Sirija, zakulisni sukobi, “plinski rat” i kratkoročni “savez” SAD-a i Rusije

Ako igdje ne manjka iznenađenja onda je to sirijski sukob, gdje je protekli tjedan došlo do preokreta o kojima nitko nije mogao ni sanjati.

Na sjeveru je na nekoliko mjesta već počeo otvoreni sukob između Kurda i Turaka, čoje je daljnje napredovanje prema jugu zaustavio proboj sirijske vojske, koji su se od istočnog pravca u trenutku okrenuli prema sjeveru i spojili s Kurdima iz šireg područja Manbija.

Ne obraćajući se Damasku, nego Moskvi, turski predsjednik Erdogan je planirao zauzeti Manbij i protjerati Kurde preko Eufrata, čime bi mu se otvorio put za napredovanje na Raqqu, glavni grad samoproglašenog “kalifata” u Siriji.

Kurdi, naravno, nisu ni pomislili napustiti svoje položaje i počelo se govoriti da će Amerikanci i dalje podupirati Vojno vijeće Manbija. Internetom su počele kolati snimke podizanja male baze specijalnih američkih snaga u Manbiju, a indirektna poruka je bila  da će oni štititi Kurde, ako ih Turci napadnu.

Američke snage nemaju pravo pristupa teritoriju svojih “bivših proturskih saveznika”, budući da su još u jesen prošle godine, kada su htjeli posjetiti područje koje nadziru proturske islamističke milicije između Jarablusa i Azaza od strane takozvane “Slobodne sirijske vojske” bili potjerani oružjem. Turske NATO saveznike su napale proturske milicije, koje je Washington naoružavao i financirao godinama i američke specijalne snage se ne odmiču od Kurda sa sjevera Sirije.

Prošlog tjedna, samo nekoliko sati kasnije od najavljenog jačanja saveza američkih i kurdskih YPG snaga stiže nevjerojatna vijest. Preko svog ureda u Moskvi Kurdi su postigli dogovor s Damaskom da će sirijskoj vojsci dati teritorija kojeg su zauzeli zapadno od Eufrata, a sirijske snage će tamo stvoriti tampon zonu koja će ih odvojiti od Turaka i njihovih islamističkih saveznika u Siriji. Nagađalo se i da će upravu nad gradom preuzeti središnje vlasti iz Damaska, ali su u Manbiju trenutno samo ruski vojnici i humanitarci koji dijele pomoć civilnom stanovništvu

Kao što je prikazano, obilježeno područje će Kurde osigurati od turske prijetnje, ali turske snage neće moći, a da se ne sukobe s Kurdima, krenuti ni južno prema Raqqi, što im je, navodno, također bio jedan od ciljeva.

Nema sumnje da je turskog predsjednika Erdogana ova vijest pogodila kao grom iz vedra neba, ali je nekako pokušao ublažiti poraz izjavama kako će se teroristi YPG snaga ipak povući, iako će na njihovo mjesto doći snage režima iz Damaska.

No, činjenica je da je, osim ako ne misli napasti sirijsku vojsku, ulazeći tako u otvoreni rat sa Sirijom, ali i Moskvom i Teheranom, avantura nesuđenog novog sultana završila.

Za Assada, sporazum nije savršen, ali je bez borbi dobio područja koja nije mogao osvojiti vojno, izbijajući gotovo do turske granice i ulazeći u kurdska područja iz kojih se prije nekoliko godina morao povući.

Ovim potezom Vojnog vijeća Manbija, koji nije donesen bez dogovora s kurdskim čelnicima iz Afrina, Kobanija i Hasake, također se prešutno priznaje da je za Kurde borba gotova i da neće tražiti neovisnost, nego da će biti zadovoljni autonomijom. Ako su Kurdi i ostavili određeni broj sela sirijskoj vojsci, njihova prisutnost u Manbiju je i dalje aktualna.

Iako je mislio da može nadmudriti sve, ovu je partiju Erdogan odigrao vrlo loše.

