Prava povijest o početku „Arapskog proljeća“ koju vam nitko neće ispričati

Nedavno su u Tunisu održani predsjednički izbori na kojima je pobijedio malo poznati Kais Saied, bivši profesor i pravnik, neovisni socijalni konzervativac. Ova je pobjeda važna iz razloga zato što su islamisti Muslimanskog bratstva u zemlji pokrenuli svoju mašineriju i drugi put od 2011. su htjeli preuzeti vlast, ali ovog puta s punim demokratskim legitimitetom. Srećom, to im nije pošlo za rukom, iako u Tunisu nikada iz igre ne treba izbaciti moćnog čelnika Muslimanskog bratstva i stranku Ennahda na čelu s Rachidom Ghannouchijem.

Možda je ovo prilika ne samo za stabilizaciju prilika u Tunisu, već na cijelom sjeveru Afrike gdje će se uskoro obilježiti deveta obljetnica samospaljivanja Mohameda Bouazizija, uličnog prodavača koja se prosinca 2010. spalio u gradiću Sidi Bouzid i službeno je to bio okidač za eksploziju takozvanog „Arapskog proljeća“, koje je arapskim zemljama od Tunusa do Sirije i Arapskog poluotoka donijelo smrt, krv, razaranje i siromaštvo. Međutim, ovi su događaji mnogima poznata priča, ali je zanimljivo kako u enciklopedijama i na internetu i dalje možete pročitati samo službeni verziju pobjednika o zbivanjima koja su obilježila početak dugo pripremanih i dobro osmišljenih pobuna u arapskom svijetu. Možda će ova priča u povijest ući kao istina i nešto što se stvarno dogodilo, što je u trećem mileniju i velikim mogućnostima provjere nametnute „istine“ apsolutno neshvatljivo. Naime riječ je o Mohamedu Bouaziziju mladiću iz mjesta Sidi Bouzid u Tunisu, koji se zapalio 17. prosinca 2010., što je bio čin koji je poslužio kao fitilj za ekploziju takozvanih „Arapskih proljeća“ u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu, kasnije u Siriji, potom i onog neželjenog u Bahreinu, kojega je u krvi ugušila saudijska vojska i očuvala sunitsku vladajuću kuću u većinski šiitskoj zemlji.

Nakon njegova samospaljivanja su uslijedila četiri tjedna nereda, intenzivne propagande i širenja dezinformacija i izdaje nekih visokih vojnih časnika i djelatnika ministarstva unutarnjih poslova. Pala je vlada Tunisa, utirući put za provedbu američkog tutorstva i razbijanja više arapskih nacija – Tunisa, Egipta, Jemena, Libije i pokušaj uništenja Sirije.

Samoubojstvo u malom mjestu u Tunisu se može okarakterizirati kao početak onoga što će se kasnije nazvati „Revolucijom jasmina“. Kasnije je izašlo na vidjelo da se ulični prodavač voća nije zvao Mohamed Bouazizi, nego Tarek i rođen je 24. ožujka 1984. u Sidi Bouzidu.

Fayda Hamdi, službenca općine, a ne policajka, nikada ga nije ošamarila, kako su tada pisali mediji. Dogodilo se da je neobrazovani mladi alkoholičar bio taj koji je gurnuo službenicu i nazvao je svim mogućim pogrdnim imenima jer navodno nije provodila zakon.

Tarek Bouazizi nije pripadao „izuzetno siromašnoj“ obitelji u mjestu Sidi Bouzid, nego prosječnoj obitelji, poput 50% Tunižana. Istinu govoreći, siromašni Tunižani čine17% stanovništva zemlje, ali Tarek Bouazizi nije bio među njima. Nije čak bio ni „ulični prodavač koji je hranio svoju obitelj“, nego se u mjestu napijao svake noći s njemu sličnima.

Fayda Hamdi – Idealno žrtveno jagnje

Dana 17. prosinca 2010. godine, Fayda Hamdi (47), općinska službenica i bivša tajnica regije Sidi Bouzid degradirana je i morala je napustiti svoje mjesto zato što je radila svoj posao i provela nadzor nad Tarekom Bouazizijem, kućnim dostavljačem povrća.

“Morate učiniti kao i svi trgovci ovdje, te dobiti odobrenje kako je propisano zakonom“, rekla mu je Fayda Hamdi.

