Kakvo ti je to selo, ako nema guvna? Neki ga nazivaju i gumnom, možda bismo i mi tako da nam to nije komplicirano reći. Lakše je – guvno. Da bi guvno služilo svojoj svrsi, a to je odvajanje žita od stabljike i ljuske, moralo je biti na nekom ravnom terenu.
U sred terena zabijen stožac, za stožac privezan konj kojeg se tjera u trk, u spiralu okolo stošca. Tako konj svojim kopitima izgazi sve poslagane strukove žita, onda ga se pusti da se odmori, a netko, dobro zaštićen od prašine uzme lopatu ili lopar i krene vijati žito – baca u zrak, ljuske i prašina na jednu stranu, žito na pod.
Nije trebala struja, niti strojevi. Doduše, nije toga ni bilo pa se nije imalo za čim žaliti. I mi smo imali seosko guvno, je da nije bilo baš ravno, da je teren išao malo ukoso, ali služio nam je.
Iznad guvna dvije drače. Velike. Za hlad, da ljudi imaju gdje sjesti i ljudikati. Pod dračom su uglavnom sjedili stariji muškarci, a pod drugom, malo daljom bi žene prele, plele, razvlačile vretena i bavile se svojim temama.
Pod dračom sjede stari Kore i Juka. Prvi je Ivan, ali je u stvari Kore, a drugi je Jure pa je Juka. Mi djeca uokolo, malo skačemo, malo slušamo na jedno uho njihove priče. Kore će, stari švercer, tri jezika govori, njemački, francuski i talijanski (dobro, možda ne govori, možda samo natuca, ali kako bi tko znao razliku kad ne zna ni jedan osim svog seoskog jezika koji je ni blizu gospodskog jezika), rukom posegnuti u džep, izvaditi duhana i zamotati pa zapaliti, onako kao da nije njegov posao. Švercao Kore duhan u Italiju, a Italija preko brda, pa onda pješice, s torbom na ramenu natrag štogod drugo.
Did Kore (ne možeš reći samo Kore, mora neka titula biti ispred, ili je did, ili stric, nešto mora biti) tako ljudika s Jukom, duhan miriši, svijet čarobno lijep, drača u cvatu, zuje pčele i slade se cvjetovima, sve uokolo miriši životom, tako velikim, i svijetom velikim koji samo na te čeka.
Ali prije ili poslije moraš saznati kako postoji i drugi dio života koji se zove smrt. Nije da nismo znali sa svojih pet-šest godina da se umire, viđali smo sprovode, čuli već ona šmrcanja i žaljke koje bi se kasnije prepričavale tamo kod žena – kako je nevjesta lijepo odžalovala svekra ili udovica muža, kako je samo digla glavu, oči zakolutila, zazivala Gospoda i naricaljku sricala.
Onda se čulo, eno stari Kore umire. Kako umire? Kako se uopće umire? Ništa, legao na krevet i ispušta dušu. Imao je 96 godina, nikad bolovao, ali došao njegov čas. Trebalo je Koru čuvati, dan i noć, uvijek je netko kraj njega bio. Nekoliko ljudi oko kreveta, bukara kruži, razgovara se o svemu i svačemu, veselo, ma opet tužno.
Začudo, nas djecu nisu tjerali kad bismo išli poviriti kako to stari Kore umire. Kako je, upitao bi novopridošli. Nije dobro, već ne pozna nikoga. Kori sasušene usne, spaja ih sasušena slina, teško diše. Netko uzima namočenu krpu i vlaži mu usne. Dva dana i umalo dvije noći Kore umirao, nikako ispustiti dušu. Nekako pred zoru je netko izrekao Gotov je.
U to doba se umiralo muški. U svojoj kući, među svojim ljudima, u obitelji. Puno godina kasnije ću naići na jednu knjigu o smrti, Život-smrt-život (autor Adrian Predrag Kezele) u kojoj govori baš kako naslov kaže – o životu i umiranju.
