Ako suverenizam znači nacionalni neoliberalizam protiv globalističkog, što smo dobili?

Alessandro Somma

Alessandro Somma s Instituta Max Planck u Frankfurtu na Majni redoviti je profesor komparativnog prava na Sveučilištu u Ferrari. Autor je brojnih znanstvenih publikacija, kod kojih je posljednja knjiga “Suverenirizmi – Država, ljudi i društveni sukobi” u kojoj tumači razne koncepte suverenizma unutar Europske unije.

U svom najnovijem radu tvrdi da obnova demokracije nužno mora poći od oporavka nacionalne dimenzije i da je potrebno obnoviti ona pravna područja koja isključivo unutar nacionalne države mogu dovesti do konstruktivnog društvenog dijaloga.

U posljednje dvije godine političkih i ekonomskih rasprava u Europi se izraz “suverenizam” snažno raširio na sceni. Ali u svjetlu najnovije medijske naracije se primjećuje da su neki, kao što uvijek biva na putu ka paklu popločanom dobrim namjerama, ovaj koncept može biti štetan ako se zloupotrebljava da se eutanaziraju napori usredotočeni na promjene na bolje.

“Suverenizam zasigurno nije sretan termin, iako je sada u aktualnom žestokom politikom sukobu u modi. Uglavnom se koristi kao sinonim za zatvaranje identiteta usredotočenog na predmoderne vrijednosti, kao što su “krv i zemlja”, koje pozivaju na zaštitu nepremostivog jaza između “nas” i “njih”. Međutim, malo ljudi primjećuje da su te vrijednosti zapravo dobre samo da bi se sterilizirali sukobi koje je stvorio moderni kapitalizam, da bi se provela pacifikacija u ime svete besklasne vizije društvenog zajedništva. S ove točke gledišta, pokušaj alternativnog tumačenja, koje kreće od ideje narodnog suvereniteta, odmiče se od slobode i solidarnosti kao vrijednosti suverenizma kao takvog, a koje mora osigurati država. Može izgledati nerealno, ako ne i pogreška u komunikaciji, međutim, svi sada govore o suverenitetu, što je izraz s kojim smo suočeni u javnoj raspravi i koji treba biti ispunjen drugim značenjem.

Mislim da je korisno pokazati da postoji više suverenizma i raditi na prepoznavanju razloga za suverenizam u skladu s ustavnim vrijednostima, koji će biti daleko od neoliberalnih reformi kao što je uvođenje fiskalne ravnoteže ili naglašavanja regionalne autonomije. Čini se da se pojam “suverenost” ograničio na politički sukob između samo dviju frakcija – globalista i suverenista. Je li to razlika koja prijeti da se trivijalizira u širu i opasniju scenu? I iznad svega,  postoji rizik da naizgled rođena suverenost bude u funkciji kontrapozicije između ljudi i elite i da se ispostavi da je samo sredstvo zamjene sadašnjeg liberalnog sustava novom neoliberalnom strukturom koja, iako unutar nacionalnih granica, za cilj ima štititi novu usku interesnu skupinu, što je daleko od težnje za suštinskom jednakošću kojoj su težili naši utemeljitelji. Više od rizika, to je izvjesnost koju dokazuje niz političkih činjenica”, tvrdi Alessandro Somma.

Trivijalizacija sukoba kao borbe između suverenista i globalista je postala je dimna zavjesa koja se umjetno koristi kako bi se prikrilo da oba tabora plešu na neoliberalnoj pozornici. Suverenisti ponovno otvaraju granice kako bi nahranili borbu između država s ciljem osvajanja međunarodnih tržišta. Moglo bi se reći da su oni zagovornici nacionalnog neoliberalizma, različitog od globalističkog neoliberalizma samo zbog činjenice da potonji državi povjerava druge zadaće. U oba slučaja je država neophodna kako bi se kapitalizam učinio povijesno mogućim, što krije prave razloge onih koji žele povratak u nacionalne države samo kako bi ih koristili u borbi za tržišta”, piše Alessandro Somma.

U posljednjem poglavlju “Suverenizma” on potvrđuje da je Europu, ujedinjenu kao neoliberalnu tvorevinu, nemoguće reformirati, te da “obnova narodnog suvereniteta može omogućiti premotavanje vrpce ove priče i hraniti ustavni europeizam”. Od čega će se ona sastojati i po čemu bi se razlikovao o Europe poslije Maastrichta?

