Kineske reforme – Od dekolektivizacije do privatizacije i statusa ekonomske velesile

Kina tekonomija zastava

Od 1979. godine, kada su započele ekonomske reforme u Kini, BDP zemlje porastao je više od 1000 puta. Ovo je Kinu pretvorilo u najveću ekonomiju na svijetu i u jednog od najutjecajnijih igrača. Zašto je transformacija gospodarstva bila tako uspješna, posebno u usporedbi s drugim postkomunističkim zemljama?

Ključ kineskog uspjeha su dosljednost i opreznost u provođenju reformi, za razliku od eksplozivne „šok-terapije“ koja se koristila i još se koristi u istočnoj Europi.

Kineski vođa Deng Xiaoping, koji je ekonomski put Kine iz socijalizma promijenio u „socijalizam s kineskim karakteristikama“, kojega mnogi nazivaju državnim kapitalizmom s ograničenim udjelom privatnog sektora, usporedio je reforme s prelaskom rijeke preko velikog kamenja. Ovu se metaforu može razumjeti na dva načina. S jedne strane stalno morate paziti je li kamenje stabilno i hoćete li pasti. S druge strane, smjer kretanja je teško predvidjeti i možete poduzeti nekoliko koraka i shvatiti da je sljedeće kamenje nestabilno i morate se okrenuti. Tako da se ruta može pretvoriti u hod cik-cak.

Stručnjaci jasno razlikuju ovaj pristup od “šok terapije” koja se koristila u istočnoj Europi i nazivaju ga “velikim praskom”. Prema njima, statistika pokazuje da je kineska postupnost djelotvornija. Dakle, „šok-terapija“ u zemljama ZND-a dovela je do naglog pada BDP-a, zbog nesposobnosti gospodarstva da se prilagodi novim uvjetima, a tek tada je došlo do rasta. Kina je pokazala stalni rast BDP-a od početka reformi 1979. godine.

Kina je imala niz prednosti u odnosu na SSSR

Kada je Narodna Republika Kina započela ekonomske reforme, njezin je početni položaj u mnogočemu bio mnogo lošiji od položaja SSSR-a. Bila je to siromašna totalitarna zemlja sa slabo razvijenom industrijom i niskom produktivnošću radne snage. Međutim, Kina je zapravo imala i značajne prednosti, koje se često zaboravljaju.

Dakle, dok u Sovjetskom Savezu u  vrijeme liberalizacije cijena novac u rukama stanovništva nije bio osiguran odgovarajućom razinom proizvodnje roba i usluga u potražnji, zbog čega je zemlja propala i došlo je do eksplozije inflacije, Kina nije imala tih problema.

Osim toga, za razliku od sovjetskog modela, upravljanje kineskom ekonomijom bilo je decentralizirano. Regionalne i lokalne vlasti imale su velik autoritet. Paradoksalno je da je ova prednost nastala zbog slabe industrijalizacije gospodarstva, što je u drugom slučaju moglo biti vrlo nepovoljno.

Istovremeno su kineske reforme počele u uvjetima slabo razvijenih institucija. Na primjer, ni građani, pa čak ni mnogi dužnosnici nisu razumjeli kako djeluju imovinska prava i nije bilo potrebnih zakonskih osnova. Nije bilo pravne zaštite ugovora, a sustav je bio vrlo korumpiran. Ipak, središnja vlada je uspjela motivirati lokalne i pokrajinske dužnosnike da učine sve za ekonomski rast. Autori tog kursa tvrde kako kineske vlasti i danas , izravno i neizravno, na niže razine prenose poruku o važnosti bilo koje inicijative usmjerene na ekonomski rast. Ekonomski rezultati postignuti na lokalnoj i pokrajinskoj razini su se odrazili na rast zemlje općenito.

Početak putovanja – Dekolektivizacija

Kineske reforme započele su s poljoprivredom. Do ’70-ih je model kolektivnog poljoprivrednog gospodarstva u ruralnoj Kini bio gotovo identičan sovjetskom sustavu iz vremena Staljina. Nije bilo privatnog vlasništva nad zemljom, seljaci su dobivali planove za proizvodnju poljoprivrednih proizvoda i prodavali ih državi po fiksnoj cijeni. Jedan od glavnih nedostataka takvog sustava bio je nedostatak lokalnih inicijativa za povećanje produktivnosti rada, ali i nedostatak motivacije seljaka da se trude za ukupni rezultat.

