Putinovo priznanje sugeriše da bi sukob u Ukrajini mogao trajati godinama

Najvjerovatnije će se borbe nastaviti do 2023. godine, a vrlo vjerovatno i kasnije, sve dok se Moskva ili Kijev ne iscrpe, ili jedna strana ne ostvari odlučujuću pobjedu.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je prošle sedmice prokomentarisao, tokom sastanka sa majkama vojnika, da sada smatra greškom sporazume iz Minska iz 2014. i 2015. godine. Ovaj ustupak bio je oštar u kontekstu mogućnosti mirovnih pregovora za okončanje borbi u Ukrajini.

Vrijedi podsjetiti da je 2014. Putin djelovao na osnovu mandata ruskog parlamenta da koristi vojnu silu „u Ukrajini“, a ne samo na Krimu. U stvari, Moskva jeste spasila gradove Donjeck i Lugansk od preplavljenja kijevske vojske i porazila ukrajinske snage, ali umjesto da očisti cijeli region Donbasa, Rusija je stala i pristala na prekid vatre koji su u Minsku posredovale Njemačka i Francuska.

Putin je majkama objasnio da Moskva u to vrijeme nije sa sigurnošću znala kakva su osjećanja stanovništva Donbasa pogođenog sukobom, te se nadao da bi Donjeck i Lugansk na neki način mogli da se spoje s Ukrajinom pod uslovima postavljenim u Minsku. Putin je dodao – a to potvrđuju i njegovi postupci, kao i razgovori s tadašnjim ukrajinskim predsjednikom Petrom Porošenkom – da je bio spreman dati novim vlastima u Kijevu šansu da riješe to pitanje i ponovo izgrade odnose s Moskvom. Do prilično kasne utakmice, Putin se takođe nadao da bi ipak mogao da reši stvari sa Nemcima i Francuzima i američkim rukovodstvom.

Priznanja grešaka su rijetka među aktuelnim liderima, ali su važna kao pokazatelji lekcija koje su naučili. Ovo iskustvo je očigledno navelo Putina da odluči ne da je odluka o pokretanju specijalne vojne operacije u februaru prošle godine bila pogrešna, već da osam godina ranije Moskva nije trebalo da veruje Kijevu, Berlinu i Parizu, već je trebalo da se osloni na svoju vlastitu vojnu moć za oslobađanje ruskog govornog područja Ukrajine.

Drugim riječima, sadašnje pristajanje na primirje u stilu Minska bila bi još jedna greška koja bi omogućila Kijevu i njegovim podržavaocima da se bolje pripreme za nastavak borbi u trenutku po njihovom izboru.

Ruski lider razumije, naravno, da su mnoge nacije na nezapadu, one koje su odbile da se pridruže antiruskoj koaliciji za sankcije i ispovijedaju neutralnost prema Ukrajini, pozvale na prekid neprijateljstava. Od Kine i Indije do Indonezije i Meksika, ove zemlje, iako su generalno prijateljske prema Rusiji, vide da su njihovi ekonomski izgledeinarušeni sukobom koji suprotstavlja Rusiju ujedinjenom Zapadu. Zapadni mediji takođe promovišu poruku da globalna energetska i prehrambena sigurnost trpi zbog akcija Moskve. Argumenti i protesti Rusije u suprotnosti imaju samo ograničen uticaj, budući da se ruski glasovi rijetko čuju na Bliskom istoku, Aziji, Africi ili Latinskoj Americi.