Maastricht, shvaćen kao put koji vodi do jedinstvene valute, bio je prekretnica u povijesti europskih integracija. Europski ugovori od početka navode stabilnost cijena ili borbu protiv inflacije kao cilj europskih ekonomskih politika, ali uključuju i promicanje pune zaposlenosti. Ali tu su sukobljeni ciljevi, budući da kontrola inflacije zahtijeva smanjenje javne potrošnje i umjerenost plaća, a to je nespojivo s promicanjem pune zaposlenosti, koja traži podršku potražnje, a time i potrošnje, povećava pregovaračku moć radnika, a time i njihovu plaću.

Dugi niz godina se u Europi mislilo da će se postići zajednička fiskalna politika, koja je usredotočena na zajedničko ostvarenje spomenutih ciljeva. Kao temelj se namjeravala koristiti zajednička monetarna politika i zajednička valuta. Onda je stigao Jacques Delors, predsjednik Europske komisije između 1985. i 1995. godine, koji je u političkom programu nametnuo preokret. S Jedinstvenim europskim aktom iz 1986. se željelo potaknuti slobodno kretanje kapitala, što je također spomenuto u ugovorima, ali to nije provedeno. Na taj su način vlade bile prisiljene na žestoku konkurenciju samo kako bi privukle kapital ili mitske međunarodne investitore. S druge strane se moralo dirati u istinske i gotovo antropološke referentne točke ekonomske politike. Vlade su bile prisiljene smanjiti plaće i porezno optereti poduzeća, što je u konkurenciji u tijeku bio uvjet za stvaranje gubitnika.

Zatim je s Maastrichtom odlučeno da se monetarna politika prebaci u isključivu nadležnost Europske unije, koja se usredotočila na kontrolu inflacije, čime se nameće vrlo jasna linija fiskalne politike. Monetranoj politici u nadležnosti nacionalnih država, kao što je slučaj danas, je ukinut prostor za manevar, jer zemlje moraju kontrolirati inflaciju, moraju držati dug i deficit pod kontrolom, te stoga ne mogu provesti politike pune zaposlenosti.

Na početku europske avanture se govorilo ne samo o stabilnosti cijena, nego i o punoj zaposlenosti i tek je od 80-ih prva prevladala nad drugom. Veći dio očeva europskog federalizma su se žestoko suprotstavljali svakoj ekonomskoj politici koja se usuđuje odmaknuti od neoliberalnog dizajna. Oni su se prema gospodarstvu odnosili gore nego u boljševizmu.

Iz toga se mora zaključiti početna “čistoća” europskog federalističkog projekta i njegova navodna kompatibilnost s neoliberalnim ekonomskim modelom s kejnzijanskim paradigmama, ako su se isti očevi europskog federalizma suprotstavljali svakom obliku vlasti u rukama radnika.

Pretpostavimo da je ujedinjena Europa rođena usred doba u kojem je prevladavao kejnzijanski način shvaćanja ekonomske politike. Ali je to bilo doba suprotstavljenih blokova, kada se kapitalizam, kako bi se predstavio u najboljem izdanju, morao prikazati s ljudskim licem. Samo tako se u smislu privlačnosti mogao natjecati sa socijalizmom, na kojeg su mnogi gledali s velikim interesom. Sve to treba uzeti u obzir kako bi se razumjelo slavnih Trideset godina i kreposna spirala koju su proizveli treba podsjetiti da je tada postojala potpora potražnji koja je u stanju povećati potrošnju, na temelju pune zaposlenosti i uz stalno rastuću potražnju. Sve to je osmišljeno kao instrument društvene pacifikacije.

Naravno, ovom modelu nije bilo suđeno da funkcionira zauvijek, čak i zbog toga što nije vodio računa o ekološkoj kompatibilnosti. Međutim, nije slučajno njegovo rušenje uslijedilo nakon raspada socijalističkog bloka, odnosno nestanka jedinog istinskog konkurenta kapitalizma. Tada je nastala želja da se stane na kraj neželjenom učinku spomenute virtuozne spirale i da se radnicima ukine znatna pregovaračka moć. Za to se trebalo boriti putem koji je vodio u Maastricht, koji je započeo odbacivanjem kompromisa Bretton Woods i završio sa svrgavanjem kejnzijanskog kompromisa.

“Kažem ovo kako bih naglasio da je kapitalizam s ljudskim licem iznimno nestabilna konstrukcija, podvrgnut proturječnim zahtjevima onih koji žele prevladati kapitalizam i onih koji prizivaju neoliberalnu ortodoksnost. S ove točke gledišta, zagovornici potonjeg imaju pravo kada u kejnzijanskim modelima vide predvorje planske ekonomije, zbog čega su pažljivo koristili  svaki trik da bi obezvrijedili rad i prema vrhu depolitizirali tržište”, tvrdi talijanski stručnjak.

