljni ljudi, domaćini koji su učestvovali. UVEK su se nalazili bukači koji su nametali svoje mišljenje agresivnošću obično za nečije sitne koristi a na štetu kolektiva. Ljudi se u početku bune ali vremenom odustaju da se ne zameraju… Pročitaj više »

Deda Brada
Gost
Deda Brada
4 godine prije
Reply to  shumadinac

@Shumadinac U pravu si, ali si previše blago iskazao svoje mišljenje. Radničko samoupravljanje nije bilo samo veliki promašaj, već veliko sra*e. Radio sam u tom čuvenom samoupravljanju. Na zboru radnika direktor kaže: “Ovde treba da donesemo jednu odluku, za koju imamo saglasnost društveno-političkih organa i organizacija” (t.j partije i “sindikata”,… Pročitaj više »

Trojan
Gost
Trojan
4 godine prije
Reply to  Deda Brada

Nesmije se zanemariti vrijeme.Povijesno gledano se u SFRJ sve odvilo prilicno brzo. Radnicko samoupravljanje je sigurno imalo mana i vjerujem da su cesto rezultati bili losi radi pogresnih odluka,neznanja i sl,medjutim tesko je emamcipirati radnike i rukovodstvo u tako kratkom roku.U glavi su jos mnogi imali seljacki mentalitet (nista protiv… Pročitaj više »

shumadinac
Gost
shumadinac
4 godine prije
Reply to  Deda Brada

Loše je sprovedeno ali imalo je potencijala. Između ostalog je problem bio ne shvatanje ljudi da odlučuju o SVOJOJ sudbini (mada smo dobrim delom bili blokirani onako kako si već opisao). Sastanci su se svodili na “hajde da završimo pa da idemo da gledamo fudbal” ili “skrati malo treba kukuruz… Pročitaj više »

Trojan
Gost
Trojan
4 godine prije
Reply to  shumadinac

Suglasan 🙂

Georgij Žukov
Gost
Georgij Žukov
4 godine prije
Reply to  shumadinac

Pusti sad price rekla -kazala , matematika je egzaktna nauka.

Prosjecna stopa rasta BDP-a p. c. u 38 socijalistickih godina (1952.-1990.) iznosila je 4,3 posto godisnje, a u 25 kapitalistickih godina iznosila je 1,8 posto. Hrvatska je najvisi rast ostvarivala od 1952. do 1980. od 6,1 posto godisnje.

Georgij Žukov
Gost
Georgij Žukov
4 godine prije
Reply to  Georgij Žukov

P.S. Da me se nebi krivo shvatili , sto god pisao o Jugoslaviji u svojim komentarima , odnosi se na Jugoslaviju do 1980 g ili zakljucno sa danom smrti J.B.Tita, Kardelj je umro godinu dana ranije . Dakle govorim iskljucivo o Jugoslaviji koju su stvarali njeni revolucionari i borci NOB-a… Pročitaj više »

Osoba c
Gost
Osoba c
4 godine prije
Reply to  Georgij Žukov

Proizvodimo štipaljke. A ne i njih uvozimo.

Moreno
Gost
Moreno
4 godine prije
Reply to  Georgij Žukov

Pusti radnike i samoupravljanje, vlada oni koji proizvodi lovu iz arije. Neki su tili vladat nad drugima a neki samostalni a sad su svi dužnički robovi.

Koča Popović
Gost
Koča Popović
4 godine prije

Autor solidno barata povijescu politickih ideja, ali neke teze malkice preoblikuje zaradi argumentacije svojih postavki. Npr. tvrdnja da su njemacki komunisti predali vlast nacistima nije isitinita. Vodje njemackih komunista, Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg ubijeni su kao psi od Freikorpsa, rekcionarne parvojske koja se ubrzo transformira u neonacisticke jurisnike. Berlinski… Pročitaj više »

Alen
Gost
Alen
4 godine prije

Kapitalizam je ljevicu marginalizirao globalizacijom.. Šah- mat.
Zato je i nema niti je moze biti u njenom ideoloskom smislu.

samo tata
Gost
samo tata
4 godine prije
Reply to  Alen

..teško..ljeva ideja je sama po sebi nakaradna i necjelovita..njen vrhunac je oslobađanje čovjeka od ideje Boga..oslobađanje od okvira koji nam je dan….drevna borba moj Alene…preslikana sa nebesa.

Andrej
Gost
Andrej
4 godine prije
Reply to  samo tata

Fascinira me kada se u ovom, brojnim jednadzbama determiniranom svijetu, uvijek pronadje netko mudar, pa ubaci jos boga kao remetilacki faktor. Drugacije receno, ne mislite li da je ovaj svijet i bez boga sasvim dovoljno kompliciran?

Alen
Gost
Alen
4 godine prije
Reply to  Andrej

Upravo tako..zato sto zele da je bez boga..zato je i kompliciran.