Epizodu je obilježilo “slučajno obraćanje” kurdske PYD stranke, političkog krila YPG snaga.

“Kako bi zaštitili Manbij, nakon što smo formirali novi savez s Rusijom, mi smo prepustili sirijskih snagama a stanu između nas i proturskih snaga”, priopćio je PYD.

Međutim, sve ovo je dogovoreno u Moskvi i izravna je poruka Moskve Ankari. Fotografija ruskog vojnog vozila i zastava Rusije i Vojnog vijeća Manbija, koju u tom području poduže pripadnik kurdskih YPG snaga, govori više od tisuću riječi.

Nekoliko Putinovih biografa već duže vrijeme govore kako je judo za njega više od sporta i da je to njegova životna filozofija koju primjenjuje u mnogim područjima, posebno u geopolitici, gdje također koristiti snagu protivnika za njegovo obaranje. Čelnik Kremlja se više puta naizgled povlačio, a onda se u jednom potezu protivnik našao s nosom na tepihu.

Sjeverna Sirija je slučaj za udžbenike. Putin je iskoristio je Erdogana da protjera ISIL, a kada je došlo do neminovnog napada na Kurde, pojavio se kao njihov spasitelj. Osim toga, jednim potezom pera je svom štićeniku u Damasku vratio područja za koja nije mogao ni sanjati da će ih ikada imati.

Ali šećer dolazi na kraju, jer je ovaj korak predznak američko-ruskog sporazuma, barem na neko vrijeme. Znakovito je da su točno na dan kada su američki specijalci stigli u Manbij podržati Kurde, oni tražili pomoć Rusije i sirijske vojske.

Kao što piše Le Figaro: “Ova najava je iznenađenje, jer bi to bilo prvi put da su borci koje podržava Washington suglasni ustupiti teritorij snagama predsjednika Bashara Al-Assada”.

Ali to nije sve. Sirijski vojnici su u situaciji da djelotvorno štite i američke vojnike! Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez potresa kojeg je uzrokovao izbor Trumpa i za sada relativnog preusmjeravanja američke vanjske politike. Koliko će to trajati, teško je reći, prije svega zbog odnosa Washingtona s Kinom i Iranom, ali u tom smislu, osim verbalnih prijetnji, do sada se nije dogodilo ništa dramatično.

No, sve gore navedeno je vojna komponenta velike geopolitičke igre koja se odvija na krvavoj sirijskoj pozornici. Za mnoge je približavanje ruskih i američkih stavova neminovnost. Naravno, to se neće svugdje, ali ako se dogodi na Bliskom istoku, to je već velika pobjeda.

Američki predsjednik Trump je pragmatičar, baš kao i Putin, koji je u takvu vrstu političara stasao u sovjetskim tajnim službama. Mnogi drže da taktička konvergencija Rusije i Amerike može donijeti velike prednosti. Naravno, ona neće dugo trajati i nikada neće postati ni nalik strateškom savezu. Ali savez ne mora biti samo strateški i bilo kakav oblik “partnerstva” je znak da razlike u stavovima neće spriječiti zemlje da objektivno sagledaju i ocjene situaciju.

Koja je svrha da se sada sukobljuju Sjedinjene Američke Države i Ruska Federacija? Ako ostavimo po strani mantre o političkoj korektnosti, demokraciji, ljudskim pravima, univerzalnim vrijednostima i tako dalje, mora se priznati da i Moskva i SAD gledaju u budućnost, a to su resursi i tržišta. Nadzor nad Bliskom istokom ima posebnu vrijednost, jer to područje jamči opskrbu europskog tržišta energentima. Za mnoge je to bio glavni razlog rata u Siriji.

Uzmimo samo plin. Europa je kompaktno područje s ogromnom potrošnjom. Prema najnovijem godišnjem izvješću kojeg je objavio “World Energy Statistics“, tijekom 2015. je Europa potrošila 500 milijardi kubnih metara plina. Osim toga, prognozira se daljnje povećanje potrošnje, a što je najvažnije, od 2035. godine će oko tri četvrtine plina Europa morati uvoziti, a vlastita proizvodnja će se nastaviti smanjivati. BP prognozira pad nizozemske proizvodnje plina na području Groningena, dok rastuću pad norveških resursa nisu nikakva tajna.