Vulgarno i nasilno, Tarek Bouazizi  je odgovorio: “Je*i se!” Fayda Hamdi se tada pretvarala da nije čula i uzela mu vagu i uzvratila: “Kako ćete sad vagati?”

Nasilan i prijeteći, heroj The New York Timesa i ostale bulumente takozvanih „uglednih dnevnih listova“, joj je odgovorio: “Mogao bi s vašim sis*ma!“.

Nesretna Fayda Hamdi nije znala da bi joj za takve prile dobro doššle veze s raznim feminističkim udrugama i njihovim ograncima u Tunisu, skupinom FEMEN, a nije ni sanjala da će u bliskoj budućnosti ojačati pokret MeToo, jer se u tom slučaju „Mohamed“ Tarek Bouazizi sigurno ne bi dobro proveo. No, bila su takva vremena, a nesretna općinska službenica u arapskoj provinciji možda ni danas ne bi dobila potrebnu zaštitu.

Fayda Hamdi je kasnije izjavila: “Rekla sam mu da ode, a on je počeo vrištati. Htjela sam mu oduzeti vagu i robu. On se opirao, ozlijedivši ruku. Uvrijedio me i govorio jako ružne riječi. Pokušao mi je strgnuti uniformu, ali su onda stigla pojačanja.”

Tada je sva imovina ovog pijanca oduzeta od strane drugih općinskih službenika koji su joj pristigli u pomoć. Nakon trosatnog prepucavanja, Tarek Bouazizi odlazi u zgradu regionalne uprave gdje ga nitko nije htio primiti. Dakle, ostavili su ga na miru i nisu htjeli imati posla s očito izbezumljenim nasilnikom. Manje od sat vremena kasnije, on se ispred uprave mjesta Sidi Bouzid zapalio.

19. travnja 2011., nakon četiri mjeseca pritvora u zatvoru Gafsa, prvostupanjski sud je odlučio da je Fayda Hamdi iz mjesta Sidi Bouzid u potpunosti nevina.

Kao i mnoge druge žene u Tunisu, jednom emancipirana i bez kompleksa o vlastitom osobnom statusu, Fayda Hamdi je na kraju ipak stavila veo i zaposlila se kao tajnica u gradu nedaleko od Sidi Bouzida. O njoj više nitko ništa nije čuo.

Farhat Rajhi: Bouazizi je “veliki bum stvoren od ničega“

Za razliku od „cyber kolaboracionista“, obučenih od strane američke Nacionalne zaklade za razvoj demokracije (NED), koji su ovu epizodu na društvenim mrežama iskoristili za svrgavanje Ben Alija i cijelo vrijeme poštovali omertu, Lamine Al-Bouazizi, sindikalist i plaćenik američkog veleposlanstva u Tunisu, ali i stalni honorarni dopisnik s lica mjesta katarske Al-Jazeere, nepromišljeno priznaje cijelu epizodu.

“U stvari, sve je urađeno u manje od sat vremena od njegove smrti. On je rekao da je bio nezaposlen i fakultetski obrazovan samo kako bi njegov slučaj došao do šire publike, dok je u stvari završio nižu školu i bio sezonski radnik. Kako bi se pokrenuli oni koji nisu bili obrazovani, izmišljen je šamar koji mu je dala Fayda Hamdi. Ovdje je ruralno i konzervativno područje, tako da je to šokiralo ljude, posebno što ga je „ošamarila“ žena. U samo nekoliko telefonskih poziva su počele kružiti glasine. U svakom slučaju, za nas je šamar bio važan detalj, puno više od činjenice da ga nisu primili regionalni upravnik ili gradonačelnik“, rekao je Lamine Al-Bouazizi, privremeni kontakt Al-Jazzere.

Ovaj „sindikalist“ na plaći Sjedinjenih Država i Katara je ipak zaboravio reći kako operacija širenja dezinformacija nije bila lokalni proizvod, nego je došla s one strane Atlantika.

„Mohamed“ Tarek Bouazizi, Tunižanin koji je zapalio arapski svijet, ne radi za svoju obitelj, koja ga ne treba, za razliku od tisuće drugih potrebitih obitelji u toj i drugim osiromašenim regijama, nego se opijao u društvu istih kakav je bio i sam.

Za Farhata Rajhia, ministra unutarnjih poslova u prvoj „postrevolucionarnoj“  vladi, Tarek Bouazizi je „propalica, nitko, momak kojega bi, da ulicom hodate sa svojim suprugom ili sestrom, najrađe izbjegli”.

Adnene Mansar: Bouazizi nije žrtva, nego upravo suprotno

Povjesničar po struci, odvjetnik i politički savjetnik bivšeg predsjednika Moncefa Marzouka i glasnogovornik predsjedništva Adnenen Mansar, bio je iskren i hrabar da Tunižanima kaže istinu. U intervjuu za jordanski dnevni list Al-Dustour 11. ožujka 2014. godine priznaje da je “slučaj Bouazizi čista legenda, alida bez te legende ne bi bilo revolucije“.

„Za njega, ovaj slučaj nije jedinstven. Šest ili sedam mjeseci prije Bouazizije se građanin Monastira, prodavač na ulici, sam zapalio jer su mu lokalne vlasti zabranile raditi. Tamo se nije dogodilo ništa, jednako kao u slučaju rudarskog bazena Gafsa, gdje se se jedan rudar upucao. Samo su slučaj Bouazizi mladi pretvorili u legendu. Mi smo mu tada čak dodijelili viši stupanj obrazovanja, što je potpuno pogrešno, jer Bouazizi nije ni student, on nije bio ni žrtva u svemu što se dogodilo, nego suprotno. On je bio taj koji je bio u krivu. Bio onaj koji je napao općinskog redara, ženu, i ponizio je, verbalno i fizički. No, mladi ljudi su preko Facebooka od svega stvoili mit, a video je poslan Al-Jazeeri. Čak je i njegova slika, koja je objavljena, krivotvorena. Ovaj incident je poprimio takve razmjere samo zbog plemenskih običaja, koji su još uvijek vrlo prisutni u Sidi Bouzidu. Nakon šest ili sedam mjeseci, nitko u Tunisu više nije govorio o Mohamedu Bouaziziju. Ali su zbog toga njegovu obitelj počeli mrziti. Neki članovi obitelji Bouazizija su ovu propagandu pretvorili u profit, iako ljudi iz Sidi Bouzida dobro znaju da je ovo lažna legenda. Neki emiri su pozvali Bouazizijevu majku i dali joj novac. Ona je na kraju napustila selo i kupila kuću u otmjenoj četvrti Tunisu”, kaže Adnenen Mansar.

Uloga „cyber kolaboracionista“ na platnom spisku Sjedinjenih Država

Sve što je rekao Adnene Mansar je potpuno točno, ali to su mnogi znali od samog početka. Proizvedeni mit o Bouaziziju je otkrilo petnaest „cyber kolaboracionista“, koji su pokazali pravo lice izdajnika i plaćenika obučenih od strane zaklade Freedom House, “Otvorenog društva“ Georgea Sorosa i „Otpora“ Srđe Popovića.

Destabilizirati Tunis i uništiti arapski svijet, to je bio pravi cilj cijele operacije. Obučeni, opremljeni i plaćeni od strane svojih sponzora, tisuće mladih Tunižana su zavedeni da služe američkom imperijalizmu.

Tako se od samoubojstva Tareka Bouazizija pokrenla mašinerija za dezinformaciju i propagandu. U izravnoj vezi sa stranim sponzorima, američkim i europskim, lokalni „cyber kolaboracionisti“ su stvorili tragičnu priču koja mlade u Tunisu nije ostavila ravnodušnima.

Priča o “Muhamedu” Bouaziziju, mladom nezaposlenom i fakultetski obrazovanom mladiću, kojega je ponizio i ošamario „policajac“ Ben Alija je iste večeri postala „istina“. U roku od nekoliko sati je katarska Al-Jazeera u više navrata prenijela ovu tragičnu fikciju. „Cyber kolaboracionisti“ su u međuvrenu dobili instrukcije organizacije „Otpor“, čije je stručnjake u Tunis dovela CIA i novac Freedom Housea. Naravno, bilo je i onih koji su bili potpuno svjesni da rade za strane sile, ali i onih koji su ih slijedili kao ovce, misleći da rade dobro za svoju zemlju.

Mentori i majstori najsofisticiranijih tehnika subverzije i propagande su „cyber kolaboracioniste“ savršeno obučili i oni su ispunili svoju misiju. Prvo je došlo do odabira imena i Tarek je postao „Mohamed“ Bouazizi, jer se tako lakše mobilizirao dio koji je prakticirao islam.

Onda su se nepostojećom naobrazbom dodali elementi legitimnog gnjeva tisuća mladih, nezaposlenih i diplomiranih Tunižana. I promjena struke Fayde Hamdi, koja je od općinske službenice postala „policajka Ben Alija“, bio je način kako potaknuti građane protiv njihove nacionalne policije. Vojska, kojoj su „cyber kolaboracionisti“ u odlučujućem danu dodijelili ulogu “spasitelja”, bila je pošteđena, jer je ionako već bila „američka“.

Nova “svetica” Manoubija, majka “mučenika” Mohameda Bouazizija

Nije slučajno da su arapski emiri nagradili majku “Revolucije jasmina“, novu „svetu“ Manoubiju, koju je čak posjetio i pokojni senator John McCain i odao joj počast koju zaslužuje. Jednako se tako je s majkom Tareka susreo Jared Cohen, glavni instruktor lokalnih „cyber kolaboracionista“, Tunižana i Arapa općenito, dok ga je Samy Ben Gharbia u svojim pismima nazvao “njegovim dragim bratom”.

Nakon objavljivanja knjige, koji je napisao s Ericom Schmidtom, “The New Digital Age”, Jullian Assange, osnivač WikiLeaksa, javno ih je optužio da su agenti CIA-e u službi imperijalizma.

Dok je Manoubija Bouazizi u siječnju 2011. godine od Ben Alija uzimala 80 000 dinara “naknade”, s druge strane je činila sve da njen sin postane zaštitni znak destabilizacije Tunisa.

“Nijedno samoubojstvo neće biti plodnije od samoubijstva sina Manoubije Bouazizi”, piše Jeune Afrique u svom izdanju od 3. siječnja 2012. i navodi kako je kao vreću krumpira svoga sina „mučenika” prodala za 160 000 dinara katarskim “filantropima“.

Informativni lanac Muslimanskog bratstva i Al-Jazeera posvetili su dva izvješća ovoj vulgarnoj i agresivnoj ženi, koja je u srpnju 2012. također osuđena na četiri mjeseca zatvora zbog nepoštivanja suda. Za prvu reportažu je Manoubia Bouazizi dobila 100 000 dinara, a za drugu u kojoj postoji “opcija” suza 250 000 dinara.

Poznati biznismen Tarek Ben Ammar nikada nije imao namjeru napraviti film o životu “mučenika” Mohameda Bouazizija, ali su njegova sestra Hele Ben Ammar i supruga Beji od Bouazizija napravile sveca, najviše u svom „revolucionarnom“ članku od 10. siječnja 2011. godine, kojeg je objavio Nouvel Observateur.

Četiri godine kasnije više nitko ne govori o Tareku Bouaziziju

Od 17. prosinca 2010. do 17. prosinca 2014. Tunis ima dug put političke i ekonomske propasti i socijalne pustoši. Nitko nije obilježio četvrtu godišnjicu smrti “mučenika”. Nisu ga se sjetile ni nevladine organizacije ni lokalni mediji i političke stranke, uz izuzetak stranke Moncefa Marzoukija, koji je posjetio Sidi Bouzid kako se ipak ne bi ugasio plamen islamo-atlantističke „revolucije“.

„Populist i varalica, plaćenik Katara“, reklo mu je nekoliko ljudi u gradu kada je Moncef Marzouki izjavio “da Sidi Bouzid trebali biti ponosan na heroja kojega je dao svim ljudima i da to mjesto nije samo kolijevka tuniške revolucije, nego i cijelog Arapskog proljeća”.

Drugim riječima, Sidi Bouzid je uzrok smrti stotine tisuća Sirijaca, Iračana, Egipćana, Libijaca, Jemenaca i Tunižana, te crna rupa koja je progutala više od 1000 milijardi dolara, koliko je narode tih zemalja koštalo “Arapsko proljeće”.

“Sveta” Manoubija nije bila prisutna posjeti Moncefa Marzoukija. Za posljednje dvije godine, ploča u čast sjećanja na njenog sina je uništena čak i u Sidi Bouzidu. Uništili su je nezaposleni diplomci, skromni, plemeniti i časni ljudi, unatoč siromaštvu i socijalnoj nepravdi.

Tarek Bouazizi nije imao baš nikakvu ulogu u uništavanju Tunisa. Obični mladi pijanac, kakvih je tisuće u Tunisu, od kojih su neki reciklirani u borce lokalnog ili međunarodnog terorizma, uključujući Siriju i Irak, nije planirao svoj pokušaj samoubojstva, a još manje destabilizaciju i islamizaciju Tunisa.

Oni koji su odgovorni pred sudom povijesti su hrpa „cyber kolaboracionista“ koje je obučila CIA pod budnom paskom Aleca Rossa, posebnog savjetnika Hillary Clinton, kao i Jared Cohen, organizator “Saveza za pokret mladih” (AYM), koji je u prosincu 2008. u Washingtonu ispunjavao sve sitne želje vrbovanih Tunižana, Egipćana, Libijaca, Jemenaca, Sirijaca, Alžiraca, Marokanaca, kojima je rekao da su „budućnost  Arapskog proljeća”.

Oni koji imaju odgovornost pred sudom povijesti su i virtualna vojska društvenih mreža, te prisilni otpadnici koji su prevareni od strane „cyber kolaboraconista“, ali i islamo-atlantistička Al-Jazeera, bez koje ništa ne bi bilo moguće.

Ovu su pravu povijest ispisali aktivisti portala Tunisie Secret, koji su i sami u početku sanjali o boljem Tunisu i odlasku Ben Alija, ali su odmah shvatili da tonu u još veći bezdan, ali s omčom oko vrata koju će teško moći skinuti. Kasnije su sva upozorenja bila uzaludna.

Ako bilo gdje tražite priču o „Mohamedu“ Bouaziziju, naći ćete „službenu verziju“, odnosno, onu koju je prva objavila katarska Al-Jazzera. To što je bio pijanac čiju su smrt majka i rodbina dobro unovčili kod katarskih emira, uopće nije važno. Važno je da su CIA, NED, „Otvoreno društvo“, „Otpor“ ili CANVAS uspješno odradili svoj posao.

Za kraj kažimo da je majka „Mohameda“ Tareka Bouazizija, koji je bio okidač za pobunu u Tunisu, koja je zapalila arapski svijet, prije svega Egipat, Libiju i Siriju, konačno našla utočište na drugom kraju svijeta, u Kanadi.

Journal de Quebec 2015. izvještava da su se majka, sestra, suprug, njezina dva polubrata i njezina polusestra doselili početkom 2014. godine u Quebec, nakon što im je Odbor za imigraciju i izbjeglice prihvatio njihov zahtjev za boravak u Kanadi. Sestra Mohameda Bouazizija rekla je da su, nakon mnoštva prijetnji u zemlji, bili prisiljeni pobjeći iz Tunisa.

„U Kanadi osjećam se preporođeno”, rekla je sestra „mučenika revolucije“, lokalnog probisvjeta Tareka Bouazizija.

Journal de Quebec / Tunisie Secret

Islamistička utvrda na jugu EU – Vraća li se Tunis u ruke Muslimanskog bratstva?

Majka i sestra „Mohameda“ Tareka Bouazizija

FOTO: Majka i sestra „Mohameda“ Tareka Bouazizija u svom novom domu u Qeebecu

 

14
Ostavite komentar

avatar
10000
 
7 Grupirani komentari
7 Odgovori unutar grupe
0 Pratitelji
 
Komentar koji izaziva reakcije
Najaktivniji komentar
14 Komentatori
Konradnessysamo takoMaxAd astra Zadnji aktivni komentator
  Pretplati se  
Obavijest
Milance iz Češke
Gost
Milance iz Češke

Sto je pisao htio reci tim tekstom,nista,sve mi to odavno vec znamo,nema u tekstu glavnog relaizatora svega toga,njegovog imena,kojim konacnim ciljem,to fali..

Rolling Bluesman
Gost
Rolling Bluesman

Milane, pa to ces nam ti ispricati. Logicno site je smijesten u Bruxelles-u i ima odredjena ogranicenja u pisanju. To se zove “politicki korektan”, to ti je ono najgore u Evropi. Kad citaoci saznaju o cemu se radi, ti ces im ispricati “zasto”.

Alex
Gost
Alex

Gdje Amer zagazi, tu trava ne raste…niču go*na…

Dawor
Gost
Dawor

Utipkajte…”Mouhcine Fikri 2016. Maroko”

Emiliano Zapata
Gost
Emiliano Zapata

Po obicaju, jos jedan sjajan clanak! Hvala Vam od srca!

Ad astra
Gost
Ad astra

Tekst je pun kontradiktornosti. Je li bio ulični prodavač voća ili nije? Što će mu vaga ako je bio pijanica. Zašto mu je ta inspektorica otela vagu? Nije bio siromašan, prodavao je voće i gradio dvorac. Da ne nabrajam dalje. Proba mu se nametnuti da je bio propalica i pijanac. Pa i da je, u što sumnjam koliko ima pijanaca u našim državama. Spalio se jer je bio pijanac, pa kod nas bi stalno netko gorio. Pijanci se ne spaljuju. Dali je i Jan Palah bio pijanac. Spaljivanje je očajnički potez politički samosvesnih ljudi koji ne vide perspektivu.. I na kraju, Ameri. Po dobrom starom običaju, oni su krivi za sve. Bacili su oko na ogromna nalazišta nafte u Tunisu, ah da nema ih. Nema veze, bit će ih. Narod u Tunisu je lijepo živio dok nisu došli Ameri i uvjerili ih u suprotno. Strava od članka. Osjećam se uvrijeđeno jer autor ne respektira inyeligenciju dijela čitatelja portala. Ako i želite isprovocirati raspravu, dajte budite perfidniji.

ad astra
Gost
ad astra

Silenius, kao prvo, tema je početak Arapskog proljeća u Tunisu. Ako želiš polemizirati sa mnom o mom psihološkom profilu, mislim da nisi dovoljno obrazovan za to. Što i kako pišem je moj osobni stav, a ti ako se ne slažeš, oponiraj mi. Ali ići tako nisko i primitivno da mi objašnjavaš moj “personality”, žalim ali nisi ti taj koji to može meritorno činiti. A što se mog životnog standarda tiče, ili si to parafrazirao pa si mislio na ukupni životni standard Hrvata, da relativno dobro živimo. Mogli bi i bolje ali nas je dosta unazadio rat 1991. Borimo se kako možemo i mogu ti reći da nam ide sve bolje. Prosječna plaća je oko 1000 eura. Znam da će mnogi posegnuti za službenim podatcimka, ali moram ti reći da, na žalost još dosta uplata ide na crno. Konobar je prijavljen na minimalac, a gazda daje još do dogovorenog iznosa. Najbolji pokazatelj ti je i posljednji štrajk prosvjetnih radnika koji će dobiti povečanje plaća 6 posto. A što se tiće donacija, uvijek dobro došle. Gradi se infrastruktura i potiče poljoprivreda. Pa što misliš koliko košta Pelješki most koji je plaćen sredstvima EU. I na kraju, svatko tko hoće raditi u RH može imati pristojan standard. Ima i onih koji svoju budučnost vide van granica RH, ali na žalost u ovim krajevima je to prisutno desetljećima. Sjeti se odlaska u Njemačku. I da ti završim. Nervozno reagiranje, koje si predstavio u svom tekstu, govori dosta loše o tebi. Nemaš kulturu dijaloga i nemaš intelektualnu razinu za civiliziranu raspravu. Najbolje definicija bi bila, kafanski kavgađija.

Silenius
Gost
Silenius

Ad Astra…nervozan sam kad me netko tvrdoglavo uvjerava da je situacija iz dana u dan sve bolja…a realna zaduženost države u kojoj živimo je sve veća i veća (bez obzira na frizirane izvještaje ministarstva financija)…dok nam sela i manji gradovi imaju sve manje stanovnika (iako netko može reći da je to “prirodan trend” urbanizacije)…dok nam “prosječna plaća” raste, ali istovremeno rastu i računi za režije kao i cijene hrane i životnih potrepština…dok je većina mirovina ispod svake razine zasluženog života “pod stare dane”…i na kraju dok nam mladež (i ne samo mladež) bježi iz države jer ovdje ne mogu naći posao koji bi im omogućio zasnivanje obitelji i krov nad glavom bez kredita do 60.-ete godine života i bez egzistencijalnog straha za svaki sljedeći dan života…tako da me sve to očito ne čini sretnim…

PS. i već sam ti jednom rekao i neću ponavljati – IMAŠ INTELIGENCIJU, ali si nepotrebno tvrdoglav…

Ad astra
Gost
Ad astra

Silenius, migracije postoje od kada postoji ljudski rod. Nitko nema pravo zabraniti čovjeku da ide za boljim životom. Uvijek će negdje biti bolje, uvijek. I uvijek će siromašniji težiti za boljim životom. A što se tiće plaća, plaće su relativan pojam. Koliko primaš, s tim se pokri. Cijelog života trčati za boljim je dobar poticaj i nešto prirodno kod čovjeka, ali moraš biti oprezan kod određivanja cilja. Ako ti je cilj neostvariv, cijeli život će ti proći u kukanju i plaču. Čovjek si je odgovoran za večinu stvari koje mu se događaju. Samo mali postotak čine vanjski utjecaji.

nessy
Gost
nessy

@ Ad astra
Nije vrijeme seobe naroda. Danas postoje, uredjene drzave, sa svojim pravilima migracija. Je li stvarno mislis da je OK, da sva sirotinja u krugu 3000 kilometara, nepozvana, i bez dokumenata, krene prema zemljama gdje se bolje zivi? Koliko dugo ce potrajati ‘dobar zivot’ u navedenim drzavama, uz nekontrolirani priliv, mladih, zdravih muskaraca (zene i djeca su medju njima iznimka), koji nemaju nikakvu radnu kvalifikaciju, a ne zele ni jezik uciti, a kamoli skolovati se? Pustimo sada ‘grijehe oceva’, poslijedice kolonizacije, i nedavnih ratova. Drustvo se mora zastititi, ovako ili onako. Inace, zemlje blagostanja, uskoro to vise nece biti. Jos bih naveo, sto nece biti, a sto hoce biti, ali, netko ce reci da nisam ‘politicki korektan’.
“Neki ljudi”, kada dodju u, neku zemlju, koja im omoguci, krov nad glavom, svakodnevno hranu, grijanje po potrebi, nekontrolirano razmnozavanje, i to uz benefite, otkrili su ‘raj na zemlji’, nesto sto u svojim domicilnim zemljama nisu mogli ni sanjati. A posto, inace nisu navikli na skolovanje i rad, zasto bi sada mijenjali navike? Uz tako privlacnu nagradu, koga briga za sitnice, kao sto su putne isprave?

Konrad
Gost
Konrad

Da migracije jesu normalna stvar i lijepo je što naši građani mogu bez prepreka odlaziti raditi u bogatije zemlje EU za veće plaće, i te zemlje to umješno koriste. Međutim ovdje se postavlja pitanje što će biti sa HR kada sve radno i intelektualno sposobno otiđe? Tko će puniti mirovinske fondove, kako će sustav funkcionirati? Realni sektor preopterećen i malen, govorim bas iz tog sektora i znam sve probleme iznutra, koliko bi značilo da se plaće rasterete i da radnik dobije više!? ali ubuduće će biti samo više opterećene da bi se sustav održao iako će se u konačnici urušiti.
Ovaj portal je krivo shvaćen ako je shvaćen da veliča Kinu, Rusiju, Iran… ovakvi portali nama koji želimo čuti i drugu stranu priče otvara oči i ukazaje što se ustvari događa na sceni. Događa se da se mijenja paradigma i da centri moći sele sa zapada na istok, i to su svi oni bitni koji kreiraju svjetsku prije svega monetarnu politiku davno shvatili. Zapad je davno prošao svoj vrhunac i ulazi i posljednju fazu raspada, dekadenciju. Lijepo se može povući paralela sa Rimskim carstvom.
Zato HR kao mala zemlja geostrateški jako zanimljiva, bi trebala imati vođe koji će pravilno usmjeravati i voditi zemlju. Uzmite Sloveniju, primjer zemlje koja balansira između istoka i zapada i izvlači max. korist.

Što bi rekli stari Dubrovčani, sa svakijem lijepo sa nikijem iskreno!

podegtmesigniuewrnfguwnfuws
Gost
podegtmesigniuewrnfguwnfuws

Ovom uradku sada treba dodati i buržoasku, listopadsku, Šikijevu revoluciju i SVE poslije njega i SVE prije buržoaske i onda je sve jasno tko to kosi a tko vodu nosi.

Max
Gost
Max

Sva su ta “proljeća” laž.

samo tako
Gost
samo tako

Muslimansko bratsvo, CIA, “duboka država”, “nevladine” organizacije… svi skupa i istom divljačkom kolu, ruku pod ruku u stvaranju kaosa.
I onda se još i danas plasiraju priče o sukobu civilizacija, u potpunosti pogrešno. Sukobi pokazuju da se največim dijelom događaju unutar istog kulturološkog kruga

POVEZANE VIJESTI

Izbornik