Lelio Basso je bio među prvim talijanskim intelektualcima koji su sumnjali u ustavnost ulaska Italije u Europsku ekonomsku zajednicu. 1973. je kritizirao činjenicu da su Vijeće Europe i Europska komisija putem propisa i direktiva “narodima oduzimali ostvarivanje suvereniteta u pitanjima od iznimne važnosti”. Basso je također tvrdio da bi prihvaćanje takvih prijenosa suvereniteta bilo ravno “potkopavanju talijanskog ustavnog poretka”.

Je li to tumačenje, u svjetlu najnovije evolucije Europske unije, i danas prihvatljivo? Basso je odbacio ulazak Italije u Vijeće Europe čak i tijekom parlamentarne rasprave o mjerodavnom zakonu, te je tom prilikom izrekao riječi koje zvuče vrlo suvremeno.

Stigmatizirao je ponašanje buržoazije, povijesno izražajne nacionalne svijesti koja je napustila stari nacionalizam i pretpostavila ga zastavi kozmopolitizma samo da bi se oduprla pritisku narodnih klasa koje se bore za svoja prava.

Ali otkupljenje podređenih klasa ide od internacionalizma, a ne od kozmopolitizma, što podrazumijeva rođenje federacije slobodnih naroda. Sve suprotno međudržavnoj federaciji, koju je Friedrich von Hayek promicao samo kako bi državama nametnuo vanjske okove kojima bi očuvao neoliberalnu ortodoksiju, narode pretvara u žrtve slobodne pljačke.

Osim toga, talijanski ustav dopušta ograničenja nacionalnog suvereniteta samo za promicanje mira i pravde među narodima. I to samo pod uvjetima uzajamnosti, kao što je poštivanje pravila Ujedinjenih naroda, ali nikako Europe unije, nadnacionalne  organizacije stvorene za promicanje jedinstvenog tržišta unutar kojeg sigurno nema uravnoteženih odnosa među državama.

Čini se da se sprema velika gužva za europske izbore u svibnju, zbog čega se odjednom rodila ideja “mijenjanja Europe iznutra”. To je izborni slogan koji bi, preveden u pravni termin, promijenio sve postojeće ugovore.

Ali knjiga Alessandra Somme podsjeća da je za njihovi izmjenu potrebna ne samo jednoglasnost džava članica EU, veći i amandmani na njemački ustav, ako reforme ugovora nisu kompatibilne s  temeljnim njemačkim zakonom.

U svjetlu svega ovoga, kako ocijeniti izborne kampanje koje promiču smanjenje troškova Europskog parlamenta ili izmjene ugovora?

Ideja o promjeni Europske unije iznutra je sada mantra u svim suverenističkim taborima. To je kažu čak dugovječni zagovornici ovakve Europe, koji ipak ne gube ni jednu priliku da istaknu kako se njihova Europa razlikuje od one koju imamo. “NeoEuropljani”, primjerice oni koji pripadaju takozvanoj radikalnoj ljevici, uvjereni su da nas društveni sukob i institucionalni neposluh mogu vratiti Europi desnice. Ali je jasno da više Europe može značiti samo više neoliberalne ortodoksije, jer se socijalni sukob može razviti samo u demokratskom kontekstu, a nikako u depolitiziranom okruženju kao onaj kojim upravlja europska konstrukcija. Čak su i koalicija Liga-M5S postali izrazito proeuropski nastrojeni. Liga valjda zato što misli da će biti u poziciji da Europsku pučku stranku pritišće sa svojim programima, a M5S ne razumije ni zašto.

Tako je, na žalost, cinični Monti bio u pravu kada kaže da doživljavamo Tsiprasov trenutak,… trenutak u kojem se kritičari europskog konstrukta konačno suočavaju sa stvarnošću i napuštaju nepopustljive stavove, kojih su se držali godinama dok su bili u  opoziciji. Smatram, međutim, da to nije pitanje realizma, već promjene kože, jer izdaja izbornih obećanja neće proći neopaženo.

Glavni izgovori takozvanih suverenista su da je Italija premala zemlja da bi se natjecala s “novim” svjetskim silama poput Kine. Je li to valjani razlog za prihvaćanje vanjskog diktata i nadnacionalnih organizacija kao što je Europska unija, čija je pravna struktura prema mnogima nespojiva s talijanskim  ustavom? Suverenizam nije odbacivanje veza između zemalja, uključujući one koje su osmišljene za pozicioniranje u međunarodnoj konkurenciji poštujući ustavne vrijednosti. Međutim, Europska unija se bori sa silama u nastajanju kao što je Kina s pogrešnim oružjem, a najveće oružje u borbi protiv azijskog diva su rezanje plaća i nesigurni poslovi. S druge strane, nitko ne čini ništa kako bi se pripremili za krizu za koju mnogi ekonomisti vjeruju da je neizbježna, a već se počinju nazirati njezini prvi znakovi. Konkretno, europske zemlje se ne spremaju podržati potražnju, kao što to čini Kina. Istina, to i ne mogu jer ih u tome sputava neoliberalna arhitektura koja europske narode drži poput zatočenika.