Koča Popović
Gost
Koča Popović
4 godine prije
Reply to  samo tata

Lijeve ideje su proizasle iz potrebe covjeka za slobodom, zivotom, bivanjem. Ljevica ne moze dugorocno izgubiti jer za razliku od religije, bori se za ljudskost, za nasu esenciju.

Alen
Gost
Alen
4 godine prije
Reply to  Koča Popović

Ko je stariji ,religija ili ljevica.. U svom dijelu religija je ljevica..govorim od strane islama..dakle ideja ljevicarstva ima jako puno dodirnih tacaka s islamom..

Andrej
Gost
Andrej
4 godine prije
Reply to  Alen

I ne samo sa islamom, vec i sa krscanstvom. Meni osobno je na razini price, islam blizi premda nosim krscansko ime. Mozda je tome u odredjenoj mjeri kumovala i cinjenica da sam par godina zivio i u islamskoj republici, a dijelom i cinjenica, da mi je otac vec u osnovnoj… Pročitaj više »

Alen
Gost
Alen
4 godine prije
Reply to  samo tata

Sto bi se reklo ,sejtan nit ore nit kosi..

Nikola Turajlić
Gost
Nikola Turajlić
4 godine prije

U kojem to svijetu autor živi i promišlja društvenu stvarnost? Moderna ljevica je potpuno korumpirana od strane Imperije kaosa (svjetske financijske oligarhije koja upravlja svijetom iz sjenke) i služi joj samo kao smokvin list. Ljevičari na vlasti su glavni protagonisti neoliberalne organizacije državnih ekonomija i ratni huškači. Nobelov laureat Obama,… Pročitaj više »

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović
4 godine prije

Takozvana “ljevica”, a kako ti je bilo predugo za čitati, čini mi se da komentiraš naslov i prvih deset redaka. Ajd sad, daj si truda, pa polako ispočetka.

Nikola Turajlić
Gost
Nikola Turajlić
4 godine prije

Pročitao sam i zaključak i to prevazilazi moju ograničenu spoznajnu sposobnost. Dovoljno je da se autor i ti angažirate i “probudite iz zimskog sna” uspavanu ljepoticu, koja se prostituira na sve moguće načine sa Imperijom kaosa.

Andrej
Gost
Andrej
4 godine prije

Autor je pretpostavio, da ce citatelji biti kadri prepoznati modernu ljevicu koju spominjete kao antitezu stvarne ljevice. Usudio bih se tvrditi, da je tzv moderna ljevica formirana iskljucivo kao nekakav formalni protuuteg kapitalistickim elitama, cime se simulira drustvena ravnoteza i stvara privid strukturalne stabilnosti drustva. Autor spominje studente kao stjegonose… Pročitaj više »

Koča Popović
Gost
Koča Popović
4 godine prije
Reply to  Andrej

Bravo @Andrej! Ne smijemo smetnuti s uma da je i masa radnika stado. Primjer koji si dao je odlican za promisljanje i ucenje, ali moderno drustvo, nastalo po zelji kapitala, to ne zeli. Cin davljenja vojnika u Splitu se smije slaviti kao simbol nekakvog otpora. Ljudima se ne dopusta promisljati… Pročitaj više »

Deda Brada
Gost
Deda Brada
4 godine prije
Reply to  Andrej

Čemu komentari o levici i desnici? Niti je današnja “levica” stvarno levica, niti je desnica ono što bi trebalo po imenu da bude. Mislim da je bolje te termine uopšte ne koristiti, samo unose zabunu. Događaji su takvi kakvi su, nebitno da li ih je uzrokovala “levica” ili “desnica”, pa… Pročitaj više »

subaru
Gost
subaru
4 godine prije
Reply to  Andrej

klap klap klap Andrej

Koča Popović
Gost
Koča Popović
4 godine prije

Socijaldemokrati su blizi desnici, nego ljevici. Uostalom zastupaju interese krupnog kapitala, a ne ljudi koji zive od svog rada.

Perun
Gost
Perun
4 godine prije
Reply to  Koča Popović

Primjer SDP u Hrvatskoj i rezanje preostalih prava radnika kad su bili na vlasti. Gle čuda i HDZ vodi istu politku a radnik je samo roba na tržištu rada, robot a ne ljudsko biće. Već je bilo sličnih tema i ponavljam ta podjela desnica-ljevica je samo predstava za javnost, eventualno… Pročitaj više »

subaru
Gost
subaru
4 godine prije

Izmanipulirani ljevičari i desničari su djeca tame a da toga nisu ni svjesni. Putem njih tama polarizira društvo i izmišlja “revolucije i demokratske prevrate”, dakle upravlja kreiranjem povijesti par milenija. Ni jedna “revolucija” ni jedan “desničarski prevrat” ne nastaje spontano več je uvijek čedo tame. Ona odlučuje kad će biti… Pročitaj više »

Alen
Gost
Alen
4 godine prije
Reply to  subaru

Treba znati s kim se boris..