Neučinkovitost kolektivne poljoprivrede u Kini dobro je ilustrirana sljedećim primjerom. U prosincu 1978. godine, neposredno prije početka ekonomskih reformi, u selu Xiagang na istoku Kine seljaci su potajno sklopili sporazum o podjeli zemlje na pojedinačne parcele. Dogovorili su se da će dohodak raspodijeliti srazmjerno žetvi koju je svaki od njih prikupio. Sudionici su jedan drugom obećali da će, ako netko bude uhićen zbog ovog sporazuma, ostatak odraditi njegova djeca. Količina proizvodnje u ovom selu porasla je pet puta.

Dekolektivizacija je izvrsna ilustracija opreznog pristupa. O potrebi reformi raspravlja se već nekoliko godina. Pristalice reforme morale su uvjeriti i ostale, ali i opravdavati potrebu za promjenama u razmišljanju samih seljaka, na što su visoki dužnosnici obraćali posebnu pozornost. Reforma se naziva „Program odgovornosti domaćinstava“. Taj naziv nije trebao izazvati proteste konzervativnog krila Komunističke partije.

Reforma je uključivala raspodjelu pojedinačnih parcela među poljoprivrednicima. Prema brojnim procjenama, samo u prve tri godine reforma je povećala produktivnost u poljoprivredi za 60%. Ali seljaci nisu odmah dobili punu slobodu. Oni su bili dužni dio proizvoda prodati državi po niskoj cijeni, što je postao svojevrsni poljoprivredni porez. Država je te proizvode prodavala u gradovima po još nižim cijenama. Nakon nekog vremena, ovaj sustav je ukinut.

Kada govorimo o reformi „Program odgovornosti domaćinstava“, važno je razumjeti da to nije bio prvi korak u dosljednom planu liberalizacije koji je usvojila vlada. Ova reforma je više ličila na eksperiment. Imala je mnogo pristalica i među vođama Kine i među običnim seljacima. A kad je reforma uspjela, zagovornici promjena u kineskoj vladi dobili su argumente kojima su opravdali sljedeće korake prema tržištu.

Kineska privatizacija – Dobit bez bola

Dekolektivizacija poljoprivrede imala je pozitivan učinak na ekonomiju Kine. Rast produktivnosti rada oslobodio je radnu snagu koju su privukli drugi sektori. Povećanje dobrobiti seljaka dovelo je do povećanja potrošačkog tržišta, kao i do povećanja ušteda za domaća ulaganja. Poljoprivredna reforma praćena je neočekivanim procvatom kineske vlade u stvaranju novih komunalnih poduzeća u vlasništvu uprave sela i malih gradova.

Komunistička partija odlučila je proširiti iskustvo dekolektivizacije u poljoprivredi na industrijska poduzeća i poduzeća koja pružaju usluge stanovništvu. Za to je sredinom osamdesetih uveden sličan poljoprivredni sustav povećanja odgovornosti i na državne tvrtke. Rukovoditelji poduzeća dobili su više mogućnosti da sami procjene i donose odluke o upravljanju.

Kina je, za razliku od mnogih drugih tranzicijskih ekonomija, odlučno odgodila stihijsku privatizaciju. U početku je „samo“ liberalizirala cijene i tržišta.

Tako su se igrači prilagodili tržišnom sustavu i naučili kako zaraditi novac na slobodnom tržištu, a elementi plana i subvencija ostali su na poduzećima. Oni koji se nisu uspjeli integrirati na tržište, kroz plan i subvencije su ipak ostali pod zaštitom države i nije bilo bankrota kakve smo gledali u istočnoj Europi.

Istraživači su ovaj dobitak nazvali „bezbolnim”, odnosno, postizao se rezultat bez osjećaja boli, za razliku od dobro poznate izreke “bez bola nema rezultata”.

Prva faza privatizacije započela je tek 1993. godine, kada se slobodno tržište razvijalo gotovo deset godina. Unatoč privatizaciji, državne tvrtke i dalje igraju značajnu ulogu u gospodarstvu Kine, posebno u energetskim resursima i monopolu države nad prirodnim resursima.

Decentralizacija poreznog i fiskalnog sustava

Reforme su utjecale i na sustav ekonomskog odlučivanja. Često se susrećemo s pogrešnom prosudbom da će nedemokratski politički sustav najvjerojatnije dovesti do centralizacije vlasti, ali to nije tako. Kina ima decentralizirani porezni i financijski sustav s velikim ovlastima pokrajinskih i lokalnih vlasti. Naime, samo 5% javnih ulaganja osigurava se na saveznoj razini.

