Iran jača Osovinu otpora i kreće s izgradnjom strateških saveza sa zemljama regije

Nova faza u iranskom pristupu situaciji u regiji i svijetu općenito je započela u svibnju prošle godine, kada su se Sjedinjene Države povukle iz nuklearnog sporazuma sklopljenog 2015. Teheran je do sada prioritet dao konsolidiranju javnog mnijenja Zapada protiv odluke predsjednika Trumpa, kako bi se učinkovito suprotstavio američkim sankcijama.

Međutim, gledajući unatrag, ako Europljani čak i budu vršili pritisak protiv američkih sankcija, čini se da zbog komercijalnih interesa i surove stvarnosti europske tvrtke, koje su izložene američkom tržištu, neće riskirati američke sankcije. Dakako, pad prihoda od nafte nakon američkih sankcija šteti iranskom gospodarstvu i Teheran je to otvoreno priznao. Trumpova administracija sada planira pokrenuti još strože sankcije. Prema izvješćima, Washington ima za cilj dodatno smanjiti izvoz iranske nafte.

U međuvremenu, osovina veza SAD-Izrael-Saudijska Arabija aktivno radi na stvaranju nestabilnosti u Iranu, slabi vlasti Islamske Republike i pokušava onesposobiti Teheran da igra važnu regionalnu ulogu.

Novac Saudijske Arabije dovodi u pitanje višestruku prisutnost u Iraku. Čak i ako Sjedinjene Države povuku svoje postrojbe iz Sirije, napori će usredotočiti na usporavanje iranske nazočnost u Iraku i Siriji. Iran predvodi velike šiitske milicije od kojih svaka ima desetke tisuća militanata u Iraku i Siriji, gdje su se borile protiv terorista  takozvane Islamske države.

Neprestana prisutnost Irana u Siriji je nepremostiva prepreka za planove Izraela da oslabi i dominira Sirijom i legitimira svoju nezakonitu okupaciju Golanske visoravni. Dovoljno je reći da je Teheran u ovom trenutku doslnovno “pod opsadom “.

Međutim, vlasti u Teheranu su u posljednja četiri desetljeća preživjele opasna razdoblja i nikada nisu kapitulirale. Međutim, sada se došlo do prijelomne točke na kojoj Iranu treba novi kurs u političkoj ekonomiji zemlje, kao i za prevladavanje geostrateških izazova.

U posljednjih nekoliko mjeseci su primjetni znakovi promjena u različitim izjavama vrhovnog vođe Alija Hamneija, posebno o novom putu koji bi oslobodio Iran starom opsjednutošću zapadnim zemljama i na kojem bi Islamska Republika odustala od strategije usmjeravanja svih napora na EU. Ajatolah Hamnei je u više navrata promatrao unutarnju snagu Irana i otpornost “Pokreta otpora”.

Nesumnjivo je iznenadni posjet sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada Teheranu 27. veljače bio znak da je stvoren sirijsko-iranski savez s dalekosežnom geopolitičkom težinom.

Hamnei je tijekom sastanka s Assadom izjavio: “Islamska Republika Iran planira pomoći sirijskoj vladi i naciji kao pomoć Pokretu otpora i iskreno smo ponosni na to. Sirija se s upornošću i jedinstvom njezinih ljudi uspjela oduprijeti velikoj koaliciji Sjedinjenih Država, Europe i njihovih saveznika u regiji, koji su poraženi. Iran i Sirija su strateški saveznici, a identitet i moć Otpora ovise o našem stalnom strateškom savezu, tako da neprijatelji neće moći provesti svoje planove”. Ajatolah Hamnei je u opisu saveza Irana i Sirije ponovio metaforu otpora.

Karizmatični zapovjednik Quds snaga Iranske revolucionarne garde, general Qassem Sulejmani, savršeno je sažeo Assadov posjet kao “pobjedničko slavlje” od strane Pokreta otpora. U isto vrijeme je ajatolah Hamnei generala Sulejmanija odlikovao najprestižnijim iranskim vojnim odlikovanjem, medaljom “Zulfikar”. U tom činu ima mnogo simbolike, budući da je general Sulejmani prvi iranski zapovjednik koji je primio medalju “Zulfikar” još od vremena Islamske revolucije 1979.

Iran pozdravlja Sulejmanijev duboki doprinos otporu. Naravno, poruka je i da se Iran vraća u revolucionarno sidro. Stoga je sastanak glavnih zapovjednika oružanih snaga Irana, Iraka i Sirije, koji je održan u Damasku 17. ožujka održan kako bi se razvio koordinirani plan za rješavanje regionalnih sigurnosnih izazova. Neka izvješća govore da je i Sulejmani također bio u Damasku.

Dok je primao tri vojna zapovjednika u Damasku, Assad je izvijestio da je krv Sirijaca, Iranaca i Iračana “pomiješana u borbi protiv terorizma i njegovih plaćenika, koje smatra samo fasadom zemalja koje ih podržavaju”.

Isto tako, nedavni posjet predsjednika Rohanija Iraku se mora staviti u ovaj kontekst. Naime, posjet Rohanija ima dugoročne geopolitičke posljedice za širenje iranskog regionalnog utjecaja i znak je da se Iran ne povlači pred Sjedinjenim Državama i Izraelom.

Irak s novim vlastima odbija sudjelovati u američkoj strategiji suzbijanja Irana, a posjet Rohanija konsolidira iranski utjecaj u Iraku, što zauzvrat povećava sposobnost Irana da bude stvarna “protuteža” američkom utjecaju na Irak. Opet, Iran u Iraku vidi priliku za slamanje američkih sankcija.

Nova dinamika jača strategiju Teherana kojem je oduvijek bio cilj stvaranje čvrste i dugoročne regionalne osovine između Irana, Iraka, Sirije i Libanona, koja bi imala sve prednosti u odnosu na Saudijsku Arabiju.

Usput, vjerojatno će Rohani uskoro posjetiti i Siriju. Jasno je da politike Pokreta otpora stvaraju stratešku dubinu za Iran u odbacivanju Sjedinjenih Država, ali postoji i veća dimenzija.

Teheran planira ojačati svoje sudjelovanje u izgradnji sirijske infrastrukture. U konačnici, uz političke i strateške odnose s dvjema zemljama, bit će dodatno ojačani i iranski ekonomski odnosi s Irakom i Sirijom.

Vrlo malo detalja ima sa sastanka vojnih zapovjednika u Damasku, ali konkretan rezultat je ponovno otvaranje sirijsko-iračke granice u nadolazećim danima, što će očito olakšati cestovnu vezu između Irana, Sirije i Libanona kroz Irak. To je važan razvoj događaja jer je izravna cestovna veza između Irana, Sirije i Libanona već sad moguća.

Jedan od glavnih ciljeva američke vojne nazočnosti u Siriji je bio opstruirati stvaranje ovog prometnog koridora, koji će značajno povećati utjecaj i prisutnost Irana na istočnom Mediteranu, a ubrzo su se pojavile informacije kako bi Iran za proboj na svjetsko tržište mogao koristiti luku Latakija u Siriji.

Teheran je ovu geostratešku, geopolitičku i geoekonomsku politiku gradio i provodio godinama, i tek sada se vide njeni pravi rezultati. Činjenicu da će SAD, Izrael i Saudijska Arabija i dalje pokušati oslabiti već prilično jak utjecaj Irana u regiji nitko ne spori, ali je pitanje koliko će ti napori dati željeni rezultat.