Intellettuale Dissidente

 

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
shumadinac
Gost
shumadinac

“Suverenizam zasigurno nije sretan termin” – i budite sigurni da to nije slučajno. Što je izraz dvosmisleniji to ga je lakše koristiti u manipulativne svrhe.

Da bi razumeli dešavanja oko nas moramo biti krajnje fleksibilni, posebno danas kada su promene sve brže.
Zašto “suverenizam”? Mnogi će biti zapanjeni ovom izjavom, mnogo više vas će tvrditi da nije tačno ali – neoliberalizam je na samrti. Neoliberalizam i globalizam su dva lica istog novčića, oboje su odradili posao koji je bio aktuelan za prošlo vreme. Danas, kada Kina i Rusija punom snagom izlaze na svetsko tržište slobodna trgovina ne od odgovara onima koji kontrolišu ekonomske tokove na Zapadu. Tako slobodno tržište ostaje koristan alat ali se sada nalazi u “pogrešnim rukama” što je nedopustivo. I zato mora kao takvo biti eliminisano.

Ne pričam ja ništa novo, sasvim je očigledan protekcionizam koga Tramp nameće i koji se po reciprocitetu mora svuda proširiti. Uvođenje slobodnog tržišta je urađeno pod pritiskom, čak i vojnom silom ali vraćanje na staro će biti mnogo brže i lakše. Zapad hoće i dalje “slobodno tržište” ali pod njihovim uslovima što je apsurd (da je bar jedini).

Kako ukinuti slobodno tržište? Opet treba gledati Trampa koji je frontmen promena. On donekle tvrdi ali ga mediji i analitičari otvoreno zovu nacionalistom. Međutim, nacionalizam je “ružan pojam”. Toliko su snage utrošili da bi ga demonizovali jer je bio sušta suprotnost od globalizma koga su pokušavali da instaliraju da su morali da primene temeljno pranje mozga što su i učinili. Bilo kakvo pominjanje nacionalizma je dovodilo do zgražavanja ne samo političke mašinerije već i stanovništva – misija izvršena.

Sad je načionalizam opet “postao poželjan”. Ali ne može se tako zvati jer bi nas vraćanje mozga na prethodno stanje moglo dovesti do “loop-a”. Zato se u upotrebu uvodi suverenizam koji nije demonizovan a koji je i manje precizan od nacionalizma… Živela manipulacija.

Moreno
Gost
Moreno

shumadinac Slobodno tržište ne postoji iz jednostavnog razloga šta se novac proizvodi na vrhu piramide i njegova količina, vrijednost, kamata i raspodjela nije tržišno određena nego samo i jedino politički. To vridi i za zapadno carstvo i za Kinu i za Rusiju.
Razlika je samo kako se ta floskula tumači i shvaća, ali kako god bilo to je samo i jedino floskula.
Točno je kako je sve manipulacija. Radi se isključivo o slobodi ili ropstvu.

Ime imena
Gost
Ime imena

Neoliberalizam je fino zapakirano zlo. Brutalna porno industrija, ismijavanje obiteljskih vrijednosti, forsiranje shoppinga i zaduzivanja na kartice,kvazi feministicki pokreti i raznorazne parade istospolnih po ulicama gradova, priznavanje 33 spola u kao razvijenim zemljama. Cak i pojava pedofilskih stranaka u eu? Djeca vise ne znaju u koji se wc piskiti od ludila propagande i prava na izbor. Dekadencija poprima nove oblike u finim bojicama i odlukama. Nije mi jasno da chiesa i popi ne dizu vise glas kad vide dobro zalost.

