“Kalif je mrtav – Živio kalif!”

I tako je najveći terorist na svijetu, “kalif” Abu Bakr Al-Bagdadi, mrtav. Vijest je postala vjerodostojna samo kada ju je potvrdio Twitter “aktivist” i vjerni gledatelj Al-Arabiye i Al-Jazeere, Rami Abdul Rahman iz takozvanog “Sirijskog opservatorija za ljudska prava” iz Londona.

Abu Bakr Al-Bagdadi je ubijen zajedno s tri stotine njegovih suradnika i militanata u ruskom zračnom udaru krajem svibnja u Raqqi. Rusija je vijest objavila 22. lipnja, dodajući kako nema službene potvrde o smrti “kalifa”.

Nakon toga, iračka televizijska postaja Al-Sumariya daje potvrdu putem anonimnog izvora. Kasnije je ISIL ukinuo zabranu javnog govora o smrti svog vođe,  najavljujući istovremeno ime nasljednika.

Ovo je klasičan primjer manipulacije vijestima. Istovremeno se potvrđuje smrt Al-Baghdadija, a objava imena nasljednika ima učinak da se umanji negativni učinak vijesti za sudbinu “pokreta”.

Vjerojatno će umjesto plakanja za pokojnikom Abu Bakr Al-Bagdadi biti proglašen uzvišenim mučenikom, kako bi se hranile priče i “mitskom i nepobjedivom kalifatu”, kakvim ga od osnutka prikazuje agencija SITE Rite Katz.

No, ako je manipulacija vijestima od strane “Islamske države” razumljiva, to se ne može reći za zapadne medije i vlade.

Naravno, medijska tišina je prekrila likvidaciju “kalifa” jer su ga ubili Rusi. Ona je trajala sve do potvrde iz redova “Islamske države”, koja je silom prilika morala priznati gubitak “voljenog vođe”. No, čak i prije toga, nelagoda i šutnja je značila da je Al-Bagdadi mrtav.

No, svi su se ponašali kao da je vijest beznačajna. Očito nije htio priznati ruski uspjeh u borbi protiv terorizma, jer je Moskva intervenciju u Siriji pravdala ovim argumentom, koji je bio predmet brojnih kontroverzi. Između ostalog, važno je napomenuti da vojne operacije u Raqqi vode Amerikanci, koji nisu bili u stanju doći do obavještajnih podataka o kretanju najtraženije mete.

Također je jasno da je Al-Baghdadi slučajno bio ubijen od strane američkih snaga, vijest bi se proširila brzinom svjetlosti, a rijeke tinte bi ispisivale članke o učinkovitosti i slavi američke vojske.

Dakle, čak i u ovom slučaju je primjetan način rada informativne mašinerije, uzrokovan uvjetovanim refleksom zbog sveprisutne antipatije protiv Moskve.

Ako se ovako postupilo protiv evidentnog vojnog uspjeha, kojeg ne može sporiti nitko u svijetu, možete zamisliti kako to utječe druga pitanja vezana za Moskvu.

Ova vrsta rusofobije je bolest koja kao da je zarazila većine zapadnih medija, uz neke iznimke među novinarima. No, problem je što su mediji postali isključivo alat za širenje propagande koja vodi do sukoba između Washingtona i Moskve.

Na primjer, nitko nije napisao da je susret Trumpa i Putina u Hamburgu najbolja stvar koja se dogodila u odnosima dvije zemlje proteklih nekoliko godina, jer daje nadu za smirivanje nekoliko žarišta u svijetu. Čak i ako tako ne bude, susret se trebao popratiti ovim komentarom. No, većina medija se držala priče “kako su se susrela dvojica autokrata, što nije dobro za demokratski i civilizirani svijet”.

Kao što smo rekli, čak je i vijest o smrti “kalifa” popraćena potiho, kako se fokus ne bi usmjerio na ruski uspjeh, nego se počelo govoriti kako je sve nevažno, jer će ISIL i dalje u nastaviti sa svojim aktivnostima, ali će promijeniti taktiku i ciljeve, te da neće graditi “kalifat”, nego poduzimati široke akcije u stilu Al-Qaede.

Čak i ako bude tako, to opet neće biti zasluga američke koalicije, nego razornih udara ruskog zrakoplovstva i aktivnosti iračkih, sirijskih ruskih i proiranskih snaga na terenu.

Što se tiče susreta Trumpa i Putina, naravno da ne postoji izravna veza između tog stiska ruke i pada Raqqe i objave smrti “kalifa”, koja se dogodila odmah nakon rusko-američkog sporazuma.

Najava novog “kalifa” sugerira oživljavanje terorističkih aktivnosti, obzirom da ISIL doista želi dokazati svoju vitalnost. Najteže tek predstoji, a to će biti krvava igra računajući na globalni strah i čiji se ishod neće odlučiti na periferiji Carstva, nego u njegovom srcu.

Ako bude tako, teroru će se otvoriti novi manevarski prostor. Dobro se zna koja su to područja, ali medije to očito ne zanima. Osim toga, kao što je objašnjeno od strane senatora Johna McCaina, “Rusija je još gora od ISIL-a”.

Tko je “kalif poslije kalifa”?

Na kraju, tko je “kalif poslije kalifa”? Saudijska Al-Arabiya objašnjava potrebu očuvanja jedinstva u redovima terorističke organizacije i najčešće se kao nasljednik spominje terorist rodom iz Tunisa, koji je sada na čelu libijskog ogranka “kalifata”, Jalaluddin Al-Tunisi.

Njegovo pravo ime je Muhamed bin Salem Al-Aiyun, rođen je 1982. godine u Tunisu. 1990. je emigrirao u Francusku, gdje je uspio dobiti državljanstvo. Nakon što Tunis potresli “revolucionarni događaji”, krajem 2010. godine se Jalaluddin Al-Tunisi vratio u domovinu. 2011. je otišao u borbu u Siriji, a tri godine kasnije se pridružio ISIL-u i postaje jedan od najpouzdanijih suradnika Abu Bakr Al-Bagdadija. Po prvi put se Jalaluddin Al-Tunisi pojavljuje na snimci u 2014. godine u području na granici Iraka i Sirije.

Nakon poraza od ISIL-a u libijskom gradu Sirte, “kalif” Al-Bagdadi Al-Tunisija imenuje “emirom” Libije, nadajući se da će pod njegovim rukovodstvom preokrenuti situaciju u sjevernoj Africi u korist ISIL-a.

Međutim, Al-Arabiya navodi nešto što je posebno uznemirujuće i da je “kalif” izabrao Jalaluddina Al-Tunisija zbog njegovih bliskih odnosa s čelnicima lokalnih ekstremističkih skupina, naročito skupinom Uqbah ibn Nafi, povezanom s Al-Qaedom.

Ako znamo da je NATO upravljao “Libijskom islamskom borbenom skupinom” (LIFG) i “koristio usluge” terorista skupine Ansar Al-Sharia u Libiji, a militanti skupine Uqbah ibn Nafi su također bili na istoj strani, onda se postavlja pitanje gdje je granica između “kalifata” i Al-Qaede, ili će se ona odabirom Jalaluddina Al-Tunisija namjerno izbrisati, što je samo jedan od dokaza tko stoji iza nastanka “kalifata”.

Što reći? “Kalif je mrtav, živio kalif“,… uvijek pod istom zastavom.