Glavni opskrbljivači plinom u Europi se smatraju oni tradicionalni, poput Rusije, ali i novi kao što su Sjedinjene Američke Države. SAD ima višak plina na domaćem tržištu i planira obnovu infrastrukture eksploatacije škriljca, što je dio programa predsjednika Donalda Trumpa, koji želi da SAD sudjeluju riješe problem razvoja na europskom tržištu plina.

Ali transport prirodnog ukapljenog plina iz Sjeverne Amerike je vrlo skup. Ne tako davno se žalilo čak i japansko Ministarstvo financija, tijekom prve isporuke američkog LNG u siječnju ove godine, kada je Japanu isporučeno 211,237 tona uz cijenu od 645 dolara po toni. Za usporedbu, ista isporuka iz Angole se provodi po cijeni od 337 dolara po toni. No, Portland (USA) je od Yokohame udaljen 7 963 km, dok od Lobita (Angola) do Nagasakija ima 17 153 kilometara, a plin iz Angole je skoro dvostruko jeftiniji.

Naravno, neke europske zemlje, kao što je Poljska, spremne su izdržati 70% veću cijenu plina kao “naknadu za diversifikaciju“. No, ne čine to samo “bogati” Poljaci, nego i druge zemlje imaju slične hirove, među kojima je i Hrvatska.

Međutim, europski “teškaši”, gdje se na vlasti uspinju nacionalistički populisti, Nizozemska, Francuska, Njemačka, vjerojatno i Italija, previše su pragmatične da bi pristale zamijeniti jeftinijeg dobavljača skupljim.

Dakle, visoki troškovi logistike osvajanja europskog tržišta s ukapljenim plinom se mogu nadoknaditi samo perspektivom izgradnje novih plinovoda, što je jedan od glavnih razloga za tragične događaje na Bliskom istoku i Ukrajini u posljednjih pet godina, a potez Rusije u dogovoru s Kurdima se može nazvati jednom od velikih pobjeda u ovom “plinskom ratu”.

U ovom trenutku je:

• Komplicirana isporuka ruskog plina u Europu preko ukrajinskog plinskog transportnog sustava;
• Blokirani je projekt isporuke ruskog plina kroz “Južni tok”;
• Propao je projekt “Nabucco”, plinovoda za isporuke plina Europi iz Kaspijskog mora;
• Ne vidi čak i mogućnost izgradnje tursko-katarskog Islamskog plinovoda, kao ni izgradnja plinovoda iz katarskih i iranskih ležišta “Sjeverni-južni Pars”;
• Izgledi za izgradnju fazu “Panarapskog plinovoda”, kojim se predviđalo spajanje sirijskog grada Baniyasa s Turskom i dalje u Europu su neznatni, a “odsječen” je i značajan dio plina iz sjevera Afrike od europskog tržišta.

Rusija iz ove močvare izlazi “pohabana”, ali ne i poražena. Plinovod “Sjeverni tok” je u velikoj mjeri kompenzirao gubitak ukrajinskih plinovoda, a u slučaju izgradnje “Sjevernog toka-2” i “Turskog toka” će Ukrajina sa svojom plinskom logistikom postati nebitna.

U svakom slučaju, Gazprom je gotovo zadržao svoj udio na europskom tržištu i 2015. je Europi isporučio 158,56 milijardi kubnih metara plina, da bi tijekom 2016. oborio rekorde isporuke.

Svoj udio na tržištu Rusija ne namjerava prepustiti novim igračima

Katar, iako je povećao svoj udio u Europi od 1 na 6 posto, morao je pretrpjeti “ubojstvo” islamskog plinovoda i do EU mu je ostao samo pomorski prijevoz ukapljenog prirodnog plina. U ovom području ima teškog rivala – SAD, a taj sukob Katar očito neće preživjeti.