Emiliano Zapata
Gost
Emiliano Zapata

Kako tko…
Paraziti na vlasti dobiju vise moci i bogatstva a narod da radi duze i teze da pokrije vece poreze. Uz to imaju priliku ponekad otici u rat te izgubiti koji ud , sina, oca ili i sami poginut…
Uglavnom se sve na to svodi…

alan ford
Gost
alan ford

ali treba reci i nazalost brutalnu istinu, da ni Italija, nui Madajrska, ni bilo tko od “suverenista”. ne moze nista sam. Cak kada bi Italija i Madjarska i rekli, da napustaju EU, zato bi trebao referendum. I onda bi ciohazarska peta kolona u ovim drzavam napravila buku i dreku i svaku mogucu mucku i prevaru, ukljucili bi se svi sorosevi NGO-ovi, Antife i ostali ljudski kriminalni sljam. I rezultati tih refernduma bi bili neizvjesni, odnosno, tko zna, bi li uopce bilo moguce ih sprovesti, jer bi duboka drzva sa svojom brojnom petom kolonom, ucinila sve da ih sabotira. Mislim da je Orban svjestan takvog rizika, zato se i ne odvazava na takav korak.
Cak kad bi naprimjer na referendumu u Madajrskoj, ili Italiji, ili bilo gdje drugo, vecina i glasala za izlazak iz EU, duboka drzava bi opet pravila sve moguce opstrukcije, da to sprijeci. Pa vidimo na primjeru Brexita, sto se radi.
Ma brate, jos brutalnije je istina, da je vecina naroda u svakoj drzavi EU, glupa ko kurac, i da se ni o cemu ne brine. To je glavni problem. Ljudi su ovce, stoka, koja samo konzumira, ono kako bi kod nas rekli. use, na se i podase.
I u takvoj situaciji, nijedna suverneisticka vlada ili pokret ne moze uciniti puno. Ako nema sroke narodne mase iza sebe.
Evo uzmimo samo problem masovne migracije, nametnut od ciohazarske mafije. Da u Njemackoj, ili Italiji, na ulice izidje nekoliko milijuna ljudi i odluno kazu; sada je dosta! finito! ne dopustamo ilegalnu mmigraciju, ili da ljudi sami odu na granice, taj bi problem bio rijesen za par tjedana. Onda bi se Merkelica i ostalio banditi usrali u gace odmah. Ovako se oni nemaju cega bojati.
Ustvari ja ne vidim, da duboka drzava jos igdje gubi. Oni i dalje sve cvrsto drze u svojim rukama, ja jos ne vidim “turning onit”- stvarnu tocku prekretnicu.
Alio se nadam da ce se ciohazarska tvorevina EU ipak raspasti sama od sebe. To je jedina nada.

riotbgiwnergijewugfr
Gost
riotbgiwnergijewugfr

Forde, samo asteroid od 50 km rješava slučaj, NIŠTA DRUGO nema tu moč koju tama ima milenijima……….

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

Ali o tome treba javno govoriti, a ne da se svaka šuša buša digne i kaže ja sam suverenist. Gdje je koncept, plan i program, jer svaka zemlja, logično, ima svoj suverenizam i nacionalne prioritete. Ako je plan i prioritet vratiti se “špiljskom nacionalizmu” kako ga zove Putin, “bolje da nismo krečili”. ovo je vrlo zahtjevan posao i ne može se površno tumačiti i blebetati. Ova knjiga vjerojatno neće biti prevedena, jer daje smjernice da suverenizam ne krene stranputicom. A to je vrlo lako moguće.
I osnovna poruka je da se EU NE MOŽE mijenjati iznutra. Dakle, svi ti blokovi suverenista koji hrle u Europski parlament tamo neće napraviti ništa. Farage i Brexit? Nešto sve mislim da je tako odlučeno da bude i da će osovinu stvoriti London i SAD.

shumadinac
Gost
shumadinac

Da, taj deo sam preskočio.
Sećamo se da su Obama i svi evropski čelnici lobirali za ostanak UK u EU ali “narod je odlučio drugačije”. Oko Brexita a i mnogo više oko izbora Trampa se vodila velika borba koje mi nismo bili svesni (velika većina populacije nije ni danas). Ovo nisu kozmetičke promene već suštinske mada, kao i uvek, ne u korist naroda.

Ali i pre Brexita smo videli naglo bujanje nacionalizma koji kao da nije bio sputavan što je za samo malo raniji period bilo nezamislivo. Dakle sa promenama je početo nekoliko godina unazad (što se poklapa i sa “aktiviranjem” Rusije i Kine) a što je prošlo gotovo nezapaženo. I još uvek postoje kontradikcije koje nisam do kraja uspeo da razjasnim.