Ipak, 1979. godine, iako su lokalne i pokrajinske vlasti Kine bile neovisnije od sovjetskih, porezni i proračunski sustav u cjelini ostao je ujednačen i uvelike su ovisili o vladinim naredbama.

Decentralizacija je započela sredinom ’80-ih uvođenjem sustava raspodjele sredstava između pokrajina na temelju fiskalnih sporazuma koje su sklopili teritoriji i središnja vlada. Ti sporazumi su zahtijevali procjenu pokrajinskih potreba i njihove sposobnosti prikupljanja poreza. Prije njihovog usvajanja, vođeni su pregovori između regionalnih i saveznih dužnosnika o transferima i zbog toga je najveći dio poreznih prihoda išao u ruke lokalnih i pokrajinskih vlasti.

Među razlozima decentralizacije nije bila samo želja da se podrže lokalne inicijative. Kina nije imala dobro razvijen sustav naplate poreza, a središnja je vlada vjerovala da će lokalne vlasti osigurati bolju naplatu, jer upravo lokalni proračunski prihodi izravno ovise o tome. Osim toga, pokrajinski dužnosnici u Kini su vrlo utjecajni i ništa se u vezi s tim nije promijenilo do 2017. Tada su podržali one savezne političare koji su obećali da će ostaviti više resursa pod regionalnom kontrolom.

Početkom ’90-ih, kao rezultat decentralizacije, prihod centra počeo je padati. Decentralizacija, koja je uglavnom imala pozitivan učinak, dovela je do porasta nejednakosti u životnom standardu u različitim regijama zemlje. Osim toga, mnoge su provincije vodile protekcionističku politiku. Za to je bila potrebna porezna reforma pokrenuta 1993. godine. Kao rezultat toga se pojavio jedinstveni savezni porez na dodanu vrijednost. 70% ovog poreza je bio savezni dio, a 30% pokrajinski i općinski. Za naplatu poreza osnovana je porezna služba neovisna od lokalnih vlasti.

Rezultat je bio povećanje prihoda savezne vlade. Međutim, unatoč povećanju prihoda centra, troškovi središnje vlade nisu rasli. To se dogodilo zato što je vlada većinu prikupljenih sredstava u pokrajinama i općinama nastavila vraćati lokalnoj upravi. Potonje su i dalje ostale vrlo slobodne u pogledu donošenja ekonomskih odluka.

U početku se pretpostavljalo da bi takav sustav trebao pomoći izjednačavanju društvenog i ekonomskog razvoja različitih pokrajina. Međutim, nisu razvijena jasna pravila za međuvladine odnose. Zbog toga su oni teritoriji koji su prikupili više poreza nastavili primati više subvencija, a kolosalna nejednakost nije nestala. Takav sustav i takvo stanje još uvijek su dio kineskog državnog ustroja.

Za Kinu je također karakteristično da, iako lokalne i pokrajinske vlasti mogu uvesti neke dodatne poreze, nemaju pune fiskalne izvore, kao na primjer porez na imovinu, koji postoji u mnogim zemljama. Stoga općine i provincije u Kini vrlo često svoje napore usmjeravaju prema izvorima koji nisu porezni. Jedno od rješenja na lokalnoj razini je pokretanje razvojnih projekata teritorija s naknadnim aktivnim zakupom zemljišta kojem se povećala vrijednost.

Uspješan izlazak u svijet

Uspješan izlazak na globalnu scenu je, naravno, jedan od glavnih pokretača kineskog gospodarskog rasta. Zemlja je trenutno najveći izvoznik na svijetu. Priliv novca iz inozemstva, bilo u obliku zarade od izvoza ili u obliku izravnih investicija, smatra se jednim od ključnih faktora brzog gospodarskog rasta zemlje u posljednjih nekoliko desetljeća.

Deng Xiaoping je, vidjevši uspjeh Japana i Južne Koreje, čak i na početku reformi širenje kineskog gospodarstva na globalnoj razini smatrao jednim od najvažnijih izvora rasta. Jedan od čimbenika koji je pretvorio Kinu u globalnu tvornicu bilo je smanjenje carinskih stopa, što se neprekidno događa od sredine ’80-ih. To znači da je ovaj proces započeo još prije privatizacije.

Taj trend se osobito intenzivirao nakon što je Kina početkom 2000-ih ušla u WTO. Sada Kina ima jednu od najnižih carinskih stops na svijetu, prosječno 2 do 3% vrijednosti robe. Ovo se odnosi i na izvozne i na uvozne tarife. Naravno, ovaj izračun isključuje one robe koje su obuhvaćene trgovinskim ratom sa Sjedinjenim Državama, ali su za ostatak svijeta carinske stope ostale iste.

Važno je što je Kina na međunarodno tržište ušla u vrlo dobrom trenutku. Krajem XX stoljeća je modernizacija logistike omogućila tvrtkama da decentraliziraju proizvodnju gotovih proizvoda. Drugim riječima, različiti  proizvodni procesi su se počeli postavljati tamo gdje je to isplativo, često u različitim dijelovima svijeta. Zbog toga se Kina se uspješno integrirala u međunarodne proizvodne lance, specijalizirane za montažu gotovih proizvoda iz stranih komponenti. Tako je i Kina iskoristila svoju glavnu konkurentsku prednost – višak jeftine radne snage.

Financijski sustav – Moć kineskih državih banaka

Očito je da, bez razumnog financiranja gospodarstva, Kina ne bi uspjela postići značajan rast. Stope kredita kineskog gospodarstva značajno su veće od onih u najrazvijenijim ili zemljama u razvoju. Možemo se reći da su bankarski krediti pravi pokretač rasta u Narodnoj Republici Kini.

Ali ovdje kineski financijski sustav nije napravio veliki odmak od, kako je vole zvati, „komunističke doktrine“, iako bi nadzor države nad središnjom bankom trebalo biti pravilo, a ne iznimka.

Naime, kineski financijski sustav nije prošao reforme slične dekolektivizaciji u poljoprivredi i privatizaciji u sektorima industrije i usluga. Državne banke i dalje igraju presudnu ulogu u financiranju. 42% kredita do 2012. su izdale banke koje je osnovala i kojima upravlja savezna vlada. Riječ je o četiri financijske institucije, od kojih su tri specijalizirane za rad s određenim sektorima gospodarstva. To su Banka Kine, fokusirana na međunarodne transakcije, Kineska poljoprivredna banka, Kineska građevinska banka i Kineska industrijska i trgovinska banka. Samo ime im govori kojim se aktivnostima bavi svaka od četiri navedene banke.

Te iste banke kontroliraju 47% svih depozita u zemlji. Gospodarstvu također aktivno pomažu i financijske institucije koje ne prihvaćaju depozite i nisu specijalizirane za određene industrije. To su Poljoprivredna razvojna banka, Export-Import banka i Kineska korporacija za razvoj bankarstva.

Privatni sektor je izdao samo 40% kredita. Kamatne stope se određuju planski, iz političkih razloga, a ulazak na tržište je privatnim igračima ograničen. To je praksa u Kini, usprkos obvezama koje je zemlja preuzela s ulaskom u WTO. Kineski financijski sustav karakterizira veliki udio neučinkovitih zajmova i nevoljkost vlasnika sredstava, kako privatnih osoba, tako i tvrtki, da štede novac u bankama. Državne banke, unatoč očitim gubicima zbog te prakse, još uvijek subvencioniraju neprofitna poduzeća u državnom vlasništvu.

Zbog izostanka provedbe reformi u financijskom sustavu, Kina trenutno ima jedno od najsnažnijih svjetskih bankarskih tržišta u sjeni, a vladine agencije su postale aktivni igrači upravo u ovoj „sivoj zoni“. Stoga mnogi u skoroj budućnosti predviđaju reforme kineskog bankarskog sektora, ali hoće li ih biti i kakve će biti ako se Peking i odluči na taj korak, velika je nepoznanica.

Iako se mnogi stručnjaci u Kini ne mogu zvati pristalicama jake države u gospodarstvu, prema kineskim ekonomistima su rekordnu stopu gospodarskog rasta zemlje ipak osigurale gore navedene reforme, koje su daleko od neoliberalnih kakve su od početka ’70-ih najprije eksperimentalno provedene u Latinskoj Americi, onda pod američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom i britanskom premijerkom Margaret Thatcher, a kasnije na cijelom Zapadu i mnogim zemljama na svim kontinentima u svijetu.

Međutim, čaki kritičari u Kini priznaju da je država vodila kompetentnu investicijsku politiku i uspješno je dodijelila resurse na lokalnoj i saveznoj razini. Govorimo o činjenici da je država kompetentno prešla na tržišne mehanizme, koji su, zauzvrat, pokrenuli eksplozivni gospodarski rast, otvaranje novih poduzeća, povećali produktivnost rada i preraspodijelili resurse u najprofitabilnijim sektorima.