Tako će Kezele reći (prepričat ću, ne citirati) kako proces umiranja se odvija kroz nestanak pojedinih elemenata, najprije nestaje element zemlje, onda vode pa vatre, zraka i prostora. Umiruća osoba najprije gubi sposobnost prepoznavanja oblika. On vidi, čuje i doživljava svijet oko sebe, ali ga više ne prepoznaje. Najprije gubi sposobnost razlučivanja detalja, a zatim i cijelih objekata. Koža poprima blijedu, mrtvačku boju, um doživljava neodređene bezoblične oblike. Na tjelesnoj razini, tekućine doslovno bježe od umirućeg. Grlo se suši, osoba osjeća snažnu žeđ i traži vodu.
Tijekom raspada elementa vatre umirući osjeća potpunu suhoću u grli i nosu. Nestaje topline pa se zajedno s tijelom hladi i dah. Um gubi jasnoću i prestaje primati utiske od osjetila.
S elementom zraka odlazi i sposobnost disanja. U tom trenutku osoba gubi bilo kakvu sposobnost pokretanja, a oči se ponekad okreću prema gore, postupno nestaju sve misli. Trenutkom prestanka disanja nestaje element prostora i nestaju svi životni znakovi.
Bože, pa sve sam to vidio kad je umirao stari did Kore!!! Danas se tako ne umire. Ljudi umiru po bolnicama, sami, bez ikoga svoga, u stranom ambijentu, u stranom okruženju, s rijetkim ljudima koje ne pozna. Prelako smo se odrekli života pa nije čudno da se olako odričemo i prirodnog umiranja. Naši stari su znali cijeniti život i znali su poštovati smrt, znali su biti uz umirućega i čovjeka ispratiti dostojno.
U ovom totalitarnom okruženju, u uvjetima sloma bolničkog sustava, mnogi su umrli usljed nedostatka liječenja. Mnogi su bačeni na covid odjel i jednostavno ostavljeni da umru sami. Onaj zadnji, jadni i nedostatni znak ljudskosti – posjet rodbine umirućem, sustav je onemogućio.
Kako nismo znali izgraditi kulturu života, ne znamo ni za kulturu umiranja. Nekad smo znali. Hospiciji i umirališta su postali starački domovi u kojima se nalaze prognani starci i starice.
Da ne smetaju mladima i mrtvim životima.
30 komentara
Kad smo kod sprovoda, ne brinite nista samo se uclanite u neku politicku stranku i nemorate postivati mjere do 25 ozaloscenih na sprovodu/sahrani…
Kultura života i kultura smrti su međsobno isljučive. Kultura života je kultura svaranja nove kvalitete života koja se u evropi baštini još od starih Grka preko Rima do naših dana. Kulturu umiranja imamo u centralno američkim narodima i ona nije donijela nikakav evolucijski napredak.
Promašio si celu lubanju.
Da promašio lubanju,nije taj ni gađao.
Da citiram prepričano:
“Na tjelesnoj razini, tekućine doslovno bježe od umirućeg. Grlo se suši, osoba osjeća snažnu žeđ i traži vodu…”
Dodao bi:
Mora se ponit vode za put.
Živio
I umri muški brate.
P.S. kao da sidim na guvnu dok čitam.
“S elementom zraka odlazi i sposobnost disanja. U tom trenutku osoba gubi bilo kakvu sposobnost pokretanja, a oči se ponekad okreću prema gore, postupno nestaju sve misli. Trenutkom prestanka disanja nestaje element prostora i nestaju svi životni znakovi.”