Moreno
Gost
Moreno

Kako god da se okrene uvik je sukob masa i elita koji se skriva pod krinkama socijalizma, kapitalizma, globalizma, suverenizma, nacionalizma . . . bitno je samo ko drži novce i ko proizvodnjom novca kupi dobit, a ko gubitak . . . odnosno bitno je kako je rizik raspoređen i jeli rizik ide sa vrha piramide prema dnu, obrnuto ili je podjednako raspoređen.
Ono šta danas vidimo je kako sve manji broj ljudi ima sve više imovine (moći) od ostatka čovječanstva i taj trend se ne minja.
Kako stvari stoje svit teži robovlasničkome društvu u kojemu postoje vlasnici robova, čuvari robova i robovi.

onaj najgl.....veći Dalton
Gost
onaj najgl.....veći Dalton

Principi slobodnog tržišta odlično se primjenjuju na male i siromašne, a veliki i bogati su zaštićeni. To je povijest kapitalizma. ”Kapitalizam s ljudskim licem”? Asocijacija na ”socijalizam s ljudskim licem”? Lice je sinonim za maske. Maske sa ovim i onim licem. Ljudi su amorfna masa, koja samo predstavlja opterećenje. Masu nekako treba smanjiti, da što manje ometa one koji o sebi misle da su bogovi. Nameće se logika da bogatima treba smanjivati poreze i ostale troškove, da bi kao više trošili i ulagali. Siromašnima pak treba smanjivati prava i plaće da bi bili marljiviji. Prevedeno, bogati trebaju postati još bogatiji da bi više radili, a siromašni još siromašniji. Da bi također više radili. Velike energetske industrije primaju subvencije od nekoliko stotina milijuna dolara. Financijskom sektoru se daje ogromni javni novac, nakon što se bankari i financijaši malo zaigraju, da ne propadnu. U zbilji, svi oni žive na sigurnom. Jer, Bože moj, oni su preveliki da bi mogli propasti i moraju biti spašeni ako imaju problema. Pa se javnim novcem, umjesto da se podiže socijalna kvaliteta života stanovništva, spašavaju privatna bogatstva. Na kraju krajeva, uloga poreza i je da subvencionira te mega entitete, a time i bogate i moćne, a ne da vodi brigu o masi bez oblika, boje i mirisa. Za nju su dovoljne osnovne mrvice. Na ovim prostorima to se zove ”tranzicija”. Pa se govori o tome tko su dobitnici, a tko gubitnici tranzicije. A tranzicija je luksuzni terenac od nekoliko stotina tisuća eura, nepropisno parkiran uz kontejner za smeće, po kojem ruje neki čovjek u odrpanoj odjeći. Terenac je vlasništvo do jučerašnjeg zgubidana iz društvenog polusvijeta, a odrpanac je sveučilišni profesor u mirovini. Jer kad kažeš lopov, ljudi još uvijek prvo pomisle na nekog maskiranog lika, a ne na na otmjeno obučene ljude u otmjenim limuzinama. Još uvijek je na djelu prodaja karata za predstavu o neovisnosti, suverenosti, autonomiji i vlastitim zakonima. Militantni globalizam treba institucionalnu zaštitu od pokušaja nacionalnih država da zaštitom svojih vlastitih interesa, a čime u stvari ometaju funkcioniranje svjetske ekonomije. Pa se, zasad, ne nastoji ukinuti nacionalne države, već ih suzbiti i stvoriti nadnacionalni, opći okvir preko njih, da bi osigurao neometano funkcioniranje sveukupnog globalnog tržišta. Najznačajnije polje utjecaja nije u ekonomiji, nego u međunarodnom pravu i upravljanju. Zato ga treba potkopati, urušiti i ponovo redizajnirati. Hrpom institucija koje su dizajnirane da onemogućavaju nacionalne vlade da utječu na funkcioniranje globalnog tržišta. Tome služe svi ti transatlantski i ovi i oni sporazumi. EU je samo alat, kojim se okrupnjava razmrvljeni prostor. A prostor je prethodno trebalo razmrviti radi stjecanja kontrole, lakše manipulacije i utjerivanja u tor. Ženevska škola je ponudila nacrt globalizma temeljenog na upravljanju u više stupnjeva, izolirano od demokratskog donošenja odluka. Tako bi se osigurala potpuna zaštita kapitala, između ostalog i institucijama kao što su Europski sud pravde ili Svjetska trgovinska organizacija. Pripadnici Ženevske škole su pokušali razriješiti sukob između svjetske ekonomije i svijeta nacija konceptom koji je 1950. g. osmislio bivši nacistički pravnik Carl Schmitt. Prema njegovom mišljenju postoje dva svijeta, jedan… Pročitaj više »

Zigi
Gost
Zigi

Ako imaš dobar želudac onda pogledaj izvjesnog mladog propovjednika kapitalizma Ben Shapiro koji plaši studente po američkim koleđima sa socijalizmom .Tako se generira nova klasa Trumpova i sličnih koji će nastaviti nehuman posao stvaranja robova sa parolom “nesposobni su i sami su si krivi”.

ad astra
Gost
ad astra

Bravo, gospodine Babiću odličan tekst.Poželio bih što više ovakvih tekstova na Logično.