Ako pogledate povijest ekonomskih reformi u Kini, steći ćete iluziju da su sve odluke dobro isplanirane. Međutim, ta je ocjena ipak pogrešna. Zapravo nije bilo plana puta kojim je trebalo ići, osim što nijedan do tada oprobani model u svijetu nije dolazio u obzir.

Kineske vlasti su jednostavno prošetale svoj cik-cak put, ali dosljednim stazama po klizavom kamenju. Mnogi vjeruju da je taj put daleko od dovršenog, a ovdje više ne govorimo samo o ekonomiji, već i o politici i javnom životu. Međutim, bez obzira na to koji su pravci odabrani za daljnje reforme može se očekivati da će sve odluke kineskih vlasti biti usvojene uz najveću dozu opreza, bez obzira hoće li to produljiti vrijeme uspona Kine na vrh svijeta.

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
vladek 68
Gost
vladek 68

Gospodine Babiću,užitak mi je bio čitati ovaj vaš članak,koji je kao i obično odličan.Dodao bih samo nekoliko riječi o kineskom modelu.Privatno vlasništvo kompanija u Kini je u suštini neka vrsta javno-privatnog partnerstva gdje zadnju riječ uvijek ima država.Također nema nekontroliranog uvoza bez obzira što su carine niske,upravo zbog državne kontrole u velikim trgovačkim lancima.Kinezi su jednostavno na zapadu našli strateške partnere koji su donijeli know how u organizaciji rada i tehnologiji u zamjenu za dio vlasništva.Na taj način su investitori dolazili do izuzetno jeftine robe,jer su uz male poreze učestvovali i u dobiti.Ukoliko želite uložiti u njihovu zemlju i donijeti strojeve,sve će biti krajnje jednostavno.Država će riješiti sve od papirologije,mjesta gdje će se nalaziti pogon,do radne snage u zamjenu za značajan dio vlasništva kojim će držati vašu aktivnost pod kontrolom.Sve to zvuči poprilično savršeno,ali ne smijemo zaboraviti da je Kina ostala kruta staljinistička zemlja koja između ostaloga ima velike gubitaše među glomaznim državnim tvrtkama.Bilo koji oblik korupcije se kažnjava smrću,ali je sustav iznutra korumpiran kroz partijske klanove.Vojska je u potpunosti svijet za sebe i stiče se dojam da je gotovo neovisna i iznad svih zakona.Posljedica toga je ogroman vojni proračun koji je posljedica nekontroliranog trošenja novca od strane vojske.S druge strane sjaj velikih obalnih gradova je debelo zasjenjen izuzetno siromašnim dijelovima zemlje gdje doslovno nema ničega spomena vrijednog.Razlike su ponekad šokantne,tako da je plaća u nekim dijelovima zemlje jednaka boljoj dnevnici u velikim gradovima.Za mjesečni najam obične sobe u Šangaju ili Pekingu možete kupiti pristojnu kuću za njihove prilike u unutrašnjosti.Posljedica razvoja je i ogromna zagađenost koja već neko vrijeme stvara ogromne probleme do razine da je ponegdje doslovno kočnica daljnjem razvoju,,toliko,,nadam se da nisam previše gnjavio 🙂

Siniša
Gost
Siniša

Nevjerovatno…kao da čitam nekakav SF.

tihobl
Gost
tihobl

Jos nevjerovatnije ce ti zvucati da se Kina odlucila na reforme nakon posjete SFRJ. Tad su usvojili socjalizam sa ljudskim likom.

Znas li sta je nas zeznulo u reformama?
U doba Mikulica raspravljalo se da privatnici mogu imati 500 radnika (umjesto dotadasnjih 10). I usvojilo bi se da jedna budala nije rekla da je to protiv samoupravljanja i Kardelja. Da je tad dopusteno da privatnici mogu imati mala i srednja preduzeca sve bi bilo drugacije – startovali bi kineske reforme 10 godina prije Kine. Pitanje je da li bi doslo do raspada drzave jer bi bilo puno privatnika kojima nebi odgovarao prekid saradnje i smanjenje trzista.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah

Promišljeni razvoj, a ne destrukcija,
fleksibilan,postepen i kontroliran za potrebe zajednice :

PING- PONG ili PONG-PING
TAKTIKA ili TAKATIK
CIK-CAK ili CAK-CIK ?

POVEZANE VIJESTI

Izbornik