čitatelj portala
Gost
čitatelj portala
4 godine prije

Ljevica danas ne postoji. Postoji samo “ljevica” koja se bori: -za lažne feministkinje koje viču “alahu akbar”. -za seksualce raznih vrsta, imao sam priliku naići na internetu na jedan anti Trump video. Bila mi je muka kad sam vidio kakva ljudska bića demonstriraju. -za rodnu ideologiju koja teži uništenju obitelji.… Pročitaj više »

Zvrk
Gost
Zvrk
4 godine prije

mislim da su i na propast ljevice utjecale militantne lijeve skupine koje su spomenute u tekstu. ipak teorija zavjere je da te skupine zapravo nisu proizašle iz bunta, već kao produkt iz NATO-va inkubatora za provođenje subverzivnih djelatnosti kao i otuđenja izvorne lijeve ideje u zapadnoj europi.

Perun
Gost
Perun
4 godine prije

Inače mišljenja sam da se postojeći poredak može srušiti samo vojnim putem bez potrebe da glumim lažnog pacifistu. Elita se toliko ukorijenila i toliko su premreženi raznim interesnim sferama a masa toliko izmanipulirana da to ne ide bez trnova kolca kako bi narod rekao. I ne treba tu Marx niti… Pročitaj više »

Nostradurus Zagrebački
Gost
Nostradurus Zagrebački
4 godine prije

Meni se čini da g. Babić uopće ne čita komentare. Naime, na temu kako ljevica treba djelovati u sadašnjim okolnostima sam mu skretao pažnju u komentarima na više članaka. Napravio sam malu analizu zašto nam je ovako kako je i zašto postoji veliki otpor promjenama: https://xreforma.wordpress.com/2016/08/06/antikorupcijska-drzava/ . Otkrio sam da… Pročitaj više »

Osoba c
Gost
Osoba c
4 godine prije

Nema izmanipuliranih niti zavedenih. Ni ljevičara ni desničara. To su samo dvije strane iste medalje. Svijet se danas djeli na patriote i neoliberalne globaliste. Evolucija ili revolucija. Mirno, nenasilno i ostale floskule služe oligarhiji da jaše dalje. Odnosi će se promjeniti revolucijom do koje će sigurno doći kada se nakupi… Pročitaj više »

Alan Ford
Gost
Alan Ford
4 godine prije

Nikola Turajlić je u pravu, Cijenjeni autor ovog članka, mislim da robuje nekim zabludama… Ljevica nikada nije ni bila takva, kakvim je se zamišlja, Već sam rekao da neizliječiva bolest “internacionalizma”, ljevicu oduvijek čini samo korisnim idiotima za vladajuću korporativnu elitu. Autor dobro kaže u ovom članku, da ljevica radije… Pročitaj više »

Zvrk
Gost
Zvrk
4 godine prije
Reply to  Alan Ford

Pa šezdesetosmaši su ono što danas nazivamo obojenim revolucionarima. Posve isti modus rada, u drugačijem vremenu. I ne uzimaj Maa u pogana usta! To je nešto sasvim drugo i ono je pomoglo u izgradnji naprednijeg društva gdje se pritom nisu zaboravile neke tradicionalne vrijenosti konfucionizma i taoizma. Što mnogi smatraju… Pročitaj više »

Alan Ford
Gost
Alan Ford
4 godine prije

I što je to uopće “desni populizam”? Reći surove činjenice: da globalna korporativna bankomfija, čije je leglo, Federal Reserve u New Yorku, silom i protivno volji većine naroda, želi uništititi europske nacionalne države i stvoriti jednu veliku korporativnu svjetsku državu SAD+EU, orvelovsku, lihvarsku , totalitarnu državu EUSA.. da ta bankomafija… Pročitaj više »

jale
Gost
jale
4 godine prije

Čekaj. Jel populizam i ono kad obećavaš da ćeš narodu da daš ljudska prava i slobode? Prema tome liberali prednjače u populizmu.

Nostradurus
Gost
Nostradurus
4 godine prije
Reply to  jale

Populizam je kada skupljaš želje naroda i pretvoriš to u vlastiti program, a da praktično nije ostvarivo.

čitatelj portala
Gost
čitatelj portala
4 godine prije
Reply to  Nostradurus

Tek se treba pokazati, da li je ostvarivo.
Ne bih unaprijed tvrdio da nešto nije ostvarivo.

Dundić
Gost
Dundić
4 godine prije

pohvale autoru za odličan tekst

Brainstorm
Gost
Brainstorm
4 godine prije

ja clanak nisam najbolje razumio (ili jesam a nema nista). smisao ljevice – nekakvi anonimusi “nikad cuo” pisu o revolucionarnoj borbi. “stvarati nova pokoljenja revolucionara”, na sveucilistima ??? ja ne znam sto bi ljevica uopce trebala. ili mogla. sve je ostvareno. osmosatni radni dan, prava zena, zdravstvena zastita, besplatno skolovanje,… Pročitaj više »

POVEZANE VIJESTI

Izbornik