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

Ako smo dobili nacionalne “buržoazije” s istim neoliberalnim modelom, a nisam primjetio da ga itko mjenja, dobili smo klinac u stražnjicu.

Moreno
Gost
Moreno

Za sad se može filozofirat do mile volje dok globalni monetarno financijsko ekonomski sustav kako tako funkcionira. Do kad će neznamo.
Ono šta je bitno je to kako je svaki dug nečija imovina od koje niko bez borbe neće odustat. Kako smo upali u tu manipulaciju skroz je drugo pitanje. Ovo je jedna od osnovnih stvari koju triba shvatit.

Urušavanjem sustava minja se i paradigma. Ono šta iz povijesti znamo je to kako su civilizacije i carstva propadala.

PPP
Gost
PPP

Kada sam ugledao pohvalu Ad Astra za objavljeni članak, odmah sam išao detaljno pogledati o čemu se radi. 🙂 Profesor Somma piše: “Trivijalizacija sukoba kao borbe između suverenista i globalista je postala je dimna zavjesa koja se umjetno koristi kako bi se prikrilo da oba tabora plešu na neoliberalnoj pozornici. Suverenisti ponovno otvaraju granice kako bi nahranili borbu između država s ciljem osvajanja međunarodnih tržišta. Moglo bi se reći da su oni zagovornici nacionalnog neoliberalizma, različitog od globalističkog neoliberalizma samo zbog činjenice da potonji državi povjerava druge zadaće. U oba slučaja je država neophodna kako bi se kapitalizam učinio povijesno mogućim, što krije prave razloge onih koji žele povratak u nacionalne države samo kako bi ih koristili u borbi za tržišta”. Somma ne razumije da neoliberalizam ne postoji u suverenoj državi s granicom. Sukob između suverenista i globalista, nije politički nego političko-ekonomski problem. Nastavlja dalje: “Ali tu su sukobljeni ciljevi, budući da kontrola inflacije zahtijeva smanjenje javne potrošnje i umjerenost plaća, a to je nespojivo s promicanjem pune zaposlenosti, koja traži podršku potražnje, a time i potrošnje, povećava pregovaračku moć radnika, a time i njihovu plaću.” Danas sve stvara inflaciju, samo što je ona prikrivena dugom i vremenom. Samo neefikasna javna potrošnja stvara inflaciju. Zdrava javna potrošnja stvara dodatnu vrijednost. Nije mi jasno kako je ovo uspio izgovoriti? Inflacija je fiskalni instrument koji služi za optimizaciju zaposlenosti, a nije vezana samo za javnu potrošnju. Plaća radnika ne ovisi o poslodavcima, nego o monetarnoj politici koja direktno utječe na nacionalnu ekonomiju. Kako postoji ponuda i potražnja roba i usluga, tako postoji potražnja i ponuda posla. Zdrava monetarna politika može od radnika stvoriti osobu koja daje uvijete svog angažmana čime direktno utječe na svoju plaću – daje mu pregovaračku moć. Poslodavac bi u takvoj situaciji rado postao “sluga” radniku, a ne obratno. Svi bi profitirali, ali bi neoliberali platili cijenu. Somma nastavlja dalje: “Sve to treba uzeti u obzir kako bi se razumjelo slavnih Trideset godina i kreposna spirala koju su proizveli treba podsjetiti da je tada postojala potpora potražnji koja je u stanju povećati potrošnju, na temelju pune zaposlenosti i uz stalno rastuću potražnju. Sve to je osmišljeno kao instrument društvene pacifikacije. Naravno, ovom modelu nije bilo suđeno da funkcionira zauvijek, čak i zbog toga što nije vodio računa o ekološkoj kompatibilnosti. Međutim, nije slučajno njegovo rušenje uslijedilo nakon raspada socijalističkog bloka, odnosno nestanka jedinog istinskog konkurenta kapitalizma.” Čim čujem riječ “ekologija”, znam da se radi o manipulaciji. Ljude ne interesira ekologija, nego kako napuniti frižider. Svi normalni ljudi su ekološki osvješćeni. Za kraj ostaje najbolje: “Konkretno, europske zemlje se ne spremaju podržati potražnju, kao što to čini Kina. Istina, to i ne mogu jer ih u tome sputava neoliberalna arhitektura koja europske narode drži poput zatočenika.” Zna li profesor kako nastaje potražnja i kako se “podržava” u sustavu o kojem on sanja? Nema potražnje bez rada, radnika, poduzetnika, dodatne vrijednosti i plaća. Ona je najbolja unutar nacionalnih granica, a kada rezultati rada unutar granice postanu dobri, onda se može izvršiti… Pročitaj više »

riotbgiwnergijewugfr
Gost
riotbgiwnergijewugfr

Babić se previše pali na ove intelkucioalce koji peru mozak, sublimacijom i prediktivnim futurizmom, mislećim ko tv, filmovi, tisak itd. …………

Mucke
Gost
Mucke

Da ,bas sam se pitao odakle je izvukao taj podatak da su suverenisti ustvari isto neoliberali samo na skucenijem prostoru.Negativna selekcija kadrova u politici i ekonomiji i guranje “politicke korektnosti” ce na kraju razvaliti one koji su je izmislili.