Isto vrijedi i za Iran. Islamska Republika je tek nedavno objavila da će intenzivirati proizvodnju plina i planira dobiti pristup europskom tržištu za svoj LNG. Za Rusiju plin iz Irana može biti opasan samo dugoročno, dok su za Iran najveći neprijatelj u sektoru LNG ipak SAD. Nije slučajno tjedan dana nakon inauguracije Trump nazvao Iran “terorističkom državom broj jedan” i Islamskoj Republici proširio popis sankcija.

Turska, iako želi biti “jak akter” na Bliskom istoku, pritisnuta je s više strana i sve manje uspijeva održati korak s drugim akterima sirijske krize.

Dakle, što se iz svega može zaključiti? Samo onaj akter koji može osigurati sigurne isporuke i sustave plinovoda za europsko tržište plina želi vidjeti Bliski istok stabilan i bez sukoba.

U Siriji je situacija upravo suprotna. Trenutno najmanje tri regije u bliskoj budućnosti teže za nekim oblikom državnosti. Jednu bi činila sirijsko-iransko-ruska područja, drugu Kurdi, a treću američko-turske sunitske frakcije. Da bi se izbjegao ovaj scenarij, bilo je nužno “posvađati” Tursku i SAD, barem na malom dijelu sjeverne Sirije i postaviti se kao “zaštitnik” Kurda pred gotovo sigurnim napadom proturskih islamističkih skupina.

Područje doline Eufrata i sirijska pustinja su sada pod kontrolom terorista takozvanog “kalifata”, a ono će neizbježno postati bojno polje. Poraz kalifata je neizbježan, ali je “stabilnost, nedostatak sukoba i prijateljstvo” ranije zaraćenih strana teško postići.

No, situacija u Siriji je izuzetno povoljna za postizanje zajedničkog ruskog i američkog cilja, a to je širenje na bogato plinsko europsko tržište. Za održavanje ove situacije, barem u srednjoročnom razdoblju, zainteresirani su i SAD i Rusija, čime se pojašnjava rusko insistiranje na primirju i diplomaciji.

Ako im se interesi budu podudarali, situacijski i učinkovit rusko-američki savez u ovom području može biti pitanje vremena.

Iako postoje oni koji tvrde da i Rusiji odgovara dugotrajni “kontrolirani kaos” na Bliskom istoku, kojim vrlo dobro upravlja, jer njim iz plinske igre izbacuje istočne igrače, teško je potkrijepiti takve navode, budući da od rata u Siriji Rusija još nije imala nikakve koristi, a da očuva vladu u Damasku je uložila je prilično velika sredstva i vojne resurse.

Savez Rusije i Sjedinjenih Država kao pauza u njihovim aktivnostima na Bliskom istoku je sada nužna ne samo Rusiji, nego i Amerikancima, potonjima barem kako bi se pokrenuo predsjednički program iz Trumpovog inauguracijskog govora.

U svakom slučaju, u bliskoj budućnosti treba očekivati manje vanjskopolitičkih aktivnosti američkog State Departmenta, što je Trump u više navrata naglasio tijekom svoje predsjedničke kampanje.

Dakle, savez je moguć i to u samo jednoj regiji i na kratko vrijeme, prije prvih testiranja američkih ofenzivnih sposobnosti.

Na drugoj strani, strane će se nastaviti svoje saveznike opskrbljivati oružjem i davati im potporu, kao na primjer SAD Ukrajinu, a Rusija Siriju i Iran. U drugim regijama će se zveckati nuklearnim oružjem, ali u trenutnom scenariju sukoba na Bliskom istoku se kratkotrajni američko-ruski “savez”, bolje rečeno prestanak otvorenih i neizravnih neprijateljstava, čini neizbježnim, što je razdoblje koje Damask mora što bolje iskoristiti za bolje pozicioniranje u konačnom raspletu krize.