Kako god bilo, Moskva ne može zanemariti osjećaje većeg dijela čovječanstva, koje se u ruskim stručnim krugovima sve češće naziva Globalna većina. Otuda i zvanične ruske izjave da je Moskva otvorena za dijalog bez preduslova. Međutim, svaka ruska delegacija koja učestvuje u pregovorima morala bi uzeti u obzir nedavne izmjene Ustava zemlje, kojima se četiri bivše ukrajinske regije Donjeck, Lugansk, Herson i Zaporožje nazivaju dijelom Ruske Federacije. Kako je rekao ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, Rusija će pregovarati samo na osnovu postojeće geopolitičke realnosti. Treba napomenuti da Kremlj nije povukao ciljeve vojne operacije, koji uključuju demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine,

Što se tiče Kijeva, on je išao naprijed-natrag po tom pitanju. Nakon što je krajem marta skoro postigao mirovni sporazum sa Moskvom, kasnije je preokrenuo kurs za nastavak borbi (Rusi vjeruju da je to učinjeno po savjetu Zapada). Nakon što je prošle jeseni postigao operativne uspjehe na bojnom polju, ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski je formalno zabranio sve kontakte s Kremljom i formulirao ekstremne zahtjeve koje je upućivao Putinovim nasljednicima, kad god bi se pojavili. Za Zapad je to bilo loše iz perspektive odnosa s javnošću, a od Zelenskog je traženo da izgleda kao da je otvoren za razgovore, ali u stvarnosti se ništa nije promijenilo.

Realnost je da glavne strane uključene u sukob u Ukrajini, odnosno Vašington i Moskva, ne smatraju sadašnjost ili blisku budućnost dobrim vremenom za pregovore. Iz perspektive SAD-a, uprkos sankcijama bez presedana koje je Zapad nametnuo Rusiji i nedavnim neuspjesima koje je ruska vojska doživjela u Harkovu i Hersonu, Moskva je daleko od toga da je poražena na bojnom polju ili destabilizirana unutar zemlje. Iz perspektive Kremlja, svako primirje ili mir koji ostavlja Ukrajinu kao ”antirusku”, neprijateljsku državu, jednak je porazu sa vrlo negativnim posljedicama.

Umjesto toga, obje strane vjeruju da mogu pobijediti. Zapad, naravno, ima izuzetno superiorne resurse u gotovo svim oblastima koje može koristiti u Ukrajini. Ali Rusija radi na mobilizaciji vlastitih značajnih rezervi u ljudstvu i ekonomiji.

Ono gdje Moskva ima prednost je eskalirajuća dominacija. Za SAD je Ukrajina stvar principa; za Kremlj je stvar jednostavno egzistencijalna – sukob sa Zapadom nije oko Ukrajine, već oko sudbine same Rusije.

Čini se da će se rat nastaviti do 2023. godine, a možda i nakon toga. Razgovori vjerovatno neće početi prije nego što bilo koja strana bude spremna da popusti zbog iscrpljenosti ili zato što su obje strane zašle u ćorsokak. U međuvremenu, broj mrtvih će nastaviti da raste, ukazujući na suštinsku tragediju velike politike moći. U jesen 1962. tadašnji američki predsjednik John F. Kennedy bio je spreman otići do ivice nuklearne provalije kako bi spriječio Sovjetski Savez da Kubu pretvori u svoju raketnu bazu. Šezdeset godina kasnije, ruski predsjednik Vladimir Putin naredio je vojnu akciju kako bi osigurao da Ukrajina ne postane nepotopivi nosač aviona za Ameriku.

Iz ovoga se može izvući pouka. Što god sovjetski lider Nikita Hruščov mislio o svom pravu da se suprotstavi američkim projektilima usmjerenim na Moskvu iz Turske vlastitim oružjem usmjerenim na Washington i New York sa Kube (uz pristanak Havane), i šta god da su uzastopni američki predsjednici mislili o svom pravu da prošire vojsku NATO-a bloka da uključi Ukrajinu (po želji Kijeva), uvijek postoji užasna cijena za neuzimanje u obzir sigurnosnih interesa suparničke sile. Kuba je ušla u istoriju kao mali uspjeh za zdrav razum. Ukrajina je priča koja traje, čiji ishod još uvijek visi o koncu.

Autor : Dmitry Trenin