Pikač
Gost
Pikač

Kakav kupus od teksta. Ili je barem iznad mojih intelektualnih sposobnosti da ga procesuiram. Ali filozofi uvijek uspiju nadrobiti 4 rečenice tamo gdje se misao može izraziti u jednoj. Ali članak je postavio legitimno pitanje, što će novi “suverenistički” pokreti u Europi zaista postići? Ja sam prilično skeptičan,iskreno.

Zigi
Gost
Zigi

Meni se čini da po zakonu kapitala gdje za jednog dobitnika mora biti desetak poraženih (dobitak jednoga je gubitak kod drugoga) ,a bez potpore kako autor kaže Kenzijanskog modela (intervencionizam) većina zemalja sve teže sanira rezulatate otvorenog tržišta koji nosi dobre ali i još više loših darova. Nezaposlenost i slaba primanja se pojavljuju sve više, a s time i nesigurni izbori pa se pod krilaticom “suverenizam” zapravo skriva želja da se ipak nekako kontrolira to otvoreno tržište neograničenog uvoza. Trump ne štiti Ameriku, već želi zatvoriti tržište da bi se domaći proizvođaći zaštitili i čim se to po njihovoj procjeni dogodi opet će okrenuti ploču o blagodatima globalizma. Razne zemlje do sada umjesto carinske zaštite koriste sustave odvraćanja kroz razne tehničko sigurnosne uvjete , certifikate i PR-ovske smicalice, ali to se svakim danom pokazuje nedovoljim da bi se zadržala stabilnost. Da li je takav sistem održiv , teško barem za zemlje klase ex Jugoslavije , pa ako pogledate porijeklo proizvoda koje ste kupili ili mislite kupit kako one svakodnevne tako i one skuplje a imate ih po svojim domovima vidjet ćete da su uglavnom proizvedeni vani. Za sve što kupujete zapravo morate imati Eure, a ono što prodajete morali bi izvesti da ih nadomjestite , s obzirom da su izvozne kvote u pravilu ispod uvoznih jasno je odakle su takvi dugovi tih nazovi zemalja! To su darovi globalizacije , izbor na policama ,smanjenja zaposlenost ,neisplativi dug i blokirani računi (iznimke se ne računaju) .

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

S tim da je kejnezijanski model bio “nužno slo za kupnju socijalnog mora dok je postojao SSSR. inače nikada ne bi bio primijenjen ili sigurno ne toliko dugo , kako veli ovaj – Trideset zlatnih godina do 1990.

Šok
Gost
Šok

“što smo dobili?”
dobili smo novi način iskorištavanja sirotinje zvane narod
samo što nas sada neće više pljačkati strani lopovi nego domaći
rezultat će biti još gori, biti ćemo još gladniji

onaj najgl.....veći Dalton
Gost
onaj najgl.....veći Dalton

I Cornelius Vanderbilt i Jessy James pljačkali su američke željeznice. Prvi korupcijom, drugi revolverom.
Razlika je u tome da je James uhvaćen, a Vanderbilt nije pa je postao rodonačelnik jedne od najbogatijih i najuglednijih američkih obitelji. Pouka je da su oni koji su pljačkali i potkradali druge kapitaliste, u javnosti bili ozloglašeni i stekli trajno lošu reputaciju. Oni koji su pljačkali i potkradali javnost, obične ljude, kasnije su uspjeli postati ugledni i moćni.
John Kenneth Galbraith, čuveni američki ekonomist, otac bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj, rekao je da su Vanderbilt i njegova obitelj pravilo, a ne iznimka u stvaranju bogatstava. Da isto vrijedi i za ”razne Rockefellere, Carnegieje, Morgane, Guggenheime i Mellone”. Svi ti ljudi osnivači su dinastija koje danas uživaju najviši ugled i reputaciju.
”Mnogi od najistaknutijih praktičara te uzorite vještine stekli su još za života reputaciju neprikosnoveno bogobojaznih ljudi”.

Abe Nepotvrdjeni
Gost
Abe Nepotvrdjeni

Da logicno..

POVEZANE VIJESTI

Izbornik