BiH treba uvoziti i ruski i američki plin, sve drugo je klasična veleizdaja

Energetska suverenost ne znači birati između Moskve i Washingtona, nego imati mogućnost kupovati plin od različitih dobavljača po konkurentnim cijenama. Afera oko Južne plinske interkonekcije otvara mnogo važnije pitanje: tko će kontrolirati energetsku budućnost Bosne i Hercegovine i koliko će to plaćati njezini građani?

Plin ne bi smio imati političku putovnicu

Bosna i Hercegovina ponovno se nalazi u središtu nadmetanja velikih sila. Ovoga puta nije riječ samo o diplomaciji, nego o plinu, strateškim plinovodima i dugoročnim energetskim ugovorima vrijednima više od milijardu dolara.

Projekt Južne plinske interkonekcije, koji bi Bosnu i Hercegovinu povezao s hrvatskom plinskom mrežom i terminalom za ukapljeni prirodni plin na Krku, predstavljen je kao način smanjivanja gotovo potpune ovisnosti BiH o ruskom prirodnom plinu.

Međutim, njegova realizacija izazvala je ozbiljne rasprave o transparentnosti izbora investitora, političkom utjecaju, upravljanju strateškom infrastrukturom i budućim cijenama energije.

U središtu tih rasprava nalazi se jednostavno ekonomsko pitanje: mora li država prestati kupovati plin od jednog dobavljača da bi ga počela kupovati od drugoga ili može stvoriti tržište na kojem se različiti dobavljači natječu?

S ekonomskog stajališta, mogućnost uspoređivanja ponuda iz Rusije, Sjedinjenih Američkih Država, Katara, Alžira, Azerbajdžana i drugih zemalja donosi potencijalne koristi koje monopol jednog dobavljača ne može ponuditi.

No takav sustav zahtijeva više od političkih izjava. Potrebni su plinovodi, slobodan pristup tržištu, transparentni ugovori i jasna pravila konkurencije.

Primje klasične veleizdaje

Izvorni Zakon o Južnoj interkonekciji, donesen 2025. godine, predvidio je javno poduzeće BH-Gas kao nositelja investicije.

Situacija se promijenila tijekom 2026. godine. Izmjenama zakona privatna američka tvrtka AAFS Infrastructure and Energy dobila je središnju ulogu u razvoju, izgradnji i upravljanju budućim plinovodom. Od ovog trenutku, priča o plinu je klasična veleizdaja.

U travnju 2026. Bosna i Hercegovina i Hrvatska potpisale su međudržavni sporazum o izgradnji plinovoda. Time je projekt dobio važan politički i institucionalni poticaj.

Europske institucije upozorile su na važnost poštovanja energetskih propisa, neovisnosti operatora i tržišnog natjecanja. Posebno je otvoreno pitanje odabira privatnog investitora posebnim zakonom, bez otvorenog međunarodnog natječaja.

Dodatnu pozornost izazvale su veze čelnika AAFS-a s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.

Američki kongresnik Bill Keating u rujnu 2026. objavio je izvješće u kojem problematizira politički utjecaj i pogodovanje povezanim poslovnim krugovima. Te tvrdnje predstavljaju navode kongresnog izvješća, a ne sudski utvrđene činjenice. Američki State Department branio je svoju potporu projektu, ističući da je izbor investitora bila odluka institucija Federacije BiH.

Predstavnici AAFS-a navode da će privatni kapital preuzeti investicijski rizik i omogućiti dugoročno poslovanje. Tvrtka je govorila o pedesetogodišnjem angažmanu, no prema njezinim izjavama od 24. rujna konačni ugovor još se pripremao.

Zato se rasprava ne može svesti na pitanje jesu li Amerikanci poželjni investitori. Važnija su pitanja pod kojim uvjetima investitor dobiva pravo upravljanja infrastrukturom, kako se određuju transportne tarife i hoće li svi dobavljači moći koristiti budući plinovod pod jednakim uvjetima.

Ruski plin: povoljna cijena

Bosna i Hercegovina već desetljećima kupuje ruski prirodni plin. Energoinvest ga nabavlja od Gazprom Exporta, a plin u BiH dolazi preko Turskog toka, Bugarske i Srbije.

Taj je sustav omogućavao kontinuitet opskrbe. Podaci Energoinvesta pokazuju zašto pitanje cijene zaslužuje ozbiljnu analizu.

Za drugo tromjesečje 2026. Energoinvest je predložio veleprodajnu cijenu od 865,40 konvertibilnih maraka za tisuću standardnih prostornih metara plina. Tvrtka je tada tvrdila da je cijena plina u BiH bila do 20 posto niža od cijena na pojedinim europskim tržištima.

Istodobno je u srpnju objavila da je Gazprom Export povisio nabavnu cijenu za treće tromjesečje za 14,42 posto.

Ova dva podatka pokazuju različite strane iste stvarnosti. Dugoročni ruski ugovori u određenim razdobljima mogu pružiti povoljne i razmjerno stabilne cijene, ali kupac koji nema alternativu ima slabiju pregovaračku poziciju kada dobavljač promijeni uvjete.

Postoji i regulatorni problem. Europska unija donijela je uredbu kojom postupno zabranjuje uvoz ruskog plina na svoje tržište, s ključnim rokovima tijekom 2027. godine.