Kora je to zasluženo doživio /odživio u 90 i nekoj…nama taj element “heutzutage” zabranjuju na dnevnoj bazi.
svaka čast.. eh, da je meni bilo tako živit i tako mrijet
Nije samo da ljudi umiru sa nepoznatima u bolnicama ili domovima nego i kad umru sve se više događa da in košćice odvajaju pa ih meknu u zajedničku grobnicu. Znan kad san bija mali baba me je vodila na groblje i priko puta naše grobnice bija je jedan grob od dvoje dice sa onon slijon na ovalnome komadu keramike, to je meni bilo interesantno kako su obo dvoje dice u isto vrime umrli i meni je rekla baba da ih je satrlo talijansko auto u ratu kad su bii Talijanci . . . i ti je grob sta tamo tako samo šta se ja sićan skoro pedeset godin i lani ja vidin nema nadgrobnoga spomenika nego umisto toga na komadu bile iverice piše ”prodaje se” i piše telefonski broj . . . kako više neman babe koja je ”znala sve” šta se u mistu događa tako neznan čigov je ti telefon bija, ali kako su otac i mater od te dice umrli, a u međuvremenu je baš bila uvedena grobarina od 150 kun godišnje, košćice o dice bi bile ovako ili onako deložirane i odnesene negdi i zakopane sa ostalin deložiranin koščicama. Inače na tome groblju su zidane grobnice sa po tri – četri škancije koje kad se mrtvac uvali zazidaju i slijedeći mrtvac dolazi na misto od onoga koji je najduže u grobnici čije se koščice pokupe i ubace u kosturnicu te iste grobnice.
Tako da ni posli smrti kontrolni sistem ne ostavlja koščice umrlih na miru. Ja san mislija kad umreš i kad pop reče pokoj vječni daruj mu gospodine da niko neće selit koščice iz grobnice odnosno kako će pokoj bit vječan, ali ima bit da nije.
Zato sam ja mojima rekao – spalite me i raspite pepeo malo ovde malo dole.
Kaze kcer – ne moze tako, hocu da ima neko mjesto gdje mogu doci, ostaviti cvjece.
Velim joj, kad me raspes okolo, dosla si mi kad god pomislis na mene. A cvjece pusti neka raste.
Mene necete nikakvim plocama pritiskat.
Nije joj pravo, ali razumice nekad.
Slično želim i ja. Moji se ne bune, možda misle manji je trošak.
Andrić je u svojim Znakovima Kraj Puta rekao otprilike ovako – Poslije čovjeka ne bi trebalo ostati ništa. Teško je to nama u ovoj kulturi razumijeti gdje su groblja u pravom smislu nekropolisi, gradovi mrtvih. Ima nešto u strahu od druge smrti, strahu da sasvim nestajemo tek kad nas zaborave, pa zato bogatstva trošimo na mramorne spomenike ispisane zlatnim slovima uz dodatak nekog stiha ožalošćenih o vječnom sjećanju.
Nekada prije, prije nego smo se rodili, nitko nas nije spominjao ili nam odavao počast, kad nas ne bude ništa nam neće trebati pa ni spomenik. Spomenici trebaju živima da umire savjest što se za života pokojnika prema njemu nisu uvijek lijepo ponašali.
Ko zna šta se i u tome slučaju more dogodit . . . postoji priča kako je u jednome otočkome mistu u prvome dilu prošloga stoljeća jedna familija dobila paket iz Amerike i kad su otvorili paket unutra je bila posuda sa imenom i članovi te familije zaključili su kako se u toj posudi nalazi papar i zafaljivali su barbi koji in je to posla jerbo je papar u to doba bija nedostupan i skup, a kako je toga papra bilo dosta cilo misto je neko vrime dobro spizu paprilo . . . za koju godinu saznalo se kako je to bija pepel od pokojnoga barbe . . . sve to sad pari smišno, ali svako vrime nosi svoje . . . znan ljude koji su svojima rekli da in pepel stave u more ispod određene sike na dubini od dvadesetak metri . . . znan jedne kad su išli prosut pepel di in je pokojni reka ali baš kad su prosipali pepel doša je prvi reful neverina iz kontra srane i odnilo pepel di ne triba . . . sa tin pepelon su uvik neke pi#darije . . . ali, fala Bogu, želje pokojnoga se moraju ispunjavat . . .
Big Lebowsky je to dočarao izvrsno.