BiH nije članica EU pa se zabrana ne primjenjuje automatski na njezino tržište. Ipak, budući da ruski plin prolazi kroz europsku transportnu infrastrukturu, buduća opskrba ovisi o pravilima tranzita, sankcijama, ugovorima i odnosima među državama.

Zbog toga ni niska ugovorena cijena nema punu gospodarsku vrijednost ako isporuka nije dugoročno pouzdana i ako vlast ne pronađe druge alternative.

Što je s plinom iz drugih zemalja?

Rasprava se često vodi kao da postoje samo dvije mogućnosti: ruski ili američki plin. To nije točno. Na međunarodnom tržištu postoje i drugi proizvođači i izvoznici, uključujući Katar, Alžir, Norvešku, Azerbajdžan i Nigeriju.

Njihova dostupnost BiH ovisi o transportnim kapacitetima, povezivanju regionalnih mreža, pravilima pristupa terminalima i komercijalnim ugovorima.

Plin kupljen preko hrvatske mreže ne mora nužno biti američkog podrijetla. Jednako tako, pristup različitim pravcima ne znači da će svi izvori u svakom trenutku biti dostupni po istoj cijeni.

Prednost otvorenog energetskog tržišta jest upravo mogućnost usporedbe. Država može imati plinovode prema istoku i zapadu, a ipak ostati ovisna o ograničenom broju politički ili poslovno privilegiranih sudionika.

Zato su vlasništvo nad infrastrukturom, neovisna regulacija, transparentne tarife i pravila pristupa jednako važni kao broj plinovoda.

Suverenost se provjerava na računima građana

Za prosječnu obitelj u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci podrijetlo plina nije jedino pitanje koje određuje njegovu vrijednost.

Građane zanima koliko će platiti grijanje. Poduzetnike zanima mogu li planirati troškove proizvodnje. Industriju zanima hoće li plina biti dovoljno i hoće li njegova cijena omogućiti konkurentno poslovanje.

U tom smislu, argument za nabavu energije iz više različitih zemalja ima jasnu ekonomsku osnovu: konkurencija može povećati pregovaračku snagu kupaca, smanjiti rizik prekida opskrbe i pružiti više mogućnosti tijekom tržišnih poremećaja. Nikakve geopolitičke manipulacije ne smiju određivati energetsku opskrbu Bosne i Hercegovine.

Suverena država ne dokazuje neovisnost time što kupuje plin isključivo s istoka ili isključivo sa zapada. Njezina se stvarna sloboda izbora vidi u tome koliko joj je dobavljača dostupno, koliko transparentno funkcionira tržište i koliko je zaštićen interes njezinih građana.

Južna interkonekcija tako otvara pitanje mnogo šire od samog američkog ulaganja. To je pitanje hoće li energetski sustav Bosne i Hercegovine u budućnosti biti otvoren za konkurenciju između ruskih, američkih, europskih i drugih dobavljača, ondje gdje je takva trgovina zakonita i izvediva, ili će ostati prostor dugoročnih monopola.

Na to pitanje nije moguće odgovoriti političkim sloganima. Odgovor će dati ugovori, cijene, zakoni i stvarne mogućnosti izbora. Jer, na kraju, plin ima tržišnu cijenu, a energetska ovisnost ima i cijenu koju nije uvijek moguće iskazati na računu.

Postoji i treća mogućnost o kojoj se gotovo uopće ne govori: vlastiti LNG terminal Bosne i Hercegovine u Neumu.

Bosna i Hercegovina ima mali, ali strateški iznimno važan izlaz na Jadransko more. Pelješki most ima plovidbeni otvor visok 55 metara i širok 200 metara, što omogućuje prolazak određenih LNG tankera odgovarajućih dimenzija. Izgradnja manjeg LNG terminala u Neumu zaslužuje ozbiljnu tehničku i ekonomsku analizu.

Zašto BiH ne bi razmotrila model zajedničkog ulaganja u kojem bi država zadržala 51 % vlasništva, a preostalih 49 % ponudila zainteresiranim investitorima i dobavljačima plina iz Rusije, SAD-a, Turske, Katara i drugih zemalja?

Takav model mogao bi omogućiti državi kontrolu nad strateškom infrastrukturom, dok bi privatni partneri sudjelovali u njezinu financiranju i razvoju. Pristup terminalu pritom bi morao biti otvoren svim kvalificiranim dobavljačima pod jednakim i transparentnim uvjetima, kako se ne bi stvorio novi zatvoreni monopol.

Tko želi dugoročno sudjelovati na tržištu plina Bosne i Hercegovine, neka ponudi kapital, tehnologiju, konkurentne cijene i jasne ugovorne obveze. Politički pritisci ne mogu biti zamjena za tržišno natjecanje.

Strateška energetska infrastruktura i monopolske djelatnosti moraju biti pod učinkovitom kontrolom države, uz javni nadzor i transparentno upravljanje.

Bosna i Hercegovina ne treba zamijeniti ovisnost o jednom stranom dobavljaču ovisnošću o drugome. Potrebna joj je sloboda da bira između svih dostupnih dobavljača prema cijeni, kvaliteti i sigurnosti opskrbe.

Energetska suverenost nije pitanje izbora između Moskve i Washingtona. Ona znači da konačnu odluku o energiji Bosne i Hercegovine donosi Bosna i Hercegovina, u interesu svojih građana, a ne stranih političkih i poslovnih centara moći.