Nekada prije, puno prije nas, ljudi su se prirodno rađali, živjeli, bolovali, liječili se i na kraju prirodno umirali. Onda je došlo neko drugo vrijeme, kažu suvremeno, pa se rađamo u bolnicama, cijeli život nas liječnici kontroliraju i preventivno liječe, bolesti su strogo dijagnosticirane i po struci liječene a umire se opet u bolnici. Život nam prolazi od bolnice do bolnice. Postalo je sramota umrijeti, to je životni poraz, treba umirućeg sakriti od očiju javnosti i ako je ikako moguće svim ga sredstvima održavati na životu maksimalno dugo.
Kad sam se rađao svi su se smijali i radovali a kad budem umirao samo ću se izgleda ja smijati i radovati .PS ne samo ja !
kod nas bio obicaj kad neko umre tri nedilje crne krpe u prozore i jedna preko televizije,
da, da, sve bi to bilo kako bog zapovijeda samo da u nedilju ne igraju dinamo i hajduk;)
A,…ogledala?
Btw, SoA je najbolji kad piše o ovim temama…svom kraju.
bravo stara, bravo!
ogledala sam zaboravio, ma, ne kaze se tek tako: nema nista dok zena ne uzme stvar u svoje ruke;)
mene je najviše ubijao otvoren lijes gledaš u mrtvaca do zadnjeg u babu dva dana
ma, to samo u pocetku, poslije se naviknes;)
da, svirao sam davnih vremena i sprovode sa gradskom glazbom, a joj, meni su jos najbolje one “ucviljene udovice” sto ih kao drze da ne skoce u grob, strava, a tek narikace, nigdje moj brale nema toliko divnih i plemeniti ljudi ko u grobovima.
E, moj dobri Son of Alerik, izgleda da malo koga jos zanima kultura zivljenja a umiranja
pogotovo, moj iskren naklon tebi i svima koji su ciste duse obratili paznju na tvoju temu.
I samnom zajedno 😉
herzlich willkommen;)
Unser eigens produziertes Musikvideo ist nun bereit für die Öffentlichkeit. Blackbird Media präsentiert Mike Sense mit “Diese Regeln” – euer nächster Sommerhit im Widerstand. Unterstützt wurde dies von der Freedom Parade. Großen Dank an euch! Teilen, teilen, teilen! Lasst unsere Künstler groß werden:
youtube.
cKom/watch?v=CCX_rHZ7sFI
Malo se i pleše…dok sam živ
K izbaci i laganini
Vielen Dank, mein lieber Freund – Sehr gut!
Die Regeln, die geltenden Regeln – zum Teufel damit!
Was wir wirklich brauchen sind nur die Veränderungen.
Veränderungen brauchen unsere Herzen,
Veränderungen brauchen unsere Augen,
in unserem Gelächter und in unseren Tränen.
R.I.P. Viktor
MfG
Vratio se lazov koji nas je uvjeravao jos prosle godine da su svi kabalisti pohapseni, objeseni i zamjenjeni dvojnicima!
Medutim ti tvoji “dvojnici” nas ubise bolje od orginala!
Kako te nije vise sram bilo sto komentirati??
STIDI SE sto si sirio lazni optimizam i tako narusavao mogucnost da ljudi ustanu i nesto promjene ili da nesto izbore za svoju djecu!
Sramoto!
Nemoj tako, kolega nije zlonamjeran, samo je vjerovao lažovu Fulfordu.
….moj otac je govorio : Kad umrem, nemoj da čujem da bi neko zaplakao! Plači ti sad, sažali se i pomozi mi ,dok sam živ…a kad umrem, hoću samo muzika da svira od kuće do groblja. Mi pitamo:je li limena? Ma, kakva limena, kafansku hoću da bude.
Ja sam za onu od Clash :drito u hell…bit će rukovanja kad sritnem ekipu:)
…i umro je, moj otac, prije sedam dana, ja nisam otišla, druga država je u pitanju, pitam brata šta bi ono za muziku, kaže pustio na youtube par pjesama šaulića, a dva puta je pustio niz polje idu babo sejmeni……